Nuška, bademaste oči
Nuška, dolazi ona,
s mirisom smole,
sestra bora
koji te gosti
dok je čekaš.
Presvukao si košulju
i oprao lice.
Njene bademaste oči
grle crvene daljine
trešnjinih zemalja.
Kad zadje sunce
iza plave kapije
zađe i ona.
I to je tren
kad borovina
zamiriše još više
I kad raste tvoja tjeskoba.
U snu izgoriš do pepela
na njenim usnama
kao otpala boba grožđu
u vatrama na horizontu.
Nuška, vijesnik tišine
Nuška ima jedan kamen
što te opsjeda.
Kad je okupan suncem
diviš se njegovoj bjelini.
U dugim sivim danima
pijete iste žalosne kiše.
Dečko otpalih listova
što nikako da izađeš
Iz kružnog toka!
Reci mi da lì je on,
taj kamen, radosni vjesnik
tišine u bespuću tvog oka?
Nuška, crna obala
Nuška, u proljeće na puteljku za rijeku
Prijeti ti kopriva.
Gušteri na zidu prisluškuju tvoje korake.
Cvrčci i voda pjevaju u antifoniji.
Na drugoj obali stenju kuće
pod mrkim pogledom golog brda.
Oduvijek u tvojim snovima
one su bijeli čamci
razbacani u moru čađi.
Tu obalu zoveš crnom.
Razlog više da ispleteš vijenac
od zraka sunčeve svijetlosti
i staviš ga na raspjevano čelo.
Nuška, bijeg iz džamije
Nuška, koja tajna snaga
drži ljude na okupu u džamiji?
Sigurno ne ona koja svjetluca
u klikeru između tebe i sunca.
Niti ona koja te zadržava
da iza drveta stojiš satima
I gledaš plavu djevojčicu
kako na livadi bere cvijeće.
Ah prokleta lica u ekstazi
kao kamenje prekriveno prašinom!
Van ovog umirućeg svijeta
pržilo je sunce. Iza tebe
na istopljenom asfaltu
ostajali su tragovi
veči od tvojih stopala:
spomenik prerano
donešenoj odluci.
Glavom si sijekao nebo
I ono se otvaralo kao more
pred Mojsijem. Na livadi
okružena cvijećem svjetlucala je ona.
Kao kliker. Kad je začuo pjesme
njenih boja Iblis
se uspavao u tebi.