Photo: Inverso – Giornale di poesia
Preveo sa italijanskog: Erman Jakupi
Predstavljam vam ovdje 4 pjesme od mladog italijanskog pjesnika Mattia Tarantino-a. Rođen je 2001 u Napulju, ali ne očekujte harmonije napuljskih mandolina i dramatični napuljsko-mediteranski poj o ljubavnim nostalgijama i morskom nedogledu. Mattia je brutalan pjesnik i zaslužuje da bude poređen, kao što su to kritičari već uradili sa Bodlerom. Ipak ne mogu a da ne primjetim da je Mattia neizmjerno lijep u svojoj brutalnosti. Slotkoriječivost pjesnika koji žele biti poučni i koji su neizmjerno dosadni u njihovim didaktičkim nakanama ne dosežu vitalnost koju ima ova poezija “razbješnjelih slogova”….Uživajte!!
Soba
Oboljuje riječ, moja
kičma se krivi u tišini.
Ne kiši nego prljava voda
I ova je soba pretjerano bijela:
u štucanju poljskih ševa naći ću smrt.
Ništa ne gori
Ne poznajem riječ
koja bi izvrnula ovu sobu:
bijesne slogovi, prelamaju se
akcenti, ipak
ne gori ništa, ništa ne peče.
I sad preokreni ove stihove.
Zapovijedi da bude naopako moj glas.
Dođi da mi ponudiš ovaj mjesec što kvari sve i čini da ga opkoliš usnama.
Dječak i bol
Kao dijete rezao sam ribama oči.
Vjerovao u prevaru
koja ime majke ima, vjerovao
u sudbinu i mjesec. Prepuštao
zimi sav moj poj.
Kad bijah svijedok tijelu
prvu laž shvatih:
samo je voda raspeta na krstu.
Samo voda uzima na mamac
dječaka i bol.
Kosti od mlijeka
Imam kosti od mlijeka.
Odvajam jednu po jednu
I zatvaram u nebeske jame.
Ako iznikne jedan cvijet
smijaće mu se anđeli.