Loading...
Obrazovanje

DOGOVORENI RAT (8)

Zapisano ostaje da “govori”: Sporazum Karadžić – Boban,
Grac, Austrija, 06.05.1992.

Piše: Nihad Filipović

Povjesni revizionisti ne miruju. Što se sve više udaljavamo od krvavih devedesetih godina dvadesetog stoljeća, to se učestalije javljaju autori, i na domaćoj i na svjetskoj sceni, koji nastoje javnosti poturiti kukavičije jaje istine o ratu u BiH.
Malo-malo, pa se jave autori, od historičara do publicist, a sve učestalije historijska lakirovka i revizionizam se plasira i filmskim uradcima. Tako se (ponovo) javio “otac” modernog srpskog nacionalizma, Dobrica Ćosić, sa knjigom “Bosanski Rat”, (u izdanju Službenog glasnika Republike Srbije, godina 2012.), kojom, u vidu bilješki iz lične arhive, dnevničkih zapisa i publicističkih javljanja u period 16.04.1992. do 17.12.1995., nastoji čitaocima objasniti kako su  Muslimani Srbima objavili rat u BiH “do potpunog osvajanja BiH i istrebljenja Srba “iz prve muslimanske republike u Evropi”. 

Tu je i “The Weight of Chains” (Težina Lanca),
Borisa Malagurskog, jedne opskurne figure iz podzemlja srbske tajne službe, koji tim, za poznavaoce  zbivanja, providno skrpljenim dokumentarcem, pokušava sakriti istinu o odgovornost srpske državne poltike za krvave balkanske ratove.
Nešto ranije, u aprilu 2011., pojavio se dokumentarac u dva dijele, prvi o padu Srebrenice, ”Srebrenica- a town betrayed” (Srebrenica, izdani grad); a drugi je o navodnoj sarajevskoj vezi sa Al Qaidom, uradak pod nazivom “Sarajevo Ricochet” (našoj javnosti plasirano pod nazivom “Tragovi iz Sarajeva”), norveško-engleskog autorskog para Ole Flyuma i Davida Hebditcha (Ole Flu i Dejvid Hedbič).

Zašto su ovi filmski uradci povijesni revizionizam, upitaće se manje obaviješteni čitalac? Pa zato što uvrću činjenice i prilagođavaju ih zadatoj tezi. A a teza je: problem u BiH su zapravo Bošnjaci, jer su većinski muslimani, tu su u Evrope, uvlače nam Al Qaidu u evropsko dvorište… itd. Ni riječi o tome da su ti muslimani u Evropi kraja dvadesetog stoljeća podvrgnuti genocidu, da im je sa strane velikih sila političkog zapada i Organizacije Ujedinjenih Nacija nametnut embargo na naoružanje, te su tako ostavljeni da se snalaze kako znaju i umiju, u nemogućoj situaciji, gdje su napadnuti i ostavljeni bez oružija, suočeni sa do zuba naoružanim neprijateljem.

Povjesni revizionisti dakle ne miruju. Već iz tog razloga, a i da ne pominjemo nedovoljno prisutnu svijest u prosječnoj imaginaciji ljudi u exjugoslavenskom regionu i šire u svijetu,  o elementima dogovorenog rata u BiH (i Hrvatskoj) 1990-ih, valja se, uvijek iznova, javno oglašavati na tu temu.

VIII

I od ranije prisutna diskrepancija u pogledima i pristupu “bh. pitanju”, između HDZ i njegovog vojnog krila HVO te Hrvatskih Oružanih Snaga (HOS), vojne postrojbe koja je pod vođstvom Blaža Kraljevića organizirana sa nakanom odbrane naroda i Republike BiH od srpske agresije, sada, nakon Sporazuma iz Graca, kulminira u nepremostivi jaz. Bez obzira na optužbe upućene Kraljeviću i njegovim pristašama da su sljedbenici ustaške ideologije, ostaje činjenica da su upravo Kraljević i postrojbe HOS-a pod njegovom komandom, među prvima, ako ne i prve, u društvenom haosu, moru informacija, dezinformacija i nesnalaženja naroda, krenule u uvezivanje u vojne formacije i usmjeravanje na organizirani otpor.

Činjenica je i da je Predsjedništvo RBiH službeno HOS uvelo u sistem odbrambenih snaga Republike BiH, kao i to da je, odmah nakon Sporazuma u Gracu, Zapovjedništvo Ratnog Stožera HOS-a za Hercegovinu, izašlo u javnost sa Proglasom kojim pozivaju hrvatski i muslimanski narod da odbaci Sporazum iz Graca.

Kako je politički pravac HOS-a, na tragu njegovih političkih mentora, Hrvatske stranke prava 1861, bio suprotan hrvatskoj državnoj politici predsjednika Tuđmana i njegove vlade, to je, nakon Sporazuma iz Karađorđeva i Tikveša, odnosno onog u Gracu, valjalo pristupiti otklanjanju svih prepreka unutar hrvatskog korpusa, te pristupiti implementaciji dogovora sa srpskom državnom politikom.

Sa ove historijske distance posmatrano, u kontekstu ukupnog toka političkih zbivanja u vremenu, nema nikakve sumnje, mada se oko toga i dan-danas itekako mistificira, da je likvidacija Blaža Kraljevića, koja se desila 09. augusta 1992. godine, u posljedičnoj vezi sa njegovim odbijanjem da postrojbe HOS-a stavi pod komandu HVO. Nakon likvidacije “mangupa u sopstvenim redovima” tj. ponajprije Blaževića, slomljen je otpor HOS-a, koji se nakon toga čina svrstava pod komandu HVO. Mate Boban, HDZBiH i HVO, mogli  su sada pristupiti nesmetanoj provedbi direktiva iz Zagreba.

I tako, dok na jednoj strani, srpsko-hrvatska državna i radikalna etnonacionalistička ruka ruku mije, istovremeno, na drugoj strani Hrvatska i HDZBiH otpočinje otvoreno sukob sa Muslimanima. Petar Kriste u knjizi „Perspektive i kontroverze hrvatske politike, politički spisi 1970.-2010.“, (izdavač Plejada, Zagreb, 2010.), piše:  

„Polovinom svibnja te iste 1992., Dario Kordić u ime HVO-a u srednjoj Bosni izaziva otvoreni sukob s Bošnjacima proglašenjem odluke kojom se ras­puštaju predstavništva lokalnih vlasti izabiranih na paritetnoj osnovi, i time Bošnjacima uskraćuje pravo na daljnje sudjelovanje u obnašanju vlasti.  Dana 28. lipnja, Tuđman paralelnim zapovjednim linijama, mimo Glavnog stožera hrvatske vojske (HV), naređuje povlačenje hrvatske vojske i Hrvatskog Vijeća Odbrane (HVO) iz dijelova Bosanske Posavine, što omogućuje srpskim snagama iz smjera Bijeljine i iz smjera Banje Luke da se spoje i uspo­stave koridor kao vitalnu komunikaciju Srbije i dijelova BiH i Hrvatske pod srpskom paravlašću. Naposljetku, 25. listopada, HVO izvodi u Prozoru prepad na ARBiH i iz grada protjeruje Bošnjake, od kojih je znatan broj ubijen. Tim činom započinju otvoreni oružani sukobi s Bošnjacima, u kojima će hrvatska strana nerijetko djelovati u kooperaciji sa srpskim snagama, a trajat će kontinu­irano sve do zaključenja Washingtonskog sporazuma“.

Zapravo, Republika Hrvatska pod vođstvom predsjednika Tuđmana, a onda i njegovi politički agenti u BiH, sve vrijeme pred rat i u vremenu rata u RBiH, vodi politiku na dva kolosjeka: onaj javni i transparentni i onaj prikriveni na kojemu se realiziraju istinski ciljevi te politike. Tako, istina je,  Hrvatska je primila i zbrinula nekoliko stotina hiljada Muslimana prognanika iz BiH, a preko nje je doturana i pomoć civilnom stanovništvu u BiH i naoružanje za Armiju RBiH.

Međutim, istina je da je to uglavnom rezultat pritiska velikih sila koje su time čak uslovljavali pomoć Hrvatskoj. Istina je i to da je pomoć BiH Hrvatska itekako „taksirala“ i „carinila“, grabeći tuđe i ono što joj ne pripada i što joj nije namjenjeno. Istina je i da su na teritoriji pod kontrolom HVO te pošiljke dodatno bile pljačkane. Isto vrijedi i za pomoć Armiji RBiH,  gdje je od svake pošiljke, Hrvatska zadržavala 30%, plus dodatna pljačka u tranzitu.

U Hrvatskoj se službeno uglavnom šuti o istini da je u postrojbama HVO-a, na samom početku rata, u koji su Hrvati ušli spremniji  i vojno već uvezani kroz postrojbe HVO, da je u tom postrojbama bio dosta Muslimana, koji su dobrovoljno pristupili, domovinski motivirani u otporu srpskoj agresiji. U  nekim krajevima BiH, Muslimani su su činili gotovo polovinu sastava tih postrojbi. „Međutim, osim u dijelovima Posavine, svi su oni poslije odstranjeni iz tih postrojbi, pri čemu su u mnogim slučajevima uhićeni i otpre­mani u logore“, piše Kriste u naprijed citiranoj knjizi.

I istina je, o tome se ovdje opet pozivamo na svjedočenje  Krista, da su u zbrinjavanju prognanika iz BiH, Muslimani i Hrvati imali različit tretman, te da su na teren, među prognanike, bili slati agenti sa posebnim zaduženjima da izbjeglim Muslimanima „dodatno zagorčavaju život, kako bi se što prije odlučili na preseljenje u treće zemlje“.

Dalje, istina je i da su Hrvati po instrukcijama iz Zagreba na referendumu glasali za nezavisnost BiH, ali istina je i da je neposredno prije toga u Gracu dogovoren hrvatsko-srpsko bojkot referenduma. Odluka je ipak izmjenjena u posljednjem trenutku jer je i samom predsjedniku Tuđmanu „svanulo“ da bi u slučaju negativnog ishoda referenduma, politički i pravno”poentirala” srpska strana, jer bi se stekli uvjeti da cijela BiH ostane u Jugoslavije pod dominacijom Srbije; (usput, ovo je primjer pokeraške prirode sporazuma  predsjednika Miloševića i Tuđmana i načina na koji je isti funkcionirao: dogovor je postignut, “povjerenje” je ostvareno, ali se pažljivo prate potezi i rad ruku  partnera – i na stolu i ispod stola).

Ovaj mini serijal o dogovorenom ratu završavamo još jednim, nešto duljim citatom iz naprijed citirane Kristove knjige; ovo stoga što je njegovo razmišljanje, prema našem mišljenju, ona linija političkog mišljenja u Hrvata koja, ako je riječ o Bošnjacima i perspektivama bošnjačko-hrvatske saradnje, jedno uistinu otvara puteve za istinsko podvlačenje linije pod tragična zbivanja u domovinskom ratu 1992.-1995. Saniranje tragične bliže prošlosti opet, na temeljima istine, predusov je za novo, uistinu prijateljsko pozicioniranje bošnjačko-hrvatskih odnosa i odnosa između dviju država. Kriste o tome piše ovako:

„Koliko su god istinite tvrdnje da je Hrvatska surađivala i pomagala Bošnjacima, toliko je istina i to da je sve to bilo iznuđeno, povremeno i neis­kreno. Suradnja sa Srbima pak bila je konstantna, tek ponekad, u posebnim slučajevima, usporavana, nikad ozbiljno stavljana pod znak pitanja.

Gotovo da se presudno ništa nije promijenilo čak ni poslije Washingtona, osim možda ti­jekom same Oluje i operacija koje su nakon nje uslijedile, kad je Tuđman pro­cijenio da bi zauzimanjem Banje Luke mogle nastati okolnosti u kojima bi se jednog dana hrvatska granica mogla pomaknuti do Vrbasa.

Pravu prirodu svog odnosa sa Srbijom i bosanskim Srbima, posebice teritorijalne ustupke koje im je činio, želio je sakriti od javnosti, iako mu to nije baš polazilo za rukom.

Naj­gore od svega je, međutim, što su u svrhu maskiranja takvih poteza, primjerice prepuštanja Bosanske Posavine, žrtvovani i mnogi životi hrvatskih i bošnjačkih vojnika i civila.

Krajnje je vrijeme da se, najviše zbog vlastite budućnosti, i na hrvatskoj strani o svemu tome javno progovori i prizna cijela istina. Muljanja u stilu kako u Bosni nije bilo hrvatske agresije jer nema takve odluke Sabora, kako se iz Bo­sne branila Hrvatska ili kako hrvatske postrojbe jesu bile u BiH, ali na temelju sporazuma Tuđmana i Izetbegovića, nimalo nam ne mogu pomoći nego samo štetiti. Pa ni Skupština Srbije, niti bilo koje drugo mjerodavno državno tijelo te republike, nije formalno donijela odluku o napadu ni na Hrvatsku ni na BiH, a notorno je, da je agresija počinjena.

Točno je i da se iz BiH pucalo po hrvatskim gradovima i naseljima, ali to nisu radili Muslimani s kojima smo tamo ratovali.

Znamo također za sporazume Tuđmana i Izetbegovića, ali tko ozbiljan može prihvatiti floskulu da bi Izetbegović sklapao sporazume kojima daje Hrvatima legalitet za ratovanje protiv Bošnjaka. Samo istinom i javnim priznavanjem gri­jeha možemo doživjeti katarzu i tako otvoriti put dugotrajnom i mukotrpnom popravljanju šteta počinjenih ratom s Bošnjacima.

U bosanskohercegovačku avanturu su i Tuđman i Milošević ušli s velikim iluzijama. Njihovi su ih tamošnji pouzdanici uvjerili kako će Muslimane za tje­dan dana natjerati u Neretvu. Pokazalo se, na sreću, da je netom stvorena Armi­ja Bosne i Hercegovine brzo izrasla u respektabilnu vojnu silu, koja im je zadala neočekivano mnogo muka.

Da rat vanjskom intervencijom nije naglo završen, hrvatske bi snage (u RBiH, op NF) bile do nogu potučene. Srbi su se pokazali tvrđim orahom, ali ipak ni oni nisu mogli ostvariti sve svoje ciljeve – zauzimanje cijele Bosne i Hercegovini.

(Kraj serijala tekstova u osam nastavaka.)

(Preneseno iz autorove političke studije Etnonacionalizam za početnike.)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »