Rene Magritte, Variante de la Triestesse (Varijacija tuge), 1957;
(kokoš “zamišljena” nad žalosnom sudbinom jajeta).
Piše: Nihad Filipović
Etnički nacionalizam se dakle može razviti u socijalno-patološko stanje, ali sam po sebi, nije nužno socijalna patologija. Naši“ etnički nacionalizmi, jednostavno kazano, u različitoj su poziciji, ako je riječ o redu veličina, o situiranosti u prostoru, ali i specifikama kulturnog modela u kojemu se javljaju.
Riječ je o srodnom fenomenu, teorijski jednom, ali u ponečemu, naročito u specifičnom, političkom značenju, i različitom: kao bokseri, svi se bave boksom, svi boksuju, ali nisu svi u istoj kategoriji.
V
(Etno)nacionalizam kao stanje
Etnonacionalizam je, historijski produciran društveni fenomen.
Profesor historije sa Američkog katoličkog univerziteta, Jerry Muller (Džeri Miler), smatra da etnički nacionalizmi korespondiraju sa nekim od najdubljih značajki ljudske duhovnosti. Daniel Patrick Moynihan (Daniel Patrik Mojnihan), američki političar i sociolog, nalazi da ljudi imaju tendenciju ka etnocetrizmu. Neki ozbiljni autoriteti u psihološkoj i psihijatrijskoj nauci (npr. Carl Gustav Jung) opet smatraju da je etnonacionalizam bolest, patološko stanje. Veliki autoritet ex jugoslavenske i bosanskohercegovačke psihijatrije, čovjek koji se decenijama bavi izučavanjem fenomena etničkog nacionalizma, sarajevski akademik sa adresom u Sidneju, Dušan Kecmanović (u međuvremenu, 2014. preminuo), na tragu je Jungovog mišljenja.
Prema Kecmanoviću, kada se steknu uslovi, etnacionalizam će se pojaviti i raširiti bez obzira na sva nastojanja političkih mirovnjaka i uopće onih koji nešto o tome fenomenu znaju; jer, u stvorenim uslovima, svejedno, svjesno ili nesvjesno, zdravo ili nezdravo i bolesno, etnički nacionalizam se javlja, jednostavno kao stanje.
Kecmanovićev nalaz smatramo bližim istini; (ali ne i cijelom istinom). Ako, sem kao metafora, ne postoje kolektivne psihose, a ne može se naučno utemeljeno tvrditi da postoje, jer ne postoje kolektivne bolesti, pa ni kolektivno ludilo, onda u tom smislu ni etnonacionalizam nije bolest. Ali jeste potencijalno bolesno društveno stanje odnosno socijalnopatološka pojava.
Etnički nacionalizam se dakle može razviti u socijalno-patološko stanje, ali sam po sebi, nije nužno socijalna patologija.
Ovo je vrlo važno razlikovati jer kod nas, osim što se vrlo često uopće ne uočava pojmovna distinkcija između etnonacionalizma i građanskog ili političkog nacionalizma, još i više, veoma je raširena praksa izjednjačavanja svih nacionalizama kao nakaradnog i bolesnog stanja jednake razorne snage i kod Srba i kod Hrvata i kod Bošnjaka. Ovakav pristup izvrsna je osnova za političku nacionalističku uravnilovku: svi etnonacionalizmi su krivi za rat u Jugoslaviji devedesetih godina dvadesetog stoljeća, svaki je nastojao da se nametne rivalskoj etnonacionalnoj grupi, da je natjera na odstupanje, čak da je eliminira, uništi ili makar da rivalsku grupu natjera na prihvatanje naših vrijednosti, kulture, običaja, čak i vjere…
Ovo bi bila i dijagnoza profesora Kecmanovića koju on iznosi u knjizi (62.) Etnička vremena“, a sa kojim se, uz dužni respekt cijenjenog profesora, ne možemo saglasiti, jer naprosto neodgovara istini, odnosno činjeničnom stanju.
Postupkom tzv. diferencijalne dijagnoze, uvaženi profesor je morao uočiti razliku u praksi „naših“ etnonacionalizama. „Naši“ etnički nacionalizmi, jednostavno kazano, u različitoj su poziciji, ako je riječ o redu veličina, o situiranosti u prostoru, ali i specifikama kulturnog modela u kojemu se javljaju.
Riječ je o srodnom fenomenu, teorijski jednom, ali u ponečemu, naročito u specifičnom, političkom značenju, i različitom: kao bokseri koji se svi bave boksom – svi boksuju, ali nisu svi u istoj kategoriji. Sem toga, makar se bavila izučavanjem bolesnih stanja i fenomena, i u socijalnoj psihijatriji, logika (nauka o pravilnom mišljenju) bi morala imati ono mjesto koje ima u politici, u pravu i uopće u nauci.
U političkoj i pravnoj nauci i u objektivnoj publicistici, danas je već opće mjesto da je taj rat, od Slovenije do Kosova, bio proizvod srpskog etnonacionalističkog ekspanzionizma, a u Bosni i Hercegovini bila je to srpsko-hrvatska etnonacionalistička intriga i jasna agresija državne politike Srbije i Hrvatske, izvršena preko etničkih sunarodnjaka, agenata takve politike u RBiH, a dijelom i direktno, pripremanjem i slanjem vojnih (Hrvatska) i paravojnih (Srbija) formacija u BiH.
Bošnjački pak etnički nacionalizam, u mjeri u kojoj ga je bilo tih godina, izrazito je imao odbrambeno značenje;
(skloni smo tvrdinji da u Bošnjaka etničkog nacionalizma, kao kritične veličine, u radikalnoj ekspoziciji, u smislu ekskluzivnog polaganja prava na BiH, faktički nije ni bilo.
Ni tada ni poslije.
Na kraju krajeva, Bošnjaci su tada – uostalom i danas su – više bili zabavljeni identitetskim lutanjima nego li radikalnom ekspozicijom nacionalističke svijesti).
To je ta politička i pojavna razlika između „naših“ etnonacionalizama. Ona je psihološki opredjeljena redom veličina, situiranošću u prostoru i nekim specifikama kulturnog modela, koji, osim što imaju neke zajedničke značajke, ipak nisu isti kod Bošnjaka, Srba i Hrvata, a što po našem mišljenju profesor Kecmanović previđa.
Jackson Pollock, Reflection of the Big Dipper, 1947.
Etnonacionalizam je stanje, historijski realitet.
Kao takvo, to se stanje valja politički akceptirati. Ta svijest se ne može realpolitički ignorirati niti intelektualno arogantno prezirati i sa visoka, sa neke imaginarne humanističke pozicije prosvjećenosti, sa gađenjem odbacivati kao uzrok svakog političkog zla. Uostalom raditi tako i ostati u demokratskim okvirima, nemoguća je misija. I povjest nas uči da je svako nasilje, političko-policijsko ili vojno-represivno, uvjek iznova rezultiralo novim ciklusom nasilja.
Real politika dakle, ne može, niti treba bježati od etnonacionalističke svijesti u BiH.
U tom smislu u Bosni i Hercegovini je potrebno redefiniranje odnosa između narodnog, građanskog i nacionalnog.
I ovo je važno naglasiti, jer je odavno primjećeno salonsko intelektualno paraderstvo nekih uticajnih intelektualaca u BiH, koje nema dodirnih tačaka ni sa našim povjesnim iskustvom niti sa političkim realitetom u BiH. Citiranje i pozivanje na svjetske veličine i autoritete misli o pogubnosti nacionalističkog sentimenta, koliko god humanistički svevremensko, pri tome se, prema našem mišljenju, ipak mora posmatrati u kontekstu vremena. Nacionalizam (pa i etnički) u jednom vremenu i odnosima u tom vremenu, može biti pozitivan, a u drugom vremenu i odnosima, može biti negativan društveni fenomen.
Konačno, nacionalizam je bila ona duhovna snaga koja je pokrenula i oslobodila cijeli Afrički kontinent kolonijalnog jarma, ali i ona duhovna pošast koja je producirala dva svjetska rata. Izvlačenje i naglašavanje jednog ili drugog, izvan vremenskog i društvenog konteksta je dakle pogrešan, intelektualno lijeni pristup. To je recidiv jednog prošlog vremena u kojemu su politički relevantni bili neki drugi odnosi, vrijednosti i ideali. Može se razumjeti da su ti i takvi intelektualci odrasli i duhovno formirani u tom vremenu ili na tim vrijednostima i idealima, ali pojave i odnosi u društvu se mjenjaju, a sa njima, mijenja se i društvena svijest.
Sa mjenjanjem društvene svijesti, mjenja se percepcija i upotrebna vrijednost fenomena (etno)nacionalizma, koji se može upotrebiti i kao instrument agresije, kao što su ga upotrebile države Srbija i Hrvatska u agresiji na dražavu Bosnu i Hercegovinu, ali i kao mobilizacijski mehanizam odbrane, kao što ga je nastojala koristiti vlada i predsjedništvo napadnute Republike BiH.
Iskustvo kazuje, „grijanje“ na vatri (etno)nacionalizma može itekako biti opasno, otme li se kontroli, (a nacionalizam kao sredstvo političke manipulacije, iskreno govoreći ima tendenciju otimanja kontroli), ali to ne znači da se i pored vatre treba smrzavati.
Apelacija na religijsku svjest je moćno mobilizaciono sredstvo, ali u pluralnim sekularnim društvima, ona nema tu moć, (a sem toga, ta je apelacija u službi profanih političkih ciljeva u suprotnosti sa prirodom vjerovanja i, da tako kažemo, misijom teološke svijesti u zajednicama ljudi), pa nacionalizam odnosno patriotska, domovinska svjest, ostaje temeljni politički instrument mobilizacije masa.
Nakon napada nacističke Njemačke na SSSR, odmbrambeni refleks zajednice i nacionalizam je bio onaj pokretački mehanizam masa; isto vrijedi i za SAD nakon napada Japana i za Veliku Britaniju nakon objave rata Njemačkoj i za sve moderne države. Nejasno je, zašto isto ne bi vrijedilo i za Bosnu i Hercegovinu. Konačno, to što je BiH tako brzo popucala po etničkim šavovima devedesetih godina prošlog stoljeća, unatoč represiji i višedecenijskom održavanju socijalnog mira ideologijom bratstva i jedinstva, kao i atavističko i strvinarsko nasilje u ratu 1992 – 1995, najbolji je znak potrebe novog pristupa u definiranju i posebno razvijanju (dakle praksi) odnosa građanskog i narodnog u BiH.
Nastavlja se.
(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam na pokaz)
62. Dušan Kecmanović, “Etnička vremena”, Biblioteka XX vek, Beograd, 2001.