Lirično, mehko, toplo, i da nije imena autora, prepoznaje se – nepatvorenim osjećanjem ženske duše pisano – to su impresije što ostaše i uz malenkost ovog komentatora nakon čitavanja knjige poetese Emine Džido-Sulejmanagić, Neka mi duša s proljećem procvjeta (izdavač – Bosanska riječ, 2000). U opisu autorice i djela na promotivnoj internet stranici izdavača, piše: “Džida Emina-Sulejmanagić, rođena je u Lukavcu, završila je studij književnosti, a već duže vrijeme živi i radi u Švicarskoj. Ovo joj je prva samostalna zbirka pjesama”. I još piše: “Najveću draž ove zbirke”, prema riječima njenog recenzenta, Vojislave Vasiljević, “predstavlja ljubavna poezija, senzualna, ustreptala, ekstatična, prijekorna, elegična – kako kad.
Ima detalj, dva, na kojim moja malenkost izčitava nepatvoreno žensko osjećanje duše kojim je pisana poezija u citiranoj knjižici, a koji posebno valja iztaknuti. Najprije, u elegičnoj pjesmi, ljubavnoj pjesmi – A šta ti misliš, ima i ovaj stih: Priznajem. Zaobilazeći grijeh, izabrah patnju. Znači, prvi detalj: patnja kao izbor! A onda, među uvršćenim pjesmama nalazimo i reflektivne na situaciju tipiču za musafire i prognane iz domova i sa njihovog. To je sudbina koja je pratila i pjesnikinju; i sama, zna ona kako i pod kojim uvjetima – a sigurno nisu bili uz cvrkut ptičica na granama – prognana iz domovine, ona ipak nalazio snage obhrvati se oporom grijehu osvetničke i grube riječi. Uzročnici njene patnje i teškog stradanja njenih ljudi (naroda) su zlehude protuhe i pogan; njima pjesnikinja poručuje: Teško onom ko u tuđe silom uđe. Od tuđeg hajra nema. I to je sve. Nema težih riječi. Nema mržnje. Nema poziva na osvetu. Ništa od toga. Samo utjeha u Bogu i u pravednom. Znači, drugi detalj: vjerovanje i pravda kao izbor! Ona poziva na odpor nasilju zlehudih protuha i pogani, ali upozorava (u pjesma Pravda):
Prijetiš – ubit ću! A znaš li: ono što stvoriti ne možeš, uništiti ne smiješ. … Ali, preduhitri ruku ubojice: to ti je dužnost. Bog je na strani pravde. …
A to je s toga, jer se poetesa opredijelila za odpor u pravdi i patnji u prijekoru na protuhe i pogan, da bi izbjegla grijeh u mržnji. Golemo! (N. Filipović)
Džida Emina Sulejmanagić
NEKA MI DUŠA S PROLJEĆA PROCVJETA
Uželjeh se, u samoći,
burnih sati neispavanih.
Od sjećanja
pletem noći. I snova nedosanjanih.
S čežnjom
čekam da proljeće grane.
Da udahnem miris poljskog cvijeta.
Ko nekada
u minule dane
– da mi duša s pročjećem procvjeta.
Ono drago
odleprša
što mi mladost darovala.
Ali čežnja
još ne minu. Ljubav nije prohujala.
S čežnjom
čekam da proljeće grane.
Da udahnem mirsi poljskog cvijeta.
Ko nekada,
u minule dane
– nek mi duša s proljećem procvjeta.
PLIMA I OSEKA
U trenutku
kad to krene kao talas,
kao plima
nadolazi, uzburka se, uzavrije.
I obuzme
svaki kutak sna i jave
vrela klima.
I zarobi sve proplanke i nizije.
Vrisak želje
uranja u eksploziju.
Kakav košmar.
Kada ne znaš
da li lebdiš ili padaš,
da l’ uživaš ili stradaš!?
Tek svitanje
otrgne te zaboravu.
I pretoči
san u javu.
NEIZVIJESNOST
E, sudbino!
Što ja dođoh u zemlju daleku?
Daljina me odaljila. Samoća me osamila.
A tuga je pregolema.
Sve je tuđe oko mene.
Teški dani.
Duge noći. Pusti snovi.
Nemam moći. Kako li ću izdržat?
Ovdje moje ništa nije. Niti paše. Niti godi.
U osmijehu domaćina “ljubaznoga” led se krije.
To osjećam.
Hladno mi je.
Jadno mi je.
A kome bih da se jadam?
Da je meni
na moj kamen. Na moj grumen.
Mogu samo da se nadam.
HVALA BOGU
Neću slagati ništa jer, bilo je.
A i da nije – moglo je biti svašta.
Ja bijah s nevinim osmijehom.
I željom. Ko okean.
I s puno naivnosti
upadoh u nepoznato,
iskvareno, pogubno…
A dunjajluk golem…
O, kako mi je bilo!
Lutah. Veliki gradovi.
I gladovah. Bez prijatelja.
I u drhtanju zimovah. Zima neljubazna.
Ali, nikad nikog ni za šta ne molih.
Boga Dragog spominjah (oprosti mi Bože),
samo kada mi najteže bijaše.
A bilo je dosta.
I prohujalo.
Puno nepoznatoga upoznah.
Iskvareno sretno izbjegoh.
Bogu uzvišenom hvala pa se ne izgubih.
A moglo je i to biti.
SLICI BOLA
Iz zjenice oka,
od bola, od vriska raspukle,
golema suza sliva se.
Ko vodopad Plive
po vascijeloj Bosni ogoljenoj.
Voljenoj.
Da Bog da
pa poplaviti uzmogne
i s one strane zlehude;
da ih muka naša opomene.
Te pogane protuhe.
Zloduhe.
OD TUĐEG HAJRA NEMA
Od Boga je opravdana
samo borba
u kojoj se prag svoj brani.
I svoj narod.
Zemlja svoja.
Teško onom ko u tuđe
silom uđe.
Od tuđeg hajra nema.
Niti može
izdobriti.
Stari vele: Ko prekrši
Zakon Božji,
na Sudu će biti vražiji.
Slaba fajda za protuhe.