Loading...
Obrazovanje

(ETNO)NACIONALIZAM ZA POČETNIKE (VII)

Rene MagritteLes mystères de l'horizon (Misterija horizonta), 1955.

Piše: Nihad Filipović

Nacionalizam je u Bošnjaka bio, a i danas je, proskribirana riječ i pojam, u toj mjeri da se i etnički nacionalisti kite građanskim perjem.
Kod Bošnjaka niti je postojala niti postoji istinska radikalna politička stranka, što je jasan znak stanja njihove nacionalne svijesti.
Sav bošnjački radikalizam, umjeri u koji je relevantan kao činilac u javnom prostoru, kulturi i politici napose,  vazda je bio bosanski, domovinski i građanski (znači pluralan u ekspoziciji).
Pa ipak, oponentski, radikalni etnički i najčešće neskriveno ili tek nevješto maskirano protubosanski nacionalizmi, i kao takvog, vide ga unitarnim.

VII
(Etno)nacionalizam i identitetska lutanja Bošnjaka

Od početka “nacionaliziranja” bh. muslimana prisutan je rascjep u svijesti inteligencije, između zagovornika religijsko-kulturološke specifike i potrebe njene državnopravne nostrifikacije (u doslovnom značenju, od lat . nostrificato – usvajanje, primanje u građanstvo) i zaštite, kao prevlađujućeg stanja svijesti i manjinske, ne nužno sekularne, ali bošnjačke, narodne i nacionalističke svijesti.

Ako se ograničimo, pa razvoj nacionalne identifikacijske svijesti kod Bošnjaka, pratimo od 1945. i tvorbe nove socijalističke države Jugoslavije, onda možemo kazati, da je taj rascjep još i produbljen u tom periodu, kada je ideološka mantra klasnog potisnula, (prividno), svako nacionalno (etničko) političko iščitavanje i prepoznavanje. Ovo vrijedi i jednako se odnosi na sve narode bivše nam zajedničke jugoslavenske države, ali je posebno afektiralo Bošnjake, koji su, iz poznatih historijskih i socioloških razloga, zakasnili u adopciji zapadnjačke ideje nacije; koja se u Bošnjaka, (i tada većinski islamske vjeroispovijesti), u vremenu javljanja u XIX. stoljeću, doživljavala kršćanskom, pa tako neislamskom.

Duhovno pocijepani na, uvjetno rečeno, islamistički dio (islamistički, u smislu predanosti religiji islama i naglašavanju religijske specifike kao ključne identitetske karike u lancu kolektivnog prepoznavanja), nacionalistički dio (u smislu vezivanja i identitetskog prepoznavanja, kako kroz specifične zajedničke elemente kulture, tako i temeljem emotivne vezanosti i osjećanja pripadnosti tlu Bosne) i jugoslavenski dio (u osjećajnom i etničkom smislu jugoslavenski, ma šta ovo potonje značilo), negirani i sluđivani sa strane srpskog i hrvatskog etnonacionalizma i kulturnog modela koji je stvoren pod dominiranjem te dvije ključne i najjače jugoslavenske etničke komponente, Bošnjaci su ušli u nametnuti im, agresivni i napadački srpsko-hrvatski rat za razgraničenje 1992, duhovno (što je u ravni mišljenja), a onda i sljedstveno vojno (što je u ravni pragme), nespremni i unatoč svim očitim najavama, potpuno zatečeni.

Ideološki repovi komunističke demonizacije nacionalizma vuku se i danas Bosnom i Hercegovinom. U ono doba, teško da je drugačije i moglo biti nakon krvavog etno-nacionalističkog pira u Drugom svjetskom ratu. No jedno je značila komunistička ideološka restrikcija nacionalne svijesti za Srbe i Hrvate i srpsku i hrvatsku inteligenciju, koji su već imali osvojen, izgrađen, jak i stabilan nacionalni identitet, a drugo za muslimanske bosanske mase i inteligenciju i narodno bošnjaštvo, na kojemu je još uvjek nalijegala teška prašina zaborava, negiranja, potiskivanja.  Trebalo je da se desi još jedan rat i genocid nad muslimanima, pa da tek onda bošnjaštvo bude, en masse prepoznato i od samih Bošnjaka.

Međutim, povijesne istine radi, treba kazati, kako je upravo komunistička vlast bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, službenim verificiranjem nacionaliziranja muslimana, učinila presudan administrativni korak u ubrzanju ovoga toka (znatno iznad stvarnog demografskog rasta muslimana) i njegovom, nije li pretjerano reći, legitimiranju kod brojne kolebljive, historijskim iskustvom i poukama zaplašene i oprezne muslimanske (bošnjačke) narodne mase. (76)

Ta duhovna pustinja u nacionalnoj svijesti Bošnjaka samo je djelimično prevladana vraćanjem starom bošnjačkom narodnom imenu, a zapravo tragovi takve podijeljene svijesti su i danas prisutni, kako u narodu koji još luta između muslimanstva, bošnjaštva i bosanstva, tako i među inteligencijom. Samo politička konfrontacija sa suparničkom etno-nacionalističkom srpskom i hrvatskom duhovnošću zamagljuje taj, još uvjek, sveprisutan rascjep u bošnjačkoj nacionalnoj svijesti.

Stanje u kojemu je BiH danas, koliko rezultat političkih prilika proizvedenih nasiljem (ratom) protiv civila, koji su se onda “u hodu” izorganizirali u vojni red sposoban da se suprotstavi i spriječi rasturanje BiH, toliko je i proizvod jedne nacionalno neosviješćene politike Bošnjaka, čiji duhovni zasadi jesu upravo prednja identitetska lutanja Bošnjaka.

 U ono prekretničko povijesno vrijeme (što i dalje traje, samo u izmijenjenim povijesnim okolnostima i okolnostima prilagođenoj dinamici razvoja), na čelu Bošnjaka su se pojavili nacionalno neosviješćeni i (ili) nedovoljno osviješćeni ljudi, koji su u Islamu i kulturološkom muslimanstvu, nalazili sav specifikum bh. muslimanskog naroda; doduše, oni su tu bili bliski samom muslimanskom narodu ili onom pretežnom njegovom dijelu, koji jeste osjećao i iz kuće nosio spoznaju, kako, iako etnički bliski, nisu isto što Srbi i Hrvati, ali to izvan religijske i tradicijsko-običajne specifike, nije znao artikulirati.)

Nacionalna svijest tih ljudi u političkom smislu nije bila odmakla dalje od rudimentarnog narodnjaštva.

Nacionalizam i moderna nacionalna svijest su tim ljudima bili strani u mjeri u kojoj je i sama država, mehanizmi tvorbe i funkcioniranja, bili (i jesu) tera incognita.

Te ljude država zapravo nije ni interesirala.

Njih je zanimao i sav je njihov interes stvarno bio usmjeren na narod, shvaćen ne u etničkom, a ni u političkom smislu, nego narod shvaćen u kulturološkom smislu, kao jedna specifična religijska zajednica, a ne kao zajednica ljudi na državnom bh. prostoru.

Svojevremeno demoniziranje i ismijavanje bošnjaštva, što je i dovelo do rascjepa Stranke demokratske akcije i formiranja Muslimanske obšnjačke organizacije, snažna je potvrda ove teze. (77)

Izvan Islama i kulturološkog muslimanstva ti ljudi niti su vidjeli niti su razumijevali bošnjaštvo i bošnjački i bosanski nacionalizam.

 Kod Bošnjaka niti je postojala niti postoji istinska radikalna politička stranka, što je jasan znak stanja njihove nacionalne svijesti.

Nacionalizam je u Bošnjaka bio, a i danas je, proskribirana riječ i pojam, u toj mjeri da se i etnički nacionalisti kite građanskim perjem.

Sav Bošnjački radikalizam je, u mjeri u koji je relevantan kao činilac u javnom prostoru, kulturi i politici napose, vazda je bio bosanski, domovinski i građanski. Pa ipak, oponentski, radikalni, neskriveno etnički i najčešće neskriveno ili tek nevješto maskirano protubosanski nacionalizmi, i kao takvog, vide ga unitarnim.

Osim države Bosne koja se manje više prepoznaje kao nacionalni interes, Bošnjaci još uvjek lutaju i tragaju za samopodrazumjevajućom zajedničkom i objedinjujućom političkom idejom; u neku ruku nije to čak ni država Bosna, odnosno bosanska ideja, koja se takođe različito doživljava.

Bošnjaci još uvjek, kao da se stide sopstvenog imena i sopstvenog nacionalizma. Kao takvi, Bošnjaci u kolektivnoj svijesti nemaju razvijen koncept herojstva i sa tim u vezi koncept petokolonaštva, kvislinški koncept i koncept izdaje, a u onoj mjeri u kojoj ga imaju razvijenim, razumijevaju ga isključivo kao herojstvo vojnika odnosno vojnog starješine, a nikako kao civilni akt. (78) Brojni su primjeri herojstva Bošnjaka u domovinskom ratu 1992 – 1995. godina, posebno herojskog cilvilnog (neoružanog) otpora agresiji, ostali nepoznati Bošnjacima i široj BH javnosti.

 Za Bošnjake, herojstvo je historijska i literarna kategorija, nešto s onu stranu života. Ono živi u historijskim čitankama i imaginaciji beletrističkih autora, ali je potisnuto u životu. Ono je iz sfere javnog prognano u sferu privatnog, gdje se povlači po obroncima svijesti. Na sijelima i u kafanama, opušteni uz čašicu i kahvicu i kroz kolute duhanskog dima među Bošnjacima se zna probiti svijest o herojstvu nekog manje ili više široj javnosti (ne)poznatog Bošnjaka. Ali, prećutno je prisutan oprez, uzdržan pristup i osluškivanje šta će reći oni “drugi.” I ovo je dijelom posljedica identitetskog lutanja Bošnjaka, jer nerazvijena nacionalna svijest uzročno-posljedično vodi lutanjima i neprepoznavanjima istinskih nacionalnih veličina i vrijednosti.

Bošnjačka građanska politika i političari i dio intelektualca, i to ne samo bošnjačkih, nego probosanskih općenito, izvan izlizanog klišea podijeljene distribucije packi na ravne – i, i, i  dijelove, nemaju odgovora na modernu politiku kloniranog anti-bosanskog narodnjaštva. Za njih je to sve jedno: i onaj tamo separatistički lokal-patriotizam i ovaj ovamo integralistički bh. patriotizam, sve je to za njih jedno i jednako opasni nacionalizam.

Tako se u viđenju bosanske skorije povijesti,  brka uzrok i posljedica, brka se bolesno protupravno napadačko i agresivno sa zdravim, pravno validnim i odbrambenim.

Brka se, jednim dobrim dijelom svjesno, separatizam i politika usmjerena na razbijanje međunarodno priznate, (pa i u Dejtonu 1995. priznate države BiH), sa bosanskohercegovačkim integralizmom kojemu se imputira unitarizam, na koji način takvi intelektualci zapravo osnažuju i intelektualno legitimiraju narodnjačke partikularističke tendencije, a sve pod krinkom građanskog političkog suprotstavljanja otrovu nacionalizma.

Sve se ovo radi stoga što posao, da tako kažemo, narodne gruntovne uknjižbe BiH, još nije dovršen.

Sve su bivše republike disolucijom Jugoslavije izašle su kao nacionalne države ovoga ili onoga naroda samo je BiH ostala i srpska i hrvatska i bošnjačka.

Danas, nema sumnje, kako je strah od demografske prevage Muslimana (Bošnjaka) u Bosni i Hercegovini i svih političkih konsekvenci koje iz toga proizilaze, bio jedan od onih činitelja koji su etno radikalski proizvođači rata imali najozbiljnije u vidu prilikom “skiciranja” genocida. Taj isti strah je i danas u pozadini entitetskih priča, stvarnih ili umišljenih unitarizacijskih strahovanja i otpora povratku prognanih.

Ratovi proizvedeni tokom raspada Jugoslavije bili su srpsko-hrvatski etnonacionalistički ratovi razgraničenja. Istrgnuto izvan hladnoratovskog historijskog konteksta ideološke konfrontacije svijeta kapitalizma i “komunizma”, vatikansko-kominternovsko-islamističke teorije zavjere, mistifikacije svjetske masonske urote koja je još od 1970-ih radila na rušenju Jugoslavije i slično, čine zanimljivo čitalačko štivo ali i ne relevantnu građu za razumijevanje što se to stvarno dogodilo 1990-ih, u ratovima koji su obilježili raspad države Jugoslavije. Drugim riječima kazano :”Naši” ratovi su prije i iznad svega, naša, domaća etnonacionalistička kuhinja.

To ovdje ponovo naglašavamo zbog izraženih revizionističkih pretenzija preživjelih proizvođača tih ratova, koji se, što se više udaljavamo od tih ratova, sve više i više  trude uvjeriti javnost kako je neko sa strane biva zametnuo sukob izmađu nas.

A zapravo, jedan historijski evropski tok, tok multikulturalizma, perestrojkom i mirnom disolucijom Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika i padom Berlinskog zida i ideološkom transformacijom evropskog istoka, zatvorio je, makar prividno, još jedan historijski krug, pa na tim prostorima otpočinje novi krug, krug etno-nacionalističke renesanse. Multietnička Jugoslavija i u njoj Bosna i Hercegovina nisu mogle ostati izvan tog toka. Sama pak izvedba historijskog preokreta naša je domaća specifika.

U taj povijesni tok i rat koji je iz njega produciran, srpski i hrvatski narod u RBiH su idejno-politički i materijalno-tehnički mobilizirani i potpomognuti od strane nacionalnih država Srba odnosno Hrvata, ušli spremni ili uglavnom spremni i sa jasnom vizijom konačnog cilja, dok je bošnjački narod, ušao u taj sukob idejno-politički zatečen, materijalno-tehnički apsolutno imobiliziran i nespreman, sa konfuznom predstavom šta se stvarno događa.

I to je ta pometenost, konfuznost i idejno politička dezorijentiranost sa kojom je bošnjački narod ušao u rat. Ona je dijelom rezultat naprijed pomenutog uzročno-posljedičnog odnosa u identitetskom lutanju Bošnjaka.

Rezultat rata je poznat: Bošnjaci su doživjeli još jedan genocid, ali i uspjeli, uglavnom zahvaljući sopstvenom otporu, sačuvati BiH u njenim historijskim granicama. Međutim, rat i genocid nad Bošnjacima i nasilna etnička pomjeranja stanovništva, učinili su da je etnička podjela danas u BiH, i oštrija i dublja, nego prije rata.

Neprirodan završetak rata proizveo je i neprirodno stanje u BiH, gdje de facto imamo situaciju da ista ona politika, koja je u Dejtonu 1995. trebala valjda postupno biti otpremljena u neka skladišta povijesne tišine, nastavlja ratni pohod razbijanja BiH, ali sada “mudro”. Politički je cilj jasan: proizvesti konfuziju, blokirati sve prodržavno što se blokirati može, uz istovremeno jačanje sopstvene entitetske komponente do mjere pseudodržavnosti, a onda, kada se steknu povoljne političke okolnost, finalizirati projekt separacijom.

Ima i onih koji, podvlačeći dejtonske garancije teritorijalnog integriteta i geostrategijsku neuvezanost prostora tzv. Republike Srpske, ali sa onu stranu poznavanja ili prepoznavanja historijskog toka i povijesnih, strateških ciljeva radikalnog srpskog etnonacionalizma, ignorantski misle da je srpski veledržavni nacionalizam ograničio ciljeve i da, moguće, srpski radikali bi i prihvatili BiH, pod uvjetom da im se daju potrebna parlamentarna jamstva za tzv. Republiku Srpsku.

To su oni iz reda Bošnjaka što su 2006. godine, gurali aprilske Amandmane na Ustav BiH, oni što zagovaraju nekakva Prudska sporazumijevanja kojim, u korist sopstvene štete i ono malo preostale države BiH ili elemenata nade da bi to jednom zbilja mogla biti učinkovita država, isporučuju kao na dlanu, njenim najvećim katilima.

Ljudi su neki drugi, ali je to ista ona matrica mišljenja u identitetskom lutanju Bošnjaka koja bi se zadovoljila svakom Bosnom, u kojoj ima mjesta za moju postekiju, moju džezvu i moj fildžan kahve.

Neki iz one prijašnje ekipe su doduše otpali, zadržavajući muslimanstvo, ali sazrijevši u međuvremenu u bošnjaštvu. Zato i jesu otpali od središnjeg toka te i takve politike i tog i takvog stanje političke pameti u Bošnjaka.

Nositelji ove i ovakve “nacionalne” fildžan svijesti u Bošnjaka, nisu samo teisti nego i neki sekularisti i oni što misle, kako si to moderniji, što si biva nepristraniji, pa su u ime tzv. nepristranosti spremni žrtvovati i moral i istinu; (tzv. neprostranosti, jer se iza njihovih maski objektivne analitike, skriva moralna ravnodušnost ili isprazno intelektualno paraderstvo).

Takvi su peta kolona u zdravom dijelu tkiva BiH. Neki od takvih su tek beskrupulozni, kojemu je jedini istinski cilj zaraditi mjesečnu apanažu, kao što je i zastupnicima, od općinskih preko kantonalnih i entitetskih pa sve do državnih parlamentarnih klupa, u najvećoj mjeri, u njihovom javnom radu, interes njihova sinekura na državnim (narodnim) jaslama.

Nastavlja se.

(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)


(76) Podaci o rastu muslimana u smislu etničke opredijeljenosti iz 1961. g. pa nadalje, Muslimana u nacionalnom smislu, kako su Bošnjaci bili prepoznati od popisa 1971. g. i dalje, sasma ubjedljivo to potvrđuju; zapravo od 1953. g. pa nadalje etnička slika BiH se mijenjala ovako:

    Godina Muslimani Srbi Hrvati  Jugoslaveni Ostali
     1953. 1.264.37 654.229     891.800 37.079
     1961. 842.248 1.406.05 711.665     275.883 41.714
     1971. 1.482.43 1.393.14 772.491      43.796 53.538
     1981. 1.630.03 1.320.73 758.140    326.316 88.686
     1991. 1.905.89 1.369.25 755.895    239.945 93.747

 

(77) Kao zgodna potpora ove teze navodim ovdje jedan događaj iz života i anegdotski vickast i ozbiljan po snazi poruke koju nosi. Godine 1995, nakon oslobođenja mog rodnog Ključa i ulaska jedinica armije BiH u grad, Srbi su u paničnom bijegu napustali svoje domove i imanja ostavljajući ih onakvim kakvim ih je trenutak zatekao. Tako je jedan  Srbin, jednom našem rođaku i njegovoj supruzi  Srpkinji, a njegovim komšijama, ostavio kuću da pripaze i uz kuću svinjac i par  svinja. Vojska je pak, nakon oslobođenja grada, krenula samoinicijativno u pomor svinja. Rođak, vjernik, musliman, nacionalno raspravio sa samim sobom, tj. zna koji je i gdje pripada, a uz to svojeglav, pa  i  hrabar (taj je i za “komunizma” znao govoriti sve ono što su drugi mislili, a “junački” u sebi  zadržavali, a za rata, sve je vrijeme bio aktivan u  muslimanskom  dobrotvornom  društvu “Merhamet”, pa su mu zato zoljom pucali u kuću, a on i žena preživjeli samo zato što u kući nisu zanoćili); helem, on je, nastojeći  komšiji  sačuvati  ono  što  mu je ostavljeno na čuvanje, pokušao (neuspješno) zaštititi  i  njegove svinje. Neko vrijeme nakon toga, njemu je stiglo pismo iz općinske centrale SDA kojim se obavještava o isključenju iz stranke jer da “moralnom  liku  člana  Stranke Demokratske Akcije ne odgovara čuvanje i hranjenje  svinja.”

(78) Kvinslištvo, petokolonaštvo i izdaja prate ratove kao vjerni psi, ali nakon rata slijedi “svođenje računa,” javno raskrinkavanja petokolonaša i saradnika agresora. Francuzi su svoje žene što su ljubakale sa njemačkom okupatorskom vojskom nakon drugog svijetskog rata javno, na ulicama i trgovima, šišali do kože, a brojni kvinslinge maršala Petena, narod je naprosto linčovao. Kod Bošnjaka kvinslištvo prolazi kao razum u vremenu nerazuma, petokolonaštvo se razumijeva kao usud, a izdaja se čak i funkcijama nagrađuje.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *