Loading...
Komentari

SMRAD

Piše: Nihad Filipović

Negdje 1987., malo poslije “provale”, danas na daleko poznatog Memoranduma SANU, našao sam se u Beogradu i zaglavio u jednom društvu do iza pola noći, u sitne ure i još sitnije dekike. Beogradsko neko društvo, urbana raja, student do studenta i sa njima sin jedne moje gimnazijske profesorice, te i te. Kako se sretosmo ne sjećam se, ali preko njega i ja uletih u to društvo. I dobro, otisnemo se u piću i priči, a jasno, o čemu ćemo nego malo malo pa na Memorandu (izvadci iz tog pamfleta, ne i cijeli dokument, ali izvadci su već objavljivani s jeseni 1986., tako da, nije da se nije znalo, šta je unutra. A i prekodrinska štampa je na zva zvona tandarala. Znači, ko je htio znati, znao je.

Doduše, instrument zagrijavanja naroda dok mu “krvca ne provre”, zloglasna rubrika Odjeci i reagovanja u novini Politika, još nije u primjeni, šatro satira – Vojko i Savle će će se tek pojaviti… Hoću kazati, nije to još onaj trenutak kada i posljednjoj budali biva jasno da, što u Sarajevu kažu, u hali (znači ćenifi), smrdi. Pa ipak, moji sugovornici, a ja i taj sin od moje profesorice (on je opet mudro šutio), jedini Bosanci u društvu, velim, moji sagovornici, riječi loše nisu dali izreći na Memorandum; biva: Pa i ne znamo šta tamo piše, pa to nije nigdje objavljeno, pa to i ne postoji, pa to je neslužbeni dokument, pa to je onako, samo informativno za članove akademije itd., sve do, kad se malo još popilo više: Pa, slušaj, a šta tamo nije istina, Srbija je zakinuta s dvije pokrajine, Srbi su stvoril obe Jugoslavije i šta su dobili – da su podijeljeni u tri republike i dvije pokrajine, Ustav SFRJ iz 1974. je kamen o vratu Srbiji…itd., itd.

Tada sam ja shvatio da smrdi. I po povratku u Bosnu, i ko me pitao i nije, kazivao sam: Da, smrdi…. Smrdi ljudi, smrdi… Ali, nije pilo vode. … Znate, u Bosni je tada (kao i danas uostalom, Tito još bio živ, a Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo, kao ovo danas, Drk i ta ukradena svetinja iz Ukrajine: tuđe, a naše! Nejse.

Urbani beogradski duh će će se poslije obrukati do balčaka; jer bio je to centar iz kojeg je krenulo zlo na Vukovar, na Dubrovnik, na Sarajevo…; a završilo genocidom u Srebrenici (i pravo govoreći i u Bosni, dokle god je vjetar, onaj smrad, što ga osjetih one noći, davne 1987., u hali u Beogradu, razvijao na zapad, diljem administrativnih jugoslavenskih granica što “neprirodno” podijeliše srBski narod…. Ispostaviće se, poslije Bosne, vjetar je smrad naćero i na jug do Kosova; ali to je već nova epizoda. Nas zanima ovdje BG-smrad na zapadnim stranama.

Među ljudima sa dubljim vijugama sive moždane mase, upitno je ponavlja li se vrijeme, a sa njim i ljudi i historija… Jedni kažu da, drugi ne, ali to je manje važno. Razlike u viđenju su prirodne. Rašomon istina je zakon … Međutim, koliko godi vidjeli razroko, najbitije je – vidjeti. A viđeno, znači činjenice – to je istina. Interpretacija viđenog je drugo. To je onaj rašomon. No, činjenice ostaju kakve jesu.

Boris Dežulović

Evo su napali Borisa Dežulovića, zbog toga što je popu rekao pop, a bobu bob. Znači, rekao čovjek istinu… Zato ga tako žestoko i napadaju. Da je slagao, tja… ništa novo. Nego rekao istinu. Tako je konačno jedan, iz reda “poštene inteligencije” u Hrvata, jače od trideset godina nakon najave Stipe Šuvara, rekao u sred Beograda, istinu koja tamo, i dalje pada na gluhe uši.

A šta reče? Evo šta: “Beograd je sam sebe ubio, ubio ga je Momo Kapor, prvosveštenici njegovog asfalta, kojekakvi Minimaksi, Bore Đorđevići i sličan gradski otpad. … Govorim o kasabi koja se, prateći kako zagrebačka firma Doking mnogo godina kasnije pomaže u raščišćavanju Srbije od zloglasnih “zvončića”, nikad nije zapitala otkud Hrvatima uopće iskustvo u razminiranju kasetnih bombi. O Beogradu koji, već 30 godina okrenut samo sebi, o svojim kasetnim bombama i tuđim sirenama ne želi ništa znati ni dan danas, refleksom kasabe koja o svojim mračnim tajnama ne govori, i koja jednako u plitkim grobovima iza kuće krije ubijene komšije kao i cijenu spomenika kojega će podignuti svojoj slavnoj istoriji. O tom Beogradu i toj betonskoj vukojebini govorim, i zato Bora Čorba, Minimaks i Momo Kapor: njihova je izravna posljedica kokarda u farmerkama, ono što mu je bio Momo Kapor, danas mu je Radoš Bajić, veseli domaćin sa flašom šljivovice i mitraljezom u sjeniku iza solitera. Žao mi je što remetim dostojanstveni mir beogradskog panteona i Aleje velikana, ali upravo oni – i još njih koliko hoćete, od Arkanovog ortaka Olivera Mandića do, recimo, Mirjane Bobić Mojsilović, jedne od predvodnica linča na Mirka Kovača – bili su nositelji urbanog identiteta Beograda osamdesetih. Oni su svojim rukama Beogradu duboko izorali asfalt i pođubrili njivu za sadnju “cveća zla”. Kad je “simbol Beograda” Momo Kapor – samo trenutak da otvorim notes – u beogradskim Omladinskim novinama početkom juna 1989. tako urbano i u farmerkama “oterao u pizdu materinu svakoga ko nije za Srbiju”, bogami ni mi u Feralu, a kamoli vi u Srbiji još nismo ni čuli za Franju Tuđmana. Aforistički govoreći, Beogradu mogu da oprostim sve – mogu i Miloševića, kojega su moji drugovi s beogradskih žurki osamdesetih lijepili preko postera Joy Division – ali Tuđmana ne mogu”.

Jasno, ima i jedan drugi, fini Beograd. Eto ga dole na tom vidio zapisu koji ne laže; (dugo je to, ali preporučujem pogledati nastup Vesne Pešići briljantnog Lazara Stojanovića, od 1.o5 do 1.18.) Ali, hej, drugo je to. To je manjinski i Beograd i Srbija. Onaj njihov nabolji dio. A uvjerili smo se koliko mogu dobaciti.

Urbani beogradski duh skrhan je, što se malenkosti ovog skribomana tiče, onog trenutka kad su beogradski studenti počeli ponavljati propagandni smrad Miloševića i srbskih crvenih i crnih nacista (a i danas ponavljaju; dođe Mile Drk iz bh. Srbistana i na Pravnom fakultetu drži studentima govor u kome najavljuje odcjepljenje od Bosne, a studenti mu oduševljeni plješću. Halo, ne bilo koji studenti, nego studenti Pravnog fakulteta, znači, buduća upravljačka elita srbskog društva i države. … Tu u Beogradu je bila Centrala zla; (a i danas je, jer i dalje Srbija nema snage suočiti se sa zločinom koji je u njeno ime počinjen 1990-ih). …

Znači, ništa se nije promijenilo. Dežulović je samo konstatirao činjenicu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *