Loading...
Kultura

Zlatno tele (2)

Napisao: Nihad Filipović

1.

 Šta je laž i zašto ljudi lažu?

Dođe čovjek u neke godine kada mu je svejedno, i šta drugi o njemu govore i kako razumiju ono što on govori. Kažeš, a dovoljno si mudar da znaš kako je uvijek bivalo i biće, i onih koji će razumijete baš onako kako si nanijetio da te razumiju, i onih koji će navrat-nanos isprevrtati značenje onoga što si rekao.

Ovi prvi su saglasni sa onim što si rekao ili im je, poput tebe – svejedno, pa su otvoreni za tvoju istinu, koja lahko može postati ili već i jeste, njihova.

Ovim drugim nije svejedno, a ako im nije svejedno znači da imaju interes, koji ne mora obavezno biti materijalistički, nego može korespondirati sa najdubljim emotivnim osjećajima.

Kako god, to je ono što ih pokreće u „razumijevanju“ onoga što im govoriš. Takvi stoga tvoju istinu razumiju „s brda s dola“ isprevrtanu  i u takvom „razumijevanju“ nalaze duševni mir i opravdanje za svoje postupke.

A tebi, svejedno. Jer u istoj onoj mjeri u kojoj oni, ma i podsvjesno tragaju za unutarnjim mirom i zadovljenjem sebičnog gena, u istoj toj mjeri i ti tragaš za načinima zadovoljenja sebičnog gena i osvajanjem mira u samom sebi. I tvoj ego ima prioritete.

Ipak, Boska nije bila u stanju reći šta misli o ocu i kako osjeća prema njemu. Jednom, ležeći opušteni i čavrljajući s brda s dola, povjerila se i kazala:

      – Nisam voljela oca. Mislim, Allah rehmetullah, da ga ne volim ni danas.

      – Misliš ili znaš?

      – Mislim.

      – Čudno, kazao je Alija. – Ženska djeca su obično više vezana uz oca. Znaš, Edipov kompleks „in reverse“.

Nisu potom o tome riječi prozborili. Svako je ostao u svojim mislima. Osjetila se krivom što je to tako kazala. Zaključila je: čim je prati osjećaj krivice za izgovoreno, znači – nije joj svejedno. A ako joj nije svejedno, znači – voljela je oca.

 2.

Biva trenutak u životu kada osjetimo da smo u stanju kritički misliti o sopstvenim roditeljima. Taj moment nije iznenada erupcija svijesti nego je rezultat životnog toka i stanja duše, u koje stanje nas uvodi život: kao vrh visoka i strma brda na koji se polagano i uz napor penjemo, te ga konačno osvajamo. I tek gore, na vrh brda u situaciji smo istinski predahnuti i odozgo sagledati strminu na koju smo se uspentrali.

Pretpostavka je da to vrijedi za sve ljude, ali svako na tu novootkrivenu mogućnost reagira na svoj način. Neki su u nevrijeme ostali bez roditelja; takvi dok žive ostaju u sjenci sjećanja na to veliko, strmo i zaštitničko brdo koje u našim životima tvore roditelji.

Među ostalim, dio i dalje ćuti i nosi  teret te spoznaje u sebi, kao što su ga i do tada nosili, samo sada potpuno svjesni njegove težine; (jer sve, i dobro i ono manje dobro, pa i loše, sa strane roditelja, što kao naslijeđe nosimo u tijelu i na stalažama sjećanja naših duša, za nas ima specifičnu težinu.)

Oni sa talentom, u stanju su o tome progovoriti metaforički, u relacijama njihovog talenta: književnik kroz književnost, a slikar kroz umjetnost slikanja npr. Svima ostalim, naprosto ostaje mogućnost govorenja.

I jedni i drugi i treći međutim, u pravilu, uglavnom ili većinom, ne podnose ljude koji loše govore o roditeljima, posebno kada im drugi neprijatno govori o njihovim roditeljima, ono, do čega su moguće i sami došli razmišljajući o sebi i njima, svojim raditeljima. Boska je bila jedna od takvih. Nije podnosila ljude koji o roditeljima govore loše. Takve ljude je smatrala beskarakternim, sebičnim, ja pa ja svesebicama.

Biće zato nije mogla podnijeti sopstvene misli o ocu. Bio je autoritaran i čak povremeno nasilan, ali, interesantno, na nju nikada nije podigao ruku. Volio ju je na onaj poseban, grub muški način, gdje je sve potčinjeno njegovom egu. A ona se poslušno poput mačeta predavala njegovoj volji.

Dok je bila manja, nije to osjećala kao teret. Naprotiv, osjećala se zaštićenom. Kasnije, kada je u pubertetske godine zašla, bila je to nepodnošljiva težina za njenu dušu. Nije joj dozvoljavao onaj minimum slobode kome djeca u pubertitetu teže. A ako bi i dozvolio da s prijateljicama ode na neku zabavu, na rođendan neke od prijateljica ili na igranku, u osam sati naveče je morala biti nazad kući, inače slijedećih mjesec dana nema izlaska. Bile su to za nju ponižavajuće situacije: igranka traje do sahat prije ponoći, a ona već u osam mora napuštati društvo i ići kući.

Ali, sve što je poželjela, dobila je. I više od toga: obasipao ju je poklonima. Na isti način je postupao i prema njenoj majci, njegovoj supruzi: pokloni i pažnja, ali nije li kako on želi, ni gruba riječ nije bila isključena. Nasilje je bilo manifestacija njegove autoritarne duše.

Njegova filosofija je bila jednostavna: djeca imaju slušati roditelje, a žensko djete i više nego muško. Muško ima poštovati roditelje, a žensko je apsolutno pokoravati se volji roditelja, naročito oca koji je iznad majke. Jer i majka je žena. Ona je očeva njiva, a sve niklo iz te njive je očevo. Možda zato nikada na Bosku nije digao ruku: ona je bila dio njega. A njegova žena je nešto drugo: ona je njegova po ugovoru.

Bilo je to tako suprotno onome što je još u mejtefu čula od hodže: Na prvom, drugom i trećem mjestu poštivanja je majka, a onda otac. A muški i ženski su jednaki; žensko djete se pače, u Kur’anu prvo pominjanje u redoslijedu božijeg darovanja roditeljima: „Allahova su zemlja i nebesa. On stvara šta želi. On daruje žensku djecu kome želi i On daruje mušku djecu kome želi“.

3.

Od majke se naučila lojalnosti. Ne od oca koji ju je trenirao takvom biti; nego od majke. Njena majka je bila klasična žena njene generacije: muža je doživljavala kao ovaploćenje njene ženske težnje da bude zaštićena i zadovoljena. Ona je osjećala da je voli, da je uvijek tu za nju i to joj je bilo dovoljno.

Žene su voda, muževi su vatra, tako je odgajana i takva je bila. Muževu povremenu grubost je doživljavala svojom greškom. Uvijek je imala neko opravdanje za njegove nedolične postupke. Bila je domaćica, nije imala formalne naobrazbe za neko zanimanje koje bi joj omogućilo da živi neovisno od muškarca za kojeg se vezala. Ali, najinteresantnije kod nje je bilo to što je ona zaista uživala u ulozi majke i domaćice. To je bio njen svemir, ništa drugo joj nije ni trebalo: odan suprug, kuća, porodica.

Posmatrajući i razmišljajući o majčinom životu, Boska se pitala, u kojoj je mjeri majčin mazohizam bio prirodno stanje njene duše i (možda) težnje njenog tijela, a u kojoj društveno posredovano ponašanje? I pitala se, u kojoj je mjeri ona, zapravo replika njene majke?

Njihove formativne godine su bile u dva različita vremena, sa kardinalno različitim sistemom društvenih vrijednosti, ali, kao što njena majka, formirana na klasičnoj patrijarhalnoj matrici i sistemu vrijednosti, nije imala ili nalazila načina pozicionirati se u ravni muškarca, tako i sama, iako rasla i formirana u vremenu formalne jednakosti žene i muškarca, nije nalazila snage istrajati u stvarnoj jednakosti: kako-god, uvijek je bivalo da on vodi, a ona slijedi.

Ipak, smatrala je, njen život je bio nešto drugo. I nju je pratilo osjećanje lojalnosti prema njenom muškarcu, ali, smatrala je da nema tu majčinu trpeljivu crtu u karakteru. Otkrila je, podložnost je bilo u njenoj ženskoj prirodi, ali je ona imala formalnu naobrazbu, bila je osposobljena za život bez materijalnog oslonjanja na muškarca. Stoga je njen mazohizam mogao biti samo mazohizam tijela, ne i duše; jer ona je, za razliku od majke, imala mogućnost izbora. Bila je spremna podnositi u onoj mjeri u kojoj joj je tijelo osjećala zadovoljstvo, a duša smirenje, ali sve preko toga, za nju je bilo nepodnošljivo stanje.

Nije bila od onih radikalnih modernih žena koje muškarce tretiraju kao toaletni papir na klozetskoj šolji ženskog pražnjenja. Alma joj se jednom u njihovim ženskim razgovorima povjerila:

      – Draga moja, muškarac je subjekt ženske težnje da bude zaštićena i zadovoljena, kojega žena, da bi ostvarila jednakost, ima tretirati kao objekt požude i upotrebni predmet.

      – A ja opet mislim, da je žena objekt požude muškarca, koga treba tretirati kao subjekt, odgovorila je.

      – Naravno, kazala je Alma. – Samo, požuda je slijepa. Ona je moguća i bez respekta, ali ako tragaš za srećom u odnosu sa muškarcem, ona je u uzajamnom respektu. Ljubav je duša i davanje, a požuda je tijelo i pražnjenje. Mi žene smo zaljubljive jer je u našoj duši davanje. Svo muško davanje je u funkciji muške požude. I mi žene imamo potrebu zadovoljenja požude, ali je, čak i iza naše požude, a da toga ni svjesne nismo, ta iskonska težnja davanja. U žena je instinkt majke koja misli na potomstvo. Zato žene biraju; to im je u duši. A kada izaberu, zaljubljuju se; to im je u tijelu. Jer dijete mora znati oca. I zato jer je davanje iz ljubavi savršenstvo, vrh osjećanja. A u muškarca je instinkt mužjaka koji misli samo na osobno zadovoljstvo. Zato se muškarci zaleću na žene kao pčele na cvijet. Bezglavo.

      – Ha, ha. Pa zar i muški nemaju taj instinkt produženja. Lav upadne u tuđi zabran i prvo što uradi je da pobije mladunčad da bi pridobio pažnju lavica i dao im nove mlade, ali sada  njegove, reče Boska.

      – Nisam sigurna. Lav upadne i pobije zatečene mlade samo da bi očajne lavice privolio na odnos,  kazala je uz „kiseli“ osmjeh Alma.

Sarah Naqvi, Textile love

Na um je dođe Alma i ta njena misao, jer sjetila se sinoćnjeg odnosa i eksplozije koju je osjetila u grlu. U tom trenutku osjeti erotsko uzbuđenje.

„I šta sada“, pomisli, zamućenih očiju i naglo pocrvenjela u licu kao što biva s ljudima tokom seksualnog odnosa? „Da li je to bilo ljubav ili požuda? Da li sam to uradila jer je tako željelo tijelo ili zato što je tako željela duša? I je li normalno da me i sama pomisao na to uzbuđuje“?

Nije znala odgovoriti na ta samopropitujuća pitanja. Ono u šta je bila sigurna jeste stanovit stid, vrućina u obrazima i da se ovlažila dok je o tome razmišljala.

„A možda je baš taj moj otac i razlog što sam onako olako uletjela u vezu sa mojim bivšim“, nastavi razmišljati i nesvjesno vračajući se u mišljenju na oca. „Bio je to bijeg k prvom i sa prvim na koga sam naletjela… Ali zašto onda to nisam uradila sa  Huseinom? On je moja prva simpatija. A i sviđao mi se. Drag mi je bio. Bio je sladak i pristojan“.

Zaključila je da je to ipak bilo do stanja njene duše: tijelo je željelo, ali duša nije bila spremna na taj korak. Duša se pokazala jačom od tijela. Ali, čim je završila gimnaziju i ušla u svijet odraslih, tijelo je došlo na svoje. Ili je to bila simbioza, pakt duše i tijela; pad na onoj klupi pod Ratkom, bio je njen let u osvajanje slobode. Bijeg od kuće, od oca, od stega.

Pokazaće se, ono što je mislila da je sloboda, bilo je iluzija. Ali, druga je to stvar: ljudi slijede impulse duše i tijela, a nije im dato, u cijelosti i precizno sagledavati krajnje posljedice svojih postupaka.

 

      – A ti, kakav je tvoj otac bio, upita iznenada, prekidajući šutnju sa kojom su sjedili na otomanu i ispijali kahvu uronjeni u misli.

      – Lijep, odgovori Alija kratko i nasmija se.

      – Mislim… Znaš…  Kakav ti je bio kao otac?

      – Bio je… Ućutio je i mislio neko vrijeme. A onda kaza: – Bio je nikakav… Ali, na njegov način dobar, doda odmah potom. I završi: – Volio sam ga.

Dopao joj se taj odgovor. Bilo je to isto ono što je ona osjećala prema svom ocu. Ista ta čudna smjesa lojalnosti prema čovjeku za kojeg zna da ju je volio i koji ju je do nepodnošljivosti izluđivao njegovim, ekstremnim životnim nazorima.

      – Znaš, i moje je osjećanje prema ocu negdje tu između ljubavi i nepodnošenja.

      – Ta zar nisi kazala da ga nisi voljela, upita Alija.

Boska je nakratko zaćuti zamišljena, potom reče:

      – Ipak, niko me nije volio kao on.

      – I ja te volim, kazao je Alija.

      – Znam. Ali to je drugo.

Osjećala smirenijom pošto je kako je smatrala ispravila onaj prvi iskaz u kojem je, tako je sada mislila, preletjela sa konstatacijom da ne voli oca. Bio je to trenutak njene ustreptale, nemirne duše. U ovome trenutku misli da joj je otac bio dobar čovjek. „Kao njegov što je bio“, pomisli i zagrli ga i poljubi u obraz, kao otac što se ljubi.

      – Šta je pa sada?

      – Ništa, kazala je. – Tako mi došlo.

Da, čovjek koji prijeđe granicu i u stanju je ravnodušno govoriti ili čak ružno govoriti ili pak podnijeti da mu drugi ruže roditelje, moguće je i “oslobođen”, ali  ne može biti da je srećan. Jer, nema sreće u emotivnoj tuposti spram onih koji te rodiše i othraniše. Pa ni onda ako su jedno, drugo ili oba, bili na onoj lošijoj strani humanističkog kantara kojim mjerimo ljude. Krv nije voda.

      – Znaš šta. Glupa je ta izreka –„Krv nije voda“, reče on iznova prekidajući šutnju sa kojom su ispijali kahvu svako u svojim mislima.

      – A otkud tebi sada to, upita iznenađena. Pomisli:  „Taj čovjek baš kao da mi je pod kožom, pa zna i šta mislim“.

Da, uvijek je znao reći šta i kada treba. I više od toga, kao da joj je misli čitao. Bio je to dio njegovog šarma kojom ju je osvojio. Nije joj bilo jasno, a kako bi i moglo biti, otkuda to, ali zaista, kao da joj je misli pogađao. Jednom joj je na um palo kako bi bilo divno otići u Pariz, popeti se na Ajfelov toranj, gdje bi je on  gore, na vrhu te falusoidne kule sa koje puca pogled na grad ljubavi, zaprosio. To veče ju je posjetio i kazao:

      – Rezervirao sam nam let za Pariz ovog vikenda.

Paff! Slučaj? Telepatija? Koincidencija? Moguće, sve to ili ništa od toga. Tek, tako je bilo. Te i ovo sada o krvi i vodi; kao da joj je negdje sa stalaže njene duše izvukao i podastro tu frazu.

      – Glupost je to. Osim što je bagateliziranje vode, nasmiješen reče Alija: – Sa vodom i u krvi se rađamo. Otkuda onda ta glupost: „Krv nije voda“. Bez vode, nema ni krvi. Nego znaš šta, nastavi sada već kao kada čovjek sa strašću upadne u neku konverzaciju, pa kazuje nešto što mu se dugo mota u mislima, ali nije bio u prilici i javno da to kaže:

      – Laž je to. A čim je laž, neki je interes iza toga. I da ti kažem, iza toga je onaj interes sebičnog društvenog genoma. Iza toga je otimačina, grabež, pljačka, iza toga je pomama na tuđe, i iza toga je kotrljanje mrtvih glava po ulicama naših gradova i seoskim zabitima.

      – Pretjeruješ, prekide ga ona. – Jesi li čitao Otkup tetovirane kože, nastavi kao da će promijeniti temu razgovora?

      – Valjda sirove, kaza Alija?

      – Da, ali u duhu naše konverzacije, bliže je kazati tetovirane, reče Boska.

      – Ne, nisam čitao. Tu i tamo naletim na neke reference u vezi sa tom knjigom: da li je to roman ili ne, da li je tome radu i autoru trebalo ili ne dodijeliti nagradu za roman godine ili ne, itd. Ali, kakve sada veze ima ta knjiga sa ovim što govorim, reče iznenađeno?

      – Ima. Pročitaj i vidi ćeš da – Krv nije voda.

      – Iskreno rečeno, rijetko čitam savremene autore. Ne idem u kino, a televiziju, sem sporta i vijesti i ne gledam. Televizija mi je nepodnošljiva. Gledati je, prava je tortura; gora verzija je samo slušati folkere i turbo-narodnjake uživo. Općenito, život je zamisliv, dapače, smirujući je i bez Tate Modern ili slušanja Stockhausenove glazbe npr.

      – Stockhausen je patetičan i neslušljiv. Za moje razumijevanje i moj doživljaj umjetnosti, patetika i kič. John Zorn je druga priča. Vrhunski umjetnik. Višedimenzionalan. Slušljiv. Ipak, Pink Floyd najradije slušam… a o gangama da i ne govorimo, reče Boska i nasmija se, ironično aludirajući na njegov relativizirajući iskaz o  modernoj kulturi i njenim sadržajima.

      – Ooo gange su groza. A eno, natrag na pisce jel’de, nahvalio ih jedan; biva autentični izraz narodnog duha. Sjajno! Pa ko može uopće i pomisliti, a kamoli kazati da nisu? No neka odsjedi apologeta dva sahata na koncertu gangaša, pa ću ga onda uzeti ozbiljno u njegovoj gangaškoj glorifikaciji. Eto, zašto izbjegavam moderne autore: ili su politički korektni do mjere ljigavosti ili su ekstremni u toj nekakvoj modernističkoj ekspresiji da naprosto vrijeđaju uho i oko.

      – Daaa, reče Boska otegnuto kao da još razmišlja nad onim što je Alija upravo izgovorio. A potom nastavi, nastojeći razgovor vratiti tamo od čega su krenuli, na Pisca i oca:

      – Gledaj, ovo hoću kazati. Sve što je Pisac u Otkupu napisao i sve što je ikada rekao u filmovima snimanim na njegov scenario, mislim, sve se to može razumjeti u relacijama izreke – „Krv nije voda“. A mislim, i to što je rekao o pokojnom maršalu, a što je tebe toliko rasrdilo, da te  evo još drži, mislim da je i iza toga ta Piščeva famozna veza sa ocem. Ja, u tim njegovim sličicama iz djetinjstva, nalazim sebe. Moj otac me volio, ali je bio težak čovjek, a meni osobno teret i jedva sam čekala da pobjegnem iz njegove kuće. Iz onog što nam sam Pisac saopćava, i on je imao dobrog, ali teškog čovjeka za oca; uz to još težeg komunističkog idealistu. On je poput mog oca, izgleda za svakog bio dobar, ali najmanje za svoju familiju. Takvi i kada se staraju o familiji, ipak sve podređuju sopstvenim hirovima. Ja sam od svog oca pobjegla, ali on nikada nije od mene. Uvijek je tu u mojoj duši. Pisac od svog oca nikada nije ni pokušao pobjeći. Ostao je njime fasciniran, evo i danas. Ta „prizivanja“ mrtvog maršala da ureduje u društvu kakvo je danas, vidim kao poveznicu na hirovitog, ali dobrog oca, na jaku ruku kojom će sve dovesti u red kakvim ga on zamišlja.

Pažljivo ju je slušao ne prekidajući je. Nakon što je završila i dalje je zamišljen ćutio. I ona je ćutila. Misao joj je ponovo bila na njenom ocu. Prisjeti se njegove iznenadne smrti. „A koja smrt nije iznenadna“, pomisli. I kada joj je vrijeme, na aktivna čovjeka pada kao iznenađenje. A njen otac je bio aktivan do posljednjeg dan. I onda ga strefi jak moždani udar od kojega je umro na licu mjesta. Pao na autobuskoj stanici čekajući autobus da ga preveze s posla nazad kući.

Vijest da je umro zatekla ju je na poslu. Zaplakala je kao kišna godina. Tresla se u grčevitom, nezaustavljivom plaču. Plakala je tako ni sama ne zna koliko dugo, i ne pokušavajući suspregnuti poplavu suza. Jer, bila je to nezaustavljiva provala emocija, potpuno van njene kontrole. Poslije toga nikada više nije joj suza na oko došla na misao o ocu. Kao da je sve suze potrošila u onoj prvoj navali emocija na vijest o njegovoj smrti.

      – A ti, šta misliš? Nije li tako, prekinu Boska tišinu između njih, nastojeći pobjeći od mišljenja o očevoj smrti?

      – Moguće i jeste, odgovori Alija. – Ali znaš šta, toliko je toga već rečeno i napisano sa strane djece čiji su životi bili teško afektirani, sve do upropaštenosti, krivnjom njihovih očeva da je već krajnje vrijeme da se pojavi neko i napiše nešto o očevima čiji su životi uništeni krivnjom njihove nemoguće djece.

      – I to se dešava, ali to su odstupanja od pravila, reče ona. – To su izuzetci koji potvrđuju pravilo. Slično kao u književnosti: roman nije piščeva ispovijest, ali je pisac u romanu. Pa ipak, roman živi odvojeno od pisca, kao što roditelj živi u djetetu, a odvojeno od djeteta. Dijete je ona potencijalna mogućnost koju roditelj nije ostvario ili jeste, ali u kojem dijelu jeste ili nije, to ne možemo znati.

      – Znači, sve je opet do oca, reče Alija?

      – Nije sve. Ima i majčin dio, šaljivo odgovori Boska.

      – Znaš šta, interesantno je to, reče Alija polagahno, kao kada čovjek razmišljajući vaga svaku izgovorenu riječ. – Kada čovjek razmisli, duhovno je to sve iz jednog lonca. Ta i Nobelovca je pratio taj kompleks „oca na službenom putu“.

      – Ah, čula sam te priče u Sarajevu.

      – I šta misliš?

      – Mislim ono što sam naučena misliti: imaginativni konstruktivizam i metaforične slike, dio su instrumentarija zanata lijepog pričanja. Zanat je to što ima kriterije kojim se mjeri vještina zanatlije i sve ono što je izvan tih kriterija, nije mjerilo. I hajde ti sada znaj u kojem su metaforičnom grmu zec, u kome lisica, a u kome vuk?

      – Lijepo. Kazala si to na način kazivanja onog o gangama; politički korektno si izbjegla očitovati se direktno, tako da i dalje ne znam, šta stvarno misliš?

      – Mislim… Gledaj, to ti je kao u ljubavi gdje muško vara, a žena intuitivno osjeća, ali nema dokaza. I dok taj intuitivni crv sumnje vrti u njoj, ona se ne smiruje, iz tog stanja ne izlazi. Tako je to i sa Nobelovcem i Bošnjacima. Zar ne, reče Boska, gledajući Aliju izravno u oči, bez zadnje namjere, iskreno, kao dijete kada nesvjesno izgovori istinu od koje crvene obrazi?

Alija je pogleda ispod oka. „Kao lisica prije nego što skoči na koku“ – negdje u dubini Boskine duše bljesnu joj ta misao i u trenu je nesta, kao da se nije ni javila. Poslije će se ona vraćati toj misli, sama sebi postavljajući pitanje – da li je to bio početak njene sumnje, zametnut tamo dole negdje u dubini njene duše. Ali tada, u tom trenutku, uopće nije bila svjesna odakle se rodila ta misao i stoga, kako joj se munjevito i „niotkuda“ javila, ta je misao istog trena i  napusti.

Nizar All Badr, Stones

Alijin pak, ispitujući pogled čuđenja, bio je na tragu njegovog iznenađenja. Pitao se, otkud joj odjednom paralela vjernosti zaljubljenih, koja teško da ima kakve veze sa predmetom njihove konverzacije o književnosti. I pitao se, koliko ona uopće zna o njemu; da možda nije na tragu istine koju on brižljivo skriva od nje? Poslije će se i on vraćati toj misli i što se više vraćao i o tome razmišljao bivao je, s pravom ili ne, to nikada neće otkriti, tim više uvjeren, da je upravo to bio trenutak kada je njena sumnja u njegovu vjernost, po prvi put javno deklarirana.

      – Beletristika je tvoja ljubav, taj zanat ti bolje poznaješ od mene, reče Alija. – Ali ne, ne. Lično mislim, ne može se čovjek posmatrati izdvojeno od djela, niti djelo od njegovog tvorca. No budući je književnost zanat koji ima svoja mjerila, kako kažeš, izvan kojih se djelo ne bi trebalo procjenjivati, (mada mislim da je to zgodna cehovska ustava iza koje se vješto mogu i de facto se skrivaju svakakve protuhe), ostavimo to po strani. Djelo zaista živi nekim svojim životom, odvojenim od autora, a književne metafore se mogu iščitavati već prema stanju duha čitatelja, pa neke rastužuju, neke nasmiju, a neke raspojasaju ubice u ljudima. No šta sa životom izvan književnosti? Eto, neka je život u književnim metaforama, ali se živi izvan književnosti, a tu su neka druga mjerila, zar ne? Tu otkrivamo čovjeka, a ono u njegovoj književnosti je… Pa vidiš, ovako –  jednostavno pisac. Kao što si kazala, roman nije piščeva ispovijest, ali nije da pisac nije u romanu. Saglasan! I sam tako mislim. I mislim da je svjetlo zasvijetlilo. I ko prođe kroz svjetlo obasja ga istina.

      –  Da, slutim na šta ciljaš, prekinu Boska Alijinu tiradu i nastavi recitirajući: – Dok džamija stara, ko krastava rana, zapušteno zjapi… mujezin pjeva sure svome bogu, Allah, da mu oprosti, jerbo lažno pjeva. Je li to?

      – Da. To je, a i više od toga. Otkrivena je i ona mračna zahvalnica Nobelovca prijatelju stihoklepcu, na stihovima koju mu je posvetio, gdje kazuje da i njemu smeta i da ga guši  – ova sredina smrada, loja, lijenosti  pokvarenosti poklonika arapskog varalice, itd..

      – I to mi je poznato, reče Boska.

      – Eto vidiš. I kako to razumjeti? Neka je to napisano u trenutcima rezignacije, duševne uznemirenosti, razočarenja, neke trauma koje ga pratila, a pratila ga je, znamo da jeste, trauma oca ga je pratila od djetinjstva…  Ahhh, uzdahnu i odmahnu rukom rezignirano prekidajući misao, uz zaključak:  – Pisac je možda volio Bosnu, ali ne nužno Islam u Bosni.

Rekao je to zanesen, gotovo u jednom dahu, kao neko koga Boska do tada nije poznavala. Prisjeti se njegove lamentacije o sebičnom genu i podijeljenim hromozomima s početka njihove veze, kada joj je citirao Kur’an.

      – A ti, jesi li religiozan, reče Boska naizgled mijenjajući temu razgovora?

      – Zašto pitaš?

      – Mislim, to o Bosni i Islamu rekao si sa strašću i svjetlom u očima, poput vjernika koji zna da je na pravom putu.

      – Onda je tvoje pitanje pogrešno. Jer… Ovako ću kazati: Vjerujem, ali na religiozan način baš i ne vjerujem. Vjerovanje je moj lični odnos sa Tvorcem, a religija je politika, organizacija, hijerarhija, karijeristički red. Tako da jeste, vjerujem, ali nisam religiozan.

Poveznica: Ćafirska posla

Rečeni odgovor u Boskinoj svijesti vrati sjećanje na njenu majku. Na mjesec dana pred smrt, majka se teško razboljela. Boska i otac su je odveli i smjestili u bolnicu.  Uvijek je vjerovala da je njena majka duboko u vjerovanju u Svevišnjeg, ali ono po čemu joj je najviše ostao u sjećanju taj majkin posljednji boravak u bolnici, osim teške bolesti i smrti što je  na suđen čas došla po nju, bio je  fascinirajući stoicizam na koji je podnosila stanje u kojem se našla.

 

Bolest ju je konačno do te mjere smorila da je na kraju jedva uspijevala tiho progovoriti koju riječ, kada bi je šta upitali. Obično je to bilo ono šašavo, ali podrazumijevajuće prvo pitanje koje se postavlja bolesniku: Kako si?

Majka se nikada nije jadala, nije se žalila na bolove, na nepodnošljivo stanje u kojem se našla. I sve što je znala odgovoriti na tu upitanost, uvijek je bilo samo: Dobro sam ili – Biće bolje.

Kada su je na recepciji primali u bolnicu upitana da li je religiozna, majka je kazala:

      – Ne. Nisam.

Otac ništa nije kazao. Kao da je znao ili očekivao taj odgovor. A Boska je ostala zatečena. Uvijek je majku doživljavala duboko religioznom. Dok je mogla, redovno je petkom išla u džamiju, a kada više nije imala tu snagu, i dalje je, pa i u bolnici, klanjala svih pet vakata; digne se s kreveta, primakne stolicu do krevetu, zavije se, i iz sjedećeg položaja uči Kur’an i “klanja”, tako što se polupovijena u struku, glavom osloni na krevet.

Prisjeti se slike iz mladosti; majka sjedi na sećiji  gleda televizijske vijesti. A udarna vijest je:  Maršal primio reis ul ulemu. Reis se savio u struku i ljubi ruku maršalu. Na tu scenu, majka je samo kazala: – Ah, esrtagfirlluah, digla se i isključila televizijski prijemnik.

Boska je upitala:

      – Pa zašto mama?

A majka je suho odgovorila:

      – Ćafirska posla.

Trebalo joj je neko vrijeme osobnog sazrijevanja dok nije razumjela taj gest i iskaz. Povezujući sliku iz mladosti sa majkinom izjavom o nereligioznosti i načinom života vjerujućeg kojeg je živjela, razumjela je: majka je vjerovala, ali ne na način religioznih. Nije znala ili nije imala potrebu taj osjećaj artikulirati, ali se to jasno očitavalo iz  opisanih gesta i načina na koji je živjela njeno vjerovanje.

Otkrivši distinkciju na koji je majka razumijevala njen odnos s Svevišnjim Tvorcem, Boska je razumjela zašto se majka nikada nije žalila ni na najteže stanje i situacije u kojim bi se našla; jer uvijek ima teže, jer samo Allah zna zašto je tako, jer se živi u vjerovanju u konačan susret sa Tvorcem i jer je, na kraju krajeva, sve u ovozemaljskom životu, pa i smrt, privremeno i samo priprema za vječni nebeski život.

Impresionirana, željela je biti poput majka, ali koliko god željela, nije uspijevala vjerovati poput majke, na ritualni način. Život ju je odvukao sa tog puta. Ipak, smatrala je -usvojila je taj njen “protestantski” način mišljenja u pristupu fenomenima života: čisto, bez zadnjih namjera i po svojoj pameti.

4.

      Svih tih momenata se prisjetila u trenu dok je Alija objašnjavao njegov način pristupa vjeri. I tada joj se nanovo otkri: njena majka, i nepoznato od nje, živi u njoj. I bi joj drago zbog rečenog “otkrića”…

U mislima se vrati na predmet razgovora sa Alijom. Odluči se na malu intelektualnu provokaciju i kaza:

      – Pa da, klasika. Bosanski protestant. Zgodan je taj izgovor bosanskih muslimana da mogu s vremena na vrijeme i potegnuti koju čašicu. In vino veritas. Klasični bosanski kontrasti: pohiti, ali polahko; vjerujem, ali i – Vino piju age Sarajlije! U čemu je onda istina?

Fahamu Pecou’s Do or Die – Učini ili umri: Affect, Ritual, Resistance – Afekt, ritaul, otpor, (Halsey Institute of Contemporary Art).

      – U vjerovanju. U vjerovanju je istina. Svi u nešto vjerujemo, pa i oni koji misle da ne vjeruju. Vjerovanje i nada u bolje je u temelju kulture i humanog življenja… kratko odgovori Alija, pretvarajući se da ne primjećuje ironiju u Boskinom pitanju.

       – A u šta ti vjeruješ?

      – Ja… Ja vjerujem u život, odgovori Boska.

      – Znači vjeruješ u Boga.

      – Pa tako… Moglo bi se kazati.

      – Jer života nema bez Boga, reče Alija i  ponovo s javi s pitanjem:

      – A kada bi ti život bio na crti:  ili se odreci svog uvjerenja ili život, šta bi izbrala?

      – Život naravno, kao iz topa odgovori Boska. –  Pa rekoh ti, ja vjerujem u život.

      – A život poslije smrti, oglasi se Alija s novim pitanjem?

      – O tome ne znamo ništa. Zato biram život prije smrti, reče Boska.

Alija je pogleda tako da se osjećala na mah razgolićenom pred njim. Kao da je radarski želio ispitati stanje ispod njene kože, ono što jeste ona, što misli i kada ne saopćava.

      – Interesantno, reče Alija na kraju dugog zamišljenog pogleda kojim ju je ispitivački skenirao paralelno u mozgu procesuirajući prikupljene vizuelne senzacije. – Upravo čitam neku brošuru, Kratko povijest Engleske se zove; ima tamo jedan pasaž o Tomas Muru i najpoznatijem engleskom kralju Henrju VIII. Mladi kralj i Tomas su bili bliski prijatelji, ali dolaze u sukob u situaciji kada kralj, da bi se oslobodio stega Katoličke Crkve u Vatikanu, razvjenčao ženu koju ne želi i vjenčao ženu koju želi, sebe proglašava i duhovnim vladarom u njegovom kraljevstvu. Drugim riječima, šutnuo je papu u Vatikanu prvo u zadnjicu poručujući mu: Tebi tvoje kraljevstvo, a meni moje. I potom je sam sebi izdao dozvolu za razvjenčanje i  vjenčanje. Fascinantno, zar ne?

      – I poučno, reče Boska. – A Mur? Šta je sa njim bilo?

      – Mur je bio tvrdokorni katolik. Nije mogao preko principa i “istine”  u koju je vjerovao. I izgubio je glavu. Kralj Henri VIII  dao ga na gubilište. Piše da su mu posljednje riječi na gubilištu bile: – Umire vjeran sluga kraljev. A Bog je prvi.

      – Glupan. Eto vidiš, da je povio šiju, a ostao u svom uvjerenju, ostao bi živ svojoj djeci i supruzi. A pošto je bio bandoglava budala, završio je pod mačem kraljevog dželata sa otfikarenom glavom.

      – Moguće, moguće, reče Alija. – Stotinjak i nešto godina poslije Mura, Galileo Galilej je povio šiju, priznao crkvenu dogmu da je planeta Zemlja centar vasione – i ostao živ; a i dalje je znao njegovu istinu, za koju svi danas znamo da je naša… Život je zaista balansirajući akt u kome bi sve treba biti podređeno održanju života. Zašto? Zato što smo bačeni u život i jedino što ima smisla je “plivati” u toj bujici koja nas nosi.

      – Da, ali ne pod svaku cijenu, reče Boska, i krajičkom oka uhvati Alijin pogled i obrve što su se u znak iznenađenja ili zatečenosti takvom njenom izjavom blago podigla nad očima, kao kada se sa znatiželjom očekuje dodatno pojašnjenje neke izjave.

I zaista, bio je iznenađen. Pragmatična Boska u relaciji priče o sudbini Mura i ova tvrdokorna, što stoji uz princip, ma i pod cijenu da glava leti, bili su nepomirljivi opoziti. Osjećajući Alijinu zbunjenost, i ne čekajući da je artikulira, Boska nastavi misao:

      – Postoje limiti preko kojih se ne smije prelaziti. Inače se gubi dostojanstvo do mjere nepodnošljivosti življenja u takvom stanju.

      – Na primjer, upitno će Alija?

      – Pa evo, recimo kada održanje našeg života ovisi o žrtvovanju života drugih. Ili kada, da bi živio, biraš žrtvovati etičke principe bez kojih nema humanog življenja; npr. živjeti se može i u kanibalizmu, ali to više nije humano življenje. To je povratak na predhumanističko stanje ljudi-zvjeri.

      – Zanimljivo, reče Alija. – Tebi, osim ljepote draga moja, krasi i promišljenost;  ne baš tipična za žene.

      – Kako sada to misliš? Čuj, promišljenost netipična za žene! Kao da Niče iz tebe progovara? Ili možda seksista?

      – Ma za Ničea sam samo čuo. I nema to veze sa seksizmom, nego je u vezi sa istinom života. Ja bar tako mislim. Iz mog iskustva, žene su te koje smisao nalaze u bezuslovnom održavanju života. Ženski svijet je njihova porodica, njihova djeca, muži i stanište. Zato nisam bio iznenađen kada si kazala da vjeruješ u život. Muškarci su skloniji razmišljanju u širim relacijama, zemlje, svijeta, vaseljene… Zato me jesi malo zatekla kada si kazala da tvoje vjerovanje u život ima određene limite. To je tako muško viđenje i iskaz.

      – Pa da, ali limit u  kontekstu govora o vjerovanju nije najsretnije odabrana riječ. Vjerovanje nema limita. Ono o čemu ja govorim jeste cijena koja se nekada mora platiti, e da bi ostao dosljedan u vjerovanju. Ja npr. vjerujem u život, ali nisam spremna održavati sopstveni život pod cijenu ubistva čovjeka u mene.

      – Hmm, reče Alija. – Mislim da razumijem. A to – “bosanski protestant”, to ti je zgodna konstrukcija. Protestantizam je “krilo” kršćanskog vjerovanja, a povijest Bosne i njenih ljudi je upravo takva, sva u nekoj alternativi najbližem okruženju u okviru kojeg izrasta i razvija se, kao dio tog prostora i tih ljudi, ali uvijek posebna: i tuđa i svojeglavo svoja.

      – Da, reče Boska odsutno, jer su je Alijine riječi u mislima, na trenutak-dva, odvukle na jedan događaj vezan uz nju i njen gimnazijski esej Bosna u Andrićevom svijetu… Prisjeti se Danila Kiša  i vraćajući se na prethodnu temu njihove konverzacije, reče:

      – U Grobnici za Borisa Davidoviča, od Danila Kiša, ima lijepa misao koja se svodi na to da je život tamo jednog Novskog, junaka njegovog književno-dokumentarnog kazivanja, poput priče, koju čitaoci, na sreću pisca, doživljava kao moć fantazije. I naš Pisac je čini se imao takav život; osobna je to drama  sa kojom ne treba opterećivati čitateljstvo njegove literature, kako bi mogli imati prijatno zadovoljstvo da je njegovo pisanje samo fantazija.

      – Apropos pisanja i fantazije, prekinu je Alija. Ustane i krene ka frižideru, izvuče otuda bocu sa  vodom ostavljenom na rashlađivanje, natoči u čašu i nastavi misao:

      – Naša historija je skrivena, kao ova voda ostavljena u zamrzivač. Od one najstarije ilirske i rimske, preko osmanskog perioda do historije kraja devetnaestog i cijelo dvadeseto stoljeće, to se mora ponovo pisati; to je takav okean laži i dezinformacija, da je pravo čudo kako ti ljudi i ta zemlja uopće preživješe taj cunami. Mislim, duboka je ta laž o Bosni i njenim ljudima. I primila se. Zakorovila i ušla u podsvijest ljudi.

(Izvadci iz romana Duša i tijelo)

Vezani članci:

Zlatno tele (1)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *