Dragi prijatelji!
I kada pomislite da je vam jako loše, sjetite se da je na brdovitom Balkanu znalo biti i puno gore. Oni koji su preživjeli rat u Mostaru i BiH, znaju o čemu pričam. Moja kratka priča “Jaje” je jedan mali magloviti podsjetnik na vremena u kojima je i obično malo kokošije jaje bilo veliko čudo.
Sada kada nam je zbog pandemije loše i možda trenutno ne vidimo izlaz, prisjetimo se da nam je ne tako davno bilo puno gore, ali uz čvrsto obećanje, koje ćemo dati samima sebi da ćemo sve učiniti da bi nam vrlo skoro bilo bolje. Zato ostanite kući i recimo – čitajte!
Kratka priča “Jaje” je, nadam se, samo početak realizacije moga dugo planiranog projekta da “ukoričim” ta mala, ali suštinski jako bitna sjećanja “života pod opsadom”.
Faruk Kajtaz
JAJE
Struje nismo imali već par mjeseci. Navodno pitku vodu smo donosili u bidonima i lavorima za veš iz derutne cisterne pod snajperima i granatama; i da – bili smo strašno gladni!
Osim straha i smrti, život pod opsadom u planski porušenom gradu i na bliskom dometu različitog oružja znači i glad. Kada ostaneš bez hrane, najgore je prvih desetak ili petnaest dana. Ljut su na sebe i druge, brineš se, strah te je… Poželiš da imaš neku nadljudsku snagu i sve jednim potezom pomjeriš i vratiš na početak, da razbucaš svjet i opet ga pažljivo sastaviš komad po komad.
Ne, nije najstrašniji taj osjećaj duboke gladi, već užasavajuće saznanje da će sve to potrajati!
Da bi preživio improviziraš i polako se navikavaš spoznajući da čovjek jede da bi preživio, a ne da bi uživao. U suštini hrana je fizikalna kategorija, samo što je čovjek u sve to unio svoju dozu pozitivnog ludila i imaginacije.
I ono malo zaliha koje smo imali, brzo smo potrošli, iako smo se trudili hranu rezati na najtanje zamislive komadiće. Kada bi se nešto i našlo, moralo bi se brzo pojesti ili nekako iskoristiti, jer nije bilo struje i frižidera.
Uvijek dodje trenutak, kada shvatiš da je kraj. Pokupiš zadnje komade, grame i kapljice i zabrineš se…u sebi. I još dugo kasnije povremeno preturaš po kutijama i posudama provjeravajući da ipak nešto nije ostalo, mada znaš da je to uzaludan posao.
Prvo si gladan, onda su strašno gladan i nerovozan i onda u jednom trenutku, tijelo se navikne i sve postane normalnije i očekivano. Prestaješ da se brineš, stvari uzmeš onakva kakve su. Kao starac koji prigrli smrt, izmoren bolom i godinama. Sva ta kuća ‘pomagala’, poput štednjaka, zamrzivača ili frižidera, postaju komadi nekakvog glupavog namještaja bez pravog smisla.
Jedan od najtužnijh pogleda uputio sam prema potpuno praznom frižideru u kome nije bilo ničega, bez svjetla i uz miris ustajalog zraka. Samo mrak užasavajuće praznine.
Majka se najviše trudila od ničega napraviti ‘NEŠTO’, jer je trebalo puno mašte da se od konzervi nekakvog lojavog “mesa”, napravi nešto kako-tako jestivo. Liči ti na „NEŠTO“, ali nije.Ipak, vjeruješ i nadaš se.
Sve što se tada pripremalo, zapravo je bila samo loša varijacija nekog p ravog uskusnog jela. I “kafu” smo pripremali od pečenog ječma ili leblebija. Obje varijacije su bile jednako loše i opore, ali eto pili smo “kafu”… Voljeli smo te male ratne iluzije, tu igru u kojoj smo imali svoje rituale, koje nismo željeli zaboraviti, čak i kada nam se lagano činilo da počinjemo gubiti nadu.
Oni koji su bili u radnoj obavezi imali su dnevni obrok u improvizovanoj Javnoj kuhinji, toj neuglednoj prostoriji sa razbacanim stolovima pokupljenim ko zna otkuda i klimavim stolicama. Obroci su uglavnom bili nekakva čorbasta mješavina u kojoj su plutale trakice čudnog konzerviranog mesa uz krupne makarone ili narančastu leću, te komad bajatog hljeba.
I tako dan za danom…
Ljudi su, tupih pogleda, sjedili oko tih stolova i gurali u usta kašike toliko puta već pojedenog “jela”. Samo je nepravilni ritam ispaljenih granata, koje su padale uokolo narušavao tu čudnu tišinu u kojoj se, između dvije detonacije čulo tek jednolično lupkanje escajga i tanjira. Nakon „jela“ nema gladi ni sitosti, ali ima tihe nade da si još jednom prevario smrt i neizvjesnost.
I onda je jednog popodneva, pred prvi sumrak, otac došao neobično radostan i nekako ponosan. Već na vratima nam je gestama dao do znanja da ima „važne vijesti“. Iz velikog ruksaka u kome je bilo suhih drva za našu malu improvizovanu peć, otac je izvadio smotuljak, koji je teatralno stavio uz titravu svijeću na centar kuhinjskog stola.
„Pogledajte dobro“ – rekao je otac dok je polako, kao da rukuje nekom strašno kompilikovanom i lako kvarljivom spravom, iz zgužvanog papirića izvukao kokošije jaje!
Jaje je bilo maleno i nekako čudne boje, obasjano sjajem svijeće, koja je polako gubila sjaj.
„Da nije golublje?“ – pitao sam, više onako reda radi oca.
„Nije sto posto, pravo je kokošije, sigurno“ – samouvjereno nas je ubjeđivao otac. Bio je strašno ponosan i još dugo je to svima u kući pokazivao. On je taj koji je donio pravo kokošije jaje!
To malo jaje zauzelo je počasno mjesto na našem stolu i postalo glavni predmet kućnih rasprava. Šta napraviti? Kako ga najbolje iskorisiti? Možda neki uštipci, možda nešto slatko, ali gdje nabaviti šećer i brašno? Ima li barem malo soli?
Ova teška dilema u vrijeme gladi potrajala je nekoliko dana. Svaka od ideja učinila nam se nekako nedostojom svečanog trenutka posjedovanja kokošijeg jajeta. Bili smo u dilemi… I onda je presjekla, a ko drugi, nego majka. Sve te naše kulinarske rasprave preko granica racionalnosti okončala je jednostavno. Jaje je ispekla na tavi, kako se to radi u neka „normalana vremena“. Čast da pojede jaje, taj naš mali „sveti gral“ hrane pripala je meni, jer ipak, sam bio najmlađi… Sve te naše kulinarske maštarije stale su u jednu malu tavu.
Dugo prije prvog zalogaja, gledao sam u tu malu žutu grudvicu, koja se poput zlata razlila po tavi.
„Sigurni ste da neće niko od vas dvoje probati“ – upitao sam roditelje.
Oni su samo odmahnuli glavom bez riječi, trudeći se da ostave utisak ravnodušnosti.
Jaje sam pojeo polako pazeći da pokupim baš svaki komadić. Taj dugo očekivani trenutak pokušaja vraćanja u normalnost kroz stomak i ukuse na nepcu protekao je neočekivano brzo. Zapravo, osjetio sam čak i laganu mučninu, jer dugo prije toga nisam jeo nešto takvo.
Osjećaj je bio kao kod djeteta, koje konačno dobije na poklon, neku željno očekivanu igračku i onda naglo nestane tog slatkog isčekivanja i uzbuđenja.
Bacio sam pogled na praznu tavu, pa onda kroz prozor na porušeni grad prekriven nestvarnim teškim mrakom, poput mramora. Povremeni rafali svjetleće municije bili su jedini koridori.
I onda je nešto puklo, vrlo blizu. Jako.