Loading...
Obrazovanje

(ETNO)NACIONALIZAM ZA POČETNIKE (VI)

Salvador Dali, Soft Construction with Boiled Beans (Premonition of Civil War),
(Mehka konstrukcija s kuhanim grahom ili Slutnja građanskog rata), 1936.

Piše: Nihad Filipović

Na djelu su terminološko-pojmovne apstrakcije i filigrantske duhovne konstrukcije, koje se mentalno moraju osvojiti, tj. moramo vladati tim pojmovima, primjera radi, pojmovima narod (u etničkom i političkom značenju), narodnjaštvo (gdje je naglasak na etniji i kulturi), nacija (gdje je naglasak na narodu kao zajednici građana i državi), nacionalizam (etnički i građanski), suverenitet (tj. najviše ovlašćenje, koje je uvijek jedno, nedjeljivo), itd., plus mora se vladati, i to dijalektički vladati, elementima spoznaje bosanskog historijskog puta, e da bi uopće bili u stanju racionalno misliti i kroz mišljenje razumjeti politiku, općenito i specifično, a to znači onda i filigrantski odnos pomenutih političkih pojmova i termina….
Takav je i termin i pojam dogovor naroda. Na šta se, dođavola, misli kada se kazje da samo etno-stranke mogu zastupati narod i da samo one polažu legitimitet na tzv. dogovor naroda.

VI
Nacionalizam između narodnog i građanskog

Dakle, etnonacionalističko insistiranje na dogovoru naroda, preciznije,  tzv. narodnih stranaka, kontraproduktivno je sa stajališta dugoročnog interesa BiH, njenih građana i naroda. Pa ipak to je u političkoj praksi u BiH, vodeća tendencija, još od 1990. godine i dolaska etnički struktuiranih  nacionalističkih partija na vlast.

Zašto je ta politika štetna za BiH, njene građane i narode?

Najprije, ovdje su na djelu terminološko-pojmovne apstrakcije i filigrantske duhovne konstrukcije, koje se mentalno moraju osvojiti, tj. moramo vladati tim pojmovima, primjera radi, pojmovima narod (u etničkom i političkom značenju), narodnjaštvo (gdje je naglasak na etniji i kulturi), nacija (gdje je naglasak na narodu kao zajednici građana i državi), nacionalizam (etnički i građanski), suverenitet (tj. najviše ovlašćenje, koje je uvijek jedno, nedjeljivo), itd., plus mora se vladati, i to dijalektički vladati, elementima spoznaje bosanskog historijskog puta, e da bi uopće bili u stanju racionalno misliti i kroz mišljenje razumjeti politiku, općenito i specifično, a to znači onda i filigrantski odnos pomenutih političkih pojmova i termina.

Takav je i pojam dogovor naroda. Taj pojam implicira predpolitičko stanje u BiH. I tu smo opet kod jednog specifičnog političkog pojma, kojim moramo ovladati, da bi smo razumjeli o čemu je riječ.

Simplificirano kazivano, predpolitičko stanje je, nazovimo ga tako – nulto političko stanje, sami začetak politike; dakle, na ledini smo, shvatamo da je dogovor potreban i evo nas tu, našli smo se da se dogovorimo.
I tu počinje politika, pravo i civilizacija; jer – Ljudi se vežu za riječ, a volovi za rogove.

U jednu ruku, jasno, razumijevano metaforički, (dakle u prenesenom smislu), to bi unekoliko bila situacija koju imamo u BiH. Stvarno, dogovora o tome kakvu BiH želimo, nema i već stoga, potrebno je dogovarati, šta i kako dalje. Dogovor, razgovor i kroz razgovor traženje rješenja, na koncu konca je halat, instrument, bez kojeg nema politike. Dakle razgovarati i dogovarati se mora!

U drugu pak ruku, ako pitanju pristupimo historijski i legalistički, onda taj dogovor, (doduše kao izraz voluntarizma revolucionarne volje rukovodstva partizanskog Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP), ali i dogovor potvrđen životnom praksom, bh. svenarodnim pristajanjem i prihvaćanjem novog stanja), taj dogovor narodaonda, ta narodna legitimacija (legitimitet), smatramo postoji još od 25. na 26. 11. 1943. i zasjedanja ZAVNOBiH u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakuf). Rezolucijom izglasanom na tom zasjedanju otpočinje suvremeni ustavno pravni razvoj BiH, njeno državno-pravno uređivanje u nastupajućem Novom vremenu i definiranje odnosa između njenih naroda. Rečenom rezolucijom se pojam narod shvaća i razvija i kao narod u etničkom smislu i kao narod u političkom (građanskom smislu), dakle kao zajednica ljudi u državi.

Ovaj tok je kasnije potvrđen i na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH, u Sanskom Mostu, 30. 6. do 2. 7. 1944. Rukovodstvo NOP-a je bilo pod dominacijom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), ali ako se pođe od historijske činjenice da je KPJ, na osnovi borbe protiv okupatora okupila i u NOP uvezala pripadnike različitih političkih opcija iz reda svih naroda odnosno etničkih grupa u BiH, te da je paralelno vođena i borba za obnovu (ili radije tvorbu jednakopravne pozicije  BiH i njeno pozicioniranje u novoj federalnoj Jugoslaviji, pošto je jugo-komunisti nisu imali svijest o državnopravnoj tradiciji odnosno kontinuitetu trajanja Bosne u vremenu), onda postaje jasnije da elementi narodnog legitimiteta postoje u bosanskohercegovačkoj državno pravnoj tradiciji već od prvog zasjedanja ZAVNOBiH.

K tome, revolucionarna volja je materijalno-pravno formalizirana tj. poprimila je legitimnu i legalnu legitimaciju, izglasavanjem Ustava Narodne Republike Bosne i Hercegovine od 31. 1. 1946.

Ovoj legalističkoj paleti treba dodati i  Prvo, zatim Drugo i konačno Treće zasjedanje Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), kojima je BiH pozicionirana kao federalna jedinica u Jugoslaviji. U prednjem slijedu naročito je značajno Treće zasjedanje AVNOJ, održano u Beogradu, 7 – 10. 8. 1945, kada AVNOJ prerasta u Privremenu narodnu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu na kojima (63) pobjeđuje Narodni front pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije, 29. 11. 1945. održano je zasjedanje Ustavotvorne skupštine, proglašen je ustav, a Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ), mijenja ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ).

Ovaj ustavnopravni legalistički tok je završen izglasavanjem Amandmana na Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), iz 1971. i 1972, odnosno izglasavanjem posljednjeg Ustava SFRJ iz 1972. i Ustavnih Amandmana iz 1974, kada je ostvareno tzv. „federiranja federacije“, tj. naglašava se zemaljski suverenitet udruženih jugoslavenskih republika.

Iste godine i u BiH se izglasava novi Ustav SRBiH kojim se BiH definira kao država i samoupravna zajednica, a 1990, Amandmanom LX. na ovaj ustav, BH se, vidjeli smo naprijed, definira i kao suverena država.

Jackson Polock, Alchemy, 1947.

Sve je to zaobiđeno, gurnuto u stranu i ignorantski zgaženo sa strane etničkih nacionalista početkom 1990-ih.

Kao da je Bosna pustinja ili ledina, gdje ništa ne postoji – ni kultura, ni narod, ni tradicija ni historija ili pak, dobro, neka i postoji, ali ono jedino što je važno jeste danas što želimo. I pri tome nas ne obavezuje nikakva tradicija, nikva historija, nikakvi uzusi, pravna i društvena, naslijeđena običajna regulativa i odnosi u kojim smo živjeli itd. Sve je na crti, od nule počinjemo.

Na taj način je „naš“ udruženi etnonacionalizam, demonstrirao civilizacijsko zaostajanje, političku nezrelost i de facto stanje predpolitičnosti u mišljenju.

Insistirati danas na tzv.“dogovoru naroda“ i ekskluzivnom političkom legitimitetu tzv. narodnih stranaka, znači zapravo križanje povijesti i odricanje od najznačajnije tekovine antifašističke borbe naroda BiH u godinama Drugog svjetskog rata, a to je ZAVNOBiH. Ujedno to znači i odricanje od cijele legalističke ustavnopravne palete, razvijane u vremenu, od 1943. do 1992.

Čiji je to interes? Naroda (puta tri) BiH sigurno ne?

Konačno, politički pluralizam za koji su deklaratorno svi politički organizirani subjekti u BiH, podrazumjeva jednake izborne prilike za sve, dakle i za etnički struktuirane tzv. narodne stranke i za one građanske, multietnički struktuirane; (koje bi, po ovoj nakaradnoj terminološkoj nominaciji, valjda trebala biti „nenarodne“).

U civiliziranom ozračju postojanje i jednih i drugih, ne bi trebalo značiti bilo kakav problem.  Ono što je pri tom bitno, jeste pozicioniranje političkog dijaloga u institucije sistema i poštovanje prava i pravnog okvira u kojem se odvija civlizirani život i dijalog.

Poznata je definicija pruskog generala i vojnog teoretičara, Karl von Klauzewicha – rat je nastavak politike drugim sredstvima.

Međutim, iako je rat politički instrument, isti po sebi nije politika. Jer nema politike izvan prava. Izvan prava ima samo zakon jačeg.

U tom svjetlu treba posmatrati napore modernog humaniteta da se i rat podvede pod pravo. Tim prije politika u uslovima mira MORA poštivati uzuse civiliziranog društva, a temeljno pravilo svake civilizirane zajednice jeste politički dijalog u općeprihvaćenom pravnom okviru; (koji se može mijenjati, ali se ne može jednostrano zaobiliziti i praviti se kao da i ne postoji.

Što se  dejtonskih riješenja tiče, može se kazati: unatoč svim manjkavostima ustavnih rješenja iz Dejtona, ipak ni tamo, 1995, na vrhuncu ratnog etno-nacionalističkog ludila, ni tamo te 1995. godine, nisu u cjelosti zatvorena vrata građanskoj političkoj inicijativi u BiH.

Aneksom IV. Općeg okvirnog porazuma o miru u BiH, parafiranim u Dejtonu, 21. 11. 1995, a potpisanim u Parizu, 14. 12. 1995, entitet Federacija BiH se definira kao federacija kantona (građanski pristup), dok se entitet Republika Srpska, definira kao entitet srpskog naroda u BiH (etnički pristup).

Već ova asimetrija jasno govori u kojoj je mjeri Sporazum iz Dejtona politički kompromis kreiran sa tendencijom zaustavljanja rata u BiH.

Entitet Federacija BiH je kreirana na temelju Sporazuma predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegović i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Washington (Vašington), 18. 2. 1994, nakon čega, 30. 3. 1994, Skupština RBiH, (ostatak one legitimne, od 18. 11. 1990.), usvaja Ustav Federacije BiH, dok je Ustav Republike Srpske usvojen sa strane otcjepljene srpske frakcije poslanika Parlamentarne skupštine RBiH, 28. 2. 1992, dan prije Referenduma za nezavisnost republike BiH.

Ovakvo nelegitimo i nelegalno naslijeđeno stanje ustavne asimetrije u Dejtonu je akceptirano radi „mira u kući“. Iako su Ustav Federacije BiH, usvojili demokratski izabrani poslanici u Skupštini RBiH, ipak je to bila krnja Skupština, bez srpskih poslanika. Taj ustav je izglasan u uvjetima rata, tako da nije bilo niti javne rasprave o ponuđenim rješenjima, pa je i u tom smislu, apsolutno nelegitiman.

Isto vrijedi i za Ustav RS; taj ustav je usvojila otcijepljena frakcija poslanika koje su građani i narod birali u Parlamentarnu Skupštinu BiH, a ne u neku posebnu skupštinu srpskog naroda; (iako su i tzv. narodne stranke u demokratskim uvjetima imale mogućnost organiziranja i izlaska na izbore, glasalo se po političkim, a ne nacionalnim linijama).
Potpunija analiza ukupnih izbornih rezultata (ukupan broj glasača, odaziv na izbore, procenti dobivenih glasova itd.), pokazali bi cjelovitiju sliku nelegitimnosti odluke poslanika Srpske demokratske stranke da se povuku iz Skupštine RBiH. Za potrebe ovoga rada i ovo je dovoljno da se ukaže na  nelegitimnost i nelegalanost tog poteza. Slijedom prednjeg, isto vrijedi i za Ustav RS izglasan sa strane ovih poslanika 28. 2. 1992.

Ipak, u Dejtonu je akceptirano zatečeno stanje, tj. stanje „priozvedeno“ ratom, ali je sa druge strane zadržano i načelo (64) građanske nediskriminacije. Na taj je način i tzv. Dejtonskim ustavom zadržan dualitet građanskog i etničkog; (elementi ustavne konstrukcije koji se balansiraju kroz cijelu ustavno-pravnu povjest BiH).

Ono što Dejton uvodi kao novinu jeste, administrativno etničko teritorijaliziranje (podjela) Bosne i Hercegovine i ustavno-pravna asimetrija na toj osnovi, na koji se način remeti balans građanskog i narodnog, favoriziranjem ovog potonjeg, sa jedne strane, a sa druge strane, rečena asimetrija ne rješava, nego dodatno zaoštrava problem etnoteritorijalizacije između Hrvata i Bošnjaka.

Dakle ponovimo, vrata građanskoj inicijativi ni tamo u Dejtonu nisu zatvorena za BiH. Nema nikakve stvarne potrebe, izuzev potrebe manipulacije narodom u političke svrhe, da se ta vrata zatvaraju danas i bilo kada u vremenu budućem.

Znači, u principu, na izborima se ne glasa po linijama narodnog opredjeljenja, nego po programskim političkim linijama.

Izbori nisu popisi stanovništva, nego utakmica političkih programa i partija koji stoje iza istih.

Nastavlja se.

(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)


(63) Naravno, obzirom na vrijeme u kojemu je provođena i opće političke prilike toga doba, u cjeloj proceduri  je bilo dosta formalno-demokratskih elemenata; npr. glasačka mjesta je obezbjeđivala vojska pod oružijem, a glasalo se kuglicama koje su ubacivane u jednu od dvije kutije s tim što se po zvuku jasno razaznavalo u koju kutiju je ispuštena kuglica. U narodu su te kutije, ne bez sarkazma, ostale upamćene kao „ćorave kutije“. Međutim, i pored toga, legitimitet ovih izbora je teško dovesti pod ozbiljno pitanje. Realno, opoziciona lista na čelu sa predsjednikom kraljevske izbjegličke vlade u Londonu, dr. Ivanom Šubašićem, nije imala gotovo pa nikakvih šansi, zbog  iskompromitiranosti tokom trajanja Drugog svjetskog rata.

(64) Ustav BiH, Odjeljak II: Ljudska prava i temeljne slobode, tačka 4.

(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *