Salvador Dali, Rose Meditative, 1958.
Piše: Nihad Filipović
Dok god pitanja od istinskog državotvornog i nacionalnog značaja ne prodru i ne postanu samopodrazumjevajući dio svijesti Bošnjaka, u onoj mjeri u kojoj je to prodrlo i postalo dio svijesti prosječnog Srbina odnosno Hrvata, sve do tada trajaće beskrupulozni i u osnovi, snagom intelektualne i činjenične kontraargumentacije, neosporeni nasrtaji srpskog i hrvatskog etnonacionalizma na Bosnu i Bošnjake.
Sve do tada, genocid ostaje sudbina Bošnjaka.
VIII
(Etno)nacionalizam i bošnjaštvo danas
Dva su moguća određenja nacije u Evropi danas. Jedno je, izvorno anglosaksonsko, teritorijalno odnosno teritorijalno-političko, prema kojemu nacije određuje država; država dakle, odnosno državljanstvo, jednako je nacionalitet. Drugo je, izvorno njemačko, etničko određenje; dakle zajednički jezik, tradicija, kultura, najčešće i jedna rasa i jedna religija itd, jednako je jedan nacionalitet. Prema tom razumijevanju, vezan prednjim elementima, nacionalitet se socijalnopsihološki etablira čak i neovisno od postojanja ili nepostojanja države.
I mada teritorijalno političko određenje u modernoj Evropi potiskuje etničko određenje nacije, ipak ono se u međuvremenu proširilo mahom na istok i jugoistok Evrope, pa je karakteristično i za Srbe i za Hrvate. Emotivno to vrijedi i za Bošnjake, koji međutim, što racionalno (inteligencija), što intuitivno (narod), paralelno tendiraju i teritorijalno-političkom određenju nacije.
Ali, u pitanju nacionalnog određenja, za Bošnjake se općenito može reći, da se još ne snalaze najbolje, pa lutaju između etničkog i teritorijalno-političkog nacionalnog prepoznavanja.
Srbi, a ni Hrvati, uglavnom ili pretežno, tu nemaju dileme i lutanja: za njih je to sve jedno. Kokoši nema bez jajeta, a ni jajeta bez kokoši. Znaju oni, što svjesno, što intuitivno: moderne države nema bez nacionalizma, pa bila to građanska Velika Britanija ili feudalna Saudijska Arabija. Ona ne raste iz zelene trave prelijepih fraza salonskog mišljenja, niti sama od sebe klija ispod pustinjskog pijeska prebogatog naftom i gasom. Moderne države su zalivene znojem, krvlju, suzama i da, nacionalizmom.
U javnoj komunikaciji često se može čuti da je proces nacionaliziranja u Bosni završen, da su tu na djelu tri historijski formirana etniciteta i da u daljem hiistorijskom toku tu ne treba očekivati promjene. Na ovo nam ostaje, s iznenađenjem i prstom na čelu, dići obrve pa spoznati: u filosofskom, ili bliže hegelovskom i marksisitičkom smislu, akademski i kao misaona gimnastika, može se govoriti – evo, rećemo o kraju povjesti se može govoriti, kao procesu ljudskog traganja za idealnom formom organizacije društva, dakle, onom formom organizacije društva koja bi bila najbliža stremljenjima humaniteta.
Ali, primali ga sa simpatijom ili skepsom, filosofski koncept kraja povjesti ne znači i kraj historijskog toka i historijskih fenomena kao takvih. Taj se tok nastavlja u vremenu kao tok bez kraja, kao proces stalne obnove života.
Zato je tvrdnja o kraju bošnjačke, srpske ili hrvatske etnogeneze, historijska sapunica.
Međutim, činjenica je da su u historijski proces nacionaliziranja bosanskog naroda, ranije uključene bosanske katoličke odnosno pravoslavna mase; slijedstveno, Hrvati i Srbi općenito i u BiH specifično imaju samopodrazumjevajuću predstavu o sebi i razvijeniju državotvornu svijest od Bošnjaka, pa se, uz potporu njihovih nacionalnih država, javljaju kulturološki – nacionalno, politički, diplomatski itd., agresivnijim i prodornijim u onome što doživljavaju kao svoj nacionalni interes.
U takvoj situaciji, a uzimajući u obzir iskustvo Bošnjaka sa srpskim odnosno hrvatskim etnonacionalizmom, jedini ispravan put za Bošnjake, jeste put jačanja nacionalne svijesti.
Pretpostavka za uspješnu odbranu Bošnjaka od agresivnog etnonacionalizma u srpsko-hrvatskom okružnju, nije slabljenje sopstvene nacionalističke svijesti, nego upravo suprotno – jačanje te svijesti i to u obe komponente, etno-nacionalističkoj i građansko-patriotskoj.
To je taj nacionalni interes za kojim tragaju Bošnjaci.
Etnonacionalizam je pri tome svijest o sebi, ko sam i gdje pripadam u kulturološkom smislu, a u građanskom nacionalizmu ili patriotizmu, vidimo domovinsku svijest omeđenu legalističkim principom.
Etnonacionalizam i građanski nacionalizam su već po definiciji u političkom sukob, pa prednja konstatacija o potrebi njihove duhovne integracije može izgledati proizvoljnom; jer, etnonacionalizam insistira na razlikama, pa i na isticanju superiornih karakteristika mog etnosa, što u krajnjem, u bosansko-hercegovačkoj situaciji “bliskog dodira” tri etnonacionalne svijesti, vodi “proizvodnji” sukoba.
Ali, etnonacionalizam je najprije narodnjačka svijest, svijest o narodu.
Ne kategorizirajući po vrijednosti, već prema nastojanju, mogli bi kazati: etnonacionaliste zanima narod koji je za njih primaran, a država je sekundarno nastojanje, što je na tragu naprijed pomenutog etničkog određenja nacije. Za građanske pak nacionaliste, država i narod su jedan red veličina, što je linija naprijed pomenutog teritorijalno-političkog određenja nacije.
Ako uzmemo da je pri ovakvom stanju, etnonacionalizam najprije svijest o sebi, ko sam i gdje pripadam u kulturološkom smislu, a u građanskom nacionalizmu ili patriotizmu vidimo domovinsku svijet omeđenu legalističkim principom, drugim riječima okvir kojim se ostvaruju pretpostavke za uspješan razvoj i zaštitu kulturološke specifike političkog naroda, (dakle svih građana, državljana), onda je moguća duhovna koegzistencija i produktivna politička akcija ove dvije svijesti.
Naravno, duhovno je moguće što-šta uvezati i na papiru spojiti u jedno pa i ne spojivo. “Uvezivanje” etnonacionalizma i političkog nacionalizma u multietničkoj zajednici kakva je BiH, uz to, sa tradicijom teških sukoba i nesporazuma “naših” etnonacionalizama, krajnje je delikatan zahtjev, sa vrlo mogućim “iskliznućima”.
Paradokslano, ali što se Bošnjaka tiče, prama našem mišljenju, taj se politički amalgam javlja kao nužnost.
Evo i zašto?
Prevlađujući strateški cilj politički organiziranih Srba u RS, ne može se pravilno uočiti izvan veze sa strateškim ciljem radikalnog svesrpskog etnonacionalizma. On se u dejtonskoj prezentaciji danas plasira kao parcijalan, gdje kao takav traži rješenja za srpski narod u BiH, a samo u ekstremnom slučaju, u slučaju da bh. Srbi ne mogu da ostvare svoja prava u BiH, biva dolaze u obzir druge opcije.
Ovo je, pravo kazujući, u suprotnosti sa historijskom činjeničnom građom na kojoj počiva radikalni srpski etnonacionalizam i stoga se razumijeva kao taktika u političkim prilikama kakve jesu u BiH, u Evropi i svijetu danas, dok cilj ostaje uvjek isti.
Za srpski nacionalizam u RS je tipično da je sav zapravo radikalski, pa i oni politički organizirani Srbi koji se nastoje legitimirati građanski, zagovaraju separatnu srpsku u biuti antibosansku svijest. Njihove opozicione političke partije, kada kritiziraju vlast, rade to u pravilu ne sa ideološke, programske, domovinske, bosanske pozicije, nego to rade sa usko interesne pozicije u trci za vlast. I uvijek je to kritika kriminala, nepotizma, korupcije i tome sličo; nikada kritika ideoloških postulata i makro ciljeva. To je tako zbog vladajućeg kulturnog modela kod Srba, koji producira takvu svijet. Dobrica Ćosić, pater familias modernog srpskog veledržavnog nacionalizma u članku (80) “Stvarno i moguće”, piše: “Srbi ne poštuju razlike: oni se inferiorno ili bahato i oholo ponašaju prema svemu što nije srpsko”.
Da bi se društvene svijest formirala u nekom pravcu, formativni tok mora da traje, kao što mora da traje i proces eventualne izmjene kulturološkog modela kojim se kreira društvene svijest. Prema tome, ovakva ignorantska, bahata i ohola prosječna srpska svijest, nije od juče; to ima tradiciju, to traje i trajaće, jer je sa strane crkve, škole, službene državne politike u svim aspektima, uklinjeno u svijest masa, tako da je to prosto način na koji se razmišlja. Zato ta politika traje i trajaće ko zna još koliko. Protogonisti se jedan po jedan smjenjuju i odlaze, a dolaze taze novi: ode Dragiša Cvetković, dođe Milan Nedić, ode Draža Mihajlović, dođe Milan Stojadinović, ode Slobodan Milošević, dođe Vojislav Koštunica, ode Zoran Đinđić (koji je također itekako koketirao sa velikosrpskom idejom), dođe Boris Tadić, ode Radovan Karadžić, dođe Milorad Dodik, ode Dodik, doći će već neki friški…
Radikalni hrvatski etnonacionalisti, hercegovačka frakcija koja se uspjela nametnuti kao vodeća, bili bi zadovoljni svakim rješenjem koje bi i njima, 1/1, dalo dio BiH. Bez obzira na zaglušujuću retoriku o ugroženosti i instuticionalnoj neravnopravnosti kojom to maskiraju, Treći entitet ostaje krajnji strateški cilj ove struje radikalnog bh. hrvatskog etnonacionalizma.
Ta prevlađujuća frakcija hrvatskog etnonacionalizma, začeta još u ratu 1990-ih, Srbe i njihove pretenzije na hrvatske prostore, uopće više ne smatra ključnim hrvatskim problemom. Književnik Ivan Aralica, još 1993, analizirajući tekst “Islamska deklaracija” (81) Alije Izetbegovića, ispisuje rečenicu koja postaje nepisani politički moto ove, već tada, dominirajuće etnonacionalističke struje u Hrvata općenito, pa tako i u radikalnih bh. Hrvata; kaže Aralica:
(82)“Neka mi nitko ne prigovara, jer što sam god činio i što god činim, pa i kad pod povećalo stavljam ideje jednog političara, činim u prilog dobrosusjedskim odnosima Hrvata i Bošnjaka. Dobrosusjedskih! Ni manje ni više od toga! Već dulje vrijeme i u javnosti i u društvu u kojem se krećem, tvrdim: ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan. Muslimani postaju glavni problem našeg susjedstva, poklonimo im punu pažnju”.
Dakle, za dominirajuću struju hrvatskog etnonacionalizma danas, u neovisnoj Hrvatskoj, nakon vojno redarstvenih akcija “Bljesak” i “Oluja” i izgona najvećeg dijela srpske populacije iz Hrvatske, srpski problem je riješeno pitanje; ostaje još da se “puna pažnja” pokloni “problemu Muslimana” u Bosni i tako konačno i tu riješi hrvatsko pitanje na temelju “dobrosusjedstva” (Treći entitet). Ipak, za razliku od srpskih etnonacionalista, koji svi kao jedan zagovaraju nedodirljivost, zločinom genocida stvorene RS, u Hrvata postoji i frakcija koja zagovara državu BiH i traže transformaciju RS u neku prihvatljiviju administrativno-teritorijalnu formu, odnosno teži novom administrativno-teritorijalnom ustroju Bosne i Hercegovine.
Bošnjački nacionalisti opet, i to kako etnonacionalisti tako i građanski nacionalisti, ni psihološki ni interesno, ne mogu prihvatiti Republiku Srpsku i činjenicu da su svedeni na dvadesetak procenata bh. teritorije. I još više, hrvatski radikalni etnonacionalizam, agresivno i kao historijski falsifikat, pozivajući se na iskrivljenu interpretaciju prava tzv. konstitutivnog naroda, uz podršku radikalnih srpskih etnonacionalista u Banja Luci, i jasno, Beogradu i Zagrebu, traži od njih daljnje ustupanje prostora u Federaciji BiH, radi formiranja trećeg, ekskluzivno hrvatskog entiteta sa hrvatskom etničkom većinom.
U opisanoj situaciji, koja nije od jučer, koja traje i trajaće ko zna još koliko, sa iskustvom kakvo Bošnjaci imaju sa srpskim i hrvatskim radikalnim nacionalizmom, rješenje nije reteriranje i bježanje od sopstvenog nacionalizma u ime nakaradno shvaćenog mira u kući.
To naprosto nije moguće sve i kada bi se željelo, jer politička sitauacija kakva jeste u BiH je idealna za etnonacionalističku svijest. Podsjećamo na naprijed u ovome serijalu iznesenu dijagnozu profesora Dušana Kecmanovića: kada se stvore uslovi za pojavu i jačanje etnonacionalističke svijesti, ona će se javiti i jačati, neovisno od svakog nastojanja u suprotnom pravcu.
Bošnjaci i danas plaćaju ceh jednog specifičnog razvojnog toka, uvjetno rečeno nacionalne svijesti, svijesti kojoj su zadnjih stotinu i dvadeset godina, sudbinaska pitanja muslimana bila, kako piše mr. Alaga Dervišević, u njegovoj knjizi (83)“Bošnjaci u dijaspori”, pozivajući se na profesora dr. Enesa Karića i njegovo djelo “Bosanske muslimanske rasprave, za i protiv obnove i reforme u XX. stoljeću”: ”Kakvu školu? Kakvu odjeću nositi? Koju kapu na glavu stavljati? Smiju li muslimani nositi šešir? Da li žena muslimanka može otkriti svoje lice i odbaciti feredžu i zar? Da li imati savremene škole? Smiju li muslimanke biti društveno angažirane”.
I dok je su muslimanski intelektualaci razbijali glavu ovim kulturološki efemernim, a tek pokadšto uistinu značajnim pitanjima kulturne i narodne identifikacije, srpski i hrvatski intelektualci, primjećuje Dervišević, bavili su se “pretežno pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije, nacionalnih institucija, itd.”
Ovo je ostavilo traga u razvoju nacionalne svijesti kod Bošnjaka, čemu smo svjedočili i u predratnom komičnom lutanju vodeće narodne stranke Muslimana, Stranke demokratske akcije, koja je dugo politički bezglavo, laički tabanala između muslimanstva i bošnjaštva.
Kašnjenje u razvoju nacionalne svijesti kod bh. muslimana osjetilo se i u ratnim zbivanjima 1992 – 1995, a što se razvlači i na postratni period, sve do danas, dok ovo pišemo.
Bošnjaci lutaju i ne snalaze se najbolje između Scila i Haribdi narodnog, nacionalnog i građanskog.
Nije to samo specifika bosanskih muslimana, već vrijedi ili je vrijedilo, manje više za sav islamski svijet koji je sporo i nevoljko primao i prilagođavao se na zapadnjačku ideju nacionalizma.
“Nacionalizam se ne prima dobro kod muslimana”, konstatira Alija Izetbegović u naprijed pomenutoj, krajnje kontraverznoj, “Islamskoj deklaraciji”. Rahmetli Izetbegović, sa čijim se pogledima izloženim u spomenutoj političkoj deklaraciji ovaj autor u principu ne slaže, ovdje je, prema našem mišljenju, u pravu, a zašto je to tako kod bh. muslimana, dio je druge, šire priče koja zalazi u neke kulturološke i religijske aspekte svijest bh. muslimana kojom se ne bavimo u ovome radu.
Međutim, ovdje nam valja naglasiti:
Dok god pitanja od istinskog državotvornog i nacionalnog značaja ne prodru i ne postanu samopodrazumjevajući dio svijesti Bošnjaka, u onoj mjeri u kojoj je to prodrlo i postalo dio svijesti prosječnog Srbina odnosno Hrvata, sve do tada trajaće beskrupulozni i u osnovi, (snagom intelektualne i činjenične kontraargumentacije), neosporeni nasrtaji srpskog i hrvatskog etnonacionalizma na Bosnu i Bošnjake. Sve do tada genocid ostaje sudbina Bošnjaka.
To je poučak koji se izvlači iz kratke i krvave povjesti s-h etnonacionalističkih nagodbi o podjeli Bosne, koju smo pokušali razviti u ovome radu.
Separatističkom virusu etnonacionalističke srpske i hrvatske svijesti može se sa uspjehom oduprijeti samo jaka bošnjačka etnonacionalistička i bošnjačka odnosno svebosanska građanska patriotska svijest.
Sve do tada, Bošnjaci će biti predmet, (pa i onda kada im se čini da to nisu), a nikako subjekt u komšijskim etnonacionalističkim nastojanjima.
Bošnjačka snaga leži u arugmentu istine.
Zahvaljujući snazi argument istine, Bošnjaci uspjevaju kako-tako parirati prodornoj svijesti i akciji radikalnog etnonacionalizma Srba i Hrvata, kako na međunarodnom planu tako i na terenu političkih odnosa u domovini.
Međutim, Bošnjaci moraju uvezati argument istine sa argumentom prava tj. legaliteta.
Jer Bosna ne živi civilizacijske početke. Ona nije od Dejtona. Nije ni od tzv. Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), niti je od Sporazuma Cvetković – Maček iz 1939. Nije ni od 1918, kada, kao i ostale jugoslavenske zemlje, ulazi u sastav Kraljevine SHS. Bosna nije od jučer, e da bi se sada, kretalo dogovaranjem naroda, “sa ledine”.
Bosna ima svoju historijsku državotvornu pravnu tradiciju i taj legalistički element, uvezan sa argumentom istine, najjače je oruđe bošnjačkog i ukupnog bosanskog građanskog nacionalizma.
Sve je na planeti Zemlji prolazno, kao i sama planeta uostalom. Ali, ako u političkom smislu uzmenom da je narod trajna, a država promjenjljiva vrijednost, onda politička borba za ono što narod doživljava kao nacionalni interes, a to je država Bosna, može biti vođena samo na državotvornoj osnovi, na osnovi bez koje nema moderne države, a to je nacionalizam. U Bošnjačkom slučaju etnonacionalizam korespondira sa građanskom bosanskom patriotskom sviješću i počiva na danas najsnažnijem mogućem argumentu, argumentu istine i argumentu legaliteta. I jedno i drugo je slabo, a periodično čak i nikako, korišteno u borbi za biološki opstanak bošnjačkog naroda i održanje države Bosne i Hercegovine. Bošnjaci i bh. partiote moraju aktivno primjenjivati oba ova argument u borbi za održanje državnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine.
Etnonacionalistička i bh. domovinska, građanska svijest se, vidjeli smo, kod Bošnjaka preklapaju. Zato se ne treba obazirati na prigovore srpskih i hrvatskih etnonacionalista kako se tu radi o “bošnjačkom unitarizmu”, “svojatanju Bosne i Hercegovine” i slično. Niko njih ne zauzdava da istu takvu svijest razvijaju kod svojih pristalica.
Kraj serije tekstova u osam nastavaka.
(Izvadci iz autorove političke studije Etnonacionalizam na pokaz)
(80) Dobrica Ćosić, „Stvarno i moguće“, Otokar Keršovani, 1982.
(81) „Islamska deklaracija“ je krajnje kontraverzan i po našem najdubljem uvjerenju, jednako tako po Bošnjake i demokratski razvoj Bosne, krajnje štetan tekst. Kada čovjek koji nešto zna o Bosni i našim (ne)prilikama, pročita taj tekst, ne može, a da se ne upita, koje doista Alija Izetbegović, Bosanac i Bošnjak ili neko ko je potekao i duhovno se formirao na srednjoazijskom povjesnom nasljeđu. Ta je panislamistička politička deklaracija po sadržaju i idejama koje zagovara ne samo politički retrogradna, nego i apsolutno neprimjenjljiva u BiH, usudili bi se reći, u bilo kojim prilikama, dakle bili Bošnjaci ili ne apsolutna većina u BiH. Iako je Deklaracija pisana sa pretenzijama poruke zemljama sa apsolutnom muslimanskom većinom, njene refleksije na BiH bile su neizbježne od njene pojave pa dalje, sve do danas. Uistinu, u uvodnom dijelu, Izetbegović i počinje ispisivanje Deklaracije rečenicom: “Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda“. Da li ovo veliko „M“ znači da je Izetbegović ispisujući tekst misaono, makar kao proekcija u nekom budućem vremenu, involvirao i Bosnu i Hercegovinu? I znači li to da su poruke Izetbegovićeve Deklaracije danas, kada muslimani jesu apsolutna većina, primjenjljive i u BiH? „Islamska deklaracija“ je bila kao naručeno štivo za srpske etnonacionaliste koji su smjesta u njoj vidjeli i prepoznali idealan propagandni materijal u svojim nastojanjima i planovima.
Na tragu ove deklaracije, komunističke vlasti su 1983. organizirale suđenje Aliji Izetbegoviću i grupi muslimanskih intelektualaca 1983. Najžešći otpor suđenju dolazio je iz Beograda sa strane pronosiranih srpskih nacionalista D. Ćosić. V. Šešelj. Lj. Tadić, K. Čavoški, R. Samardžić, M. Marković… Još i više, „Islamsku deklaraciju“ u javnost pušta notorna nacionalistička izdavačka kuća „Srpska reč“.
Četrdeset godina od njenog ispisivanja, danas je u vezi sa istom pitanje svih pitanja, da li su i ako jesu, a naše je mišljenje da jesu, u kojoj mjeri su teze izložene u Deklaraciji, vodile i opredjeljivale ponašanje i postupke rahmetli predsjednika Izetbegovića tokom rata 1992 – 1995? U kojoj je mjeri recimo Izetbegovićev pristanak u Dejtonu na entitetsku BiH i posebno Republiku Srpsku i onaj i onakav Aneks IV, moguće u vezi sa njegovom tezom o nespojivosti „islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“?
(82) Osvrt na tekst Alije Izetbegovića „Islamska deklaracija“, Aralica je objavio u četiri nastavka u novinama „Slobodna Dalmacija, od 16, 17, 18. i 19. marta 1993, pod različitim naslovima. Osvrt je objavljen i u knjizi „Spletanje i raspletanje čvorova“, pod naslovom „Razlikovni riječnik“. Može se naći i na internet stranici „Herceg Bosna“.
(83) Alaga Dervišević, „Bošnjaci u dijaspori – Historijat, problemi, analize i perspektive“, Bosanska riječ, Sarajevo – Wuppertal, 2006.