Nihad Filipović
Avdo Sidran, u Otkupu sirove kože, pominje legendu o Šabanu Toskiću zvanom Bane, višestrukom bokserskom šampionu u velter kategoriji, državnom reprezentativcu u boksu i jednom od prvih jugoslavenskih profesionalaca u tom sportu. Nesretno je završio taj Šaban, brat onog svojevremeno popularnog pjevača Fadila Toskića. Samoubio se. Kako, ne pitajte. Uzmite knjigu i otkrijte.
Nego, piše Sidran:
“Decenijama se po Sarajevu… prepričavalo, pa postalo anegdota”, kako je Bane, nakon što je na kraju bokserske karijere otvorio u Sarajevu restoran, lično dočekivao goste, sve sa leptir mašnom, uljudno i profesionalno, te nakon što bi goste smjestio za stol, znao pitati ovako:
“Šta će popiti mladi gospodin”.
Kada mladi gospodin odgovori, Bane se okrene gospodinovoj ženskoj pa sa istim osmijehom i naklonom doda: – A pička?
Tako je Bane svodio na pravu mjeru “ušminkanu kurvetinu koja glumi gospođu i ordiniranog papka koji glumi gospodina”, zaključuje Sidran.
E, ali ima jedna ključka varijacija na tu legendu. Za nju osim ključana ne znaju drugi, a i oni, samo rijetki i sada već stariji znaju, pa kada odapnu i presele, nestaće i legende. Neće imati ko da je prenosi. Zato, neka ostane ovaj mali pisani trag, pa ko nahrupi na njega, znaće.
Ko je od koga “prepisivao”, ko je prvi lansirao, preko kojih i kakvih imaginarnih društvenih mreža se to prenosilo havom i među rajom, s jezika na uho, od uha do uha, sam Bog dragi zna. A nije ni bitno. Bitno je da je i ova originalna. Ide ovako:
Bio jedan u Ključu boem posebnog kova; kontam finih priča bi se o njemu dalo izpričati. Imu mu bi Ibrahim, a prezime Salihović, ali svi su ga znali samo po nadimku Bibo i Biban. I tako ga oslovljavali.
Držao krčmu, svakakav svijet navrać'o. Biće tako, te se neka fuksica uz njega priheftala. Tek, sjednu oni za hastal u toj njegovoj krčmi, koju je raja iz milošti zvala kafić. Eto i konobara.
– Izvolite, kaže konobar.
I Bibo tad’ složi narudžbu: – Mali, meni sok, a pićki konjak.
Ništa ne kontajući, a đe će jadna fuksica i skontati, “pićka” je par sati u kafiću samo treptala okicama i mlatila konjak za konjakom, dal’ smirujući, dal’ bježeći od sobstvenih demona što je gurnuše i u tu krčmu i u život koji je očito, nije milovao. No to je već za neku drugu legendu.
Poslije su otišli, šta ja znam đe. A kako im je bilo znaju oni. Uglavnom, nije se čulo da se ko od njih požalio.