Ja sam taj Bošnjak kome Srbija, Hrvatska, Engleska, Francuska, Rusija i ini nude rezervat na mojoj sopstvenoj hiljadugodišnjoj grudi, prije nego što me dokusure. Ta to su čvrsto nakanili i javno i glasno obećali uz prećutnu podršku onih koji se diče demokratijom i zagovaraju ljudska prava. Ja sam taj kome, uz podršku svijeta, četnici i ustaše ne daju vode, struje, plina, hljeba, zavoja, svuda sam okružen topovima, obručima mržnje, nepovjerenja, surevnjivosti, obručima laži i licemjerja. A ja još nikoga ne mrzim! Jer na mene je navalilo sve i ako budem koga mrzio onda ću mrziti samo sve, sve ljude ovoga svijeta, cio svijet, ni manje ni više nego cio svijet! Kad je takav da mi bez ikakave krivnje i povoda radi ovo što mi radi, kad može to da gleda, ne bilo ga! Takav svijet Kosmos će s gađenjem ispljunuti iz svojih usta!
Ruhani i šejtani inspiracija, juli 1993.
VRABAC
Sarajevo je grad podno jednog velikog brda koje se zove Trebević. Ima još brda okolo, a iza brda su opet sve bosanske planine. Grad ima oblik jako izdužene elipse. Istočni krak elipse je zatvoren strmim padinama, a zapadni krak elipse izlazi u Sarajevsko polje koje se prostire na pravcu sjever – jug i koje je otprilike dva puta veće od samoga grada. U vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1984. godine podno južne padine Trebevića izgrađeno je naselje Dobrinja i tako se grad počeo širiti u Sarajevsko polje. Tu sam doselio prije deset godina. Prozori moga stana gledaju na aerodrom i preko aerodroma na obronke planine Igman koja s južne strane zatvara Sarajevsko polje. Uselio sam se sa svojom porodicom, ženom i dva sina. Tada, te 1992. godine, kada je ta tenkovska granata bubnula u naš stan, stariji dječak je imao dvanaest a mlađi devet godina.
Zgrada u kojoj stanujem ima šest spratova, a stubište dvanaest stanova. Tu je bilo devet srpskih porodica. Jednog dana pet srpskih porodica je šutke nestalo. Svi su imali skriveno oružje. Jedan Srbin je bio oficir na aerodromu. Ne znam je li iz tog tenka gađao baš on, a ako je gađao ne znam je li gađao svoj ili moj stan.Srećom, granata je udarila u podnu ploču pa je raznijela samo dio moje spavaće sobe i sobu u stanu sprat niže. Kako to izgleda teško je opisati, ali evo dva-tri detalja.
Do sada sam objavio malo knjiga pa imam i malo pokućstva. Naime, svaki put od honorara za objavljenu knjigu kupio bih po jedan veći komad namještaja, od jedne knjige šporet, od druge frižider, od treće trpezarijski sto, a od četvrte bračni krevet… Taj bračni krevet otišao je u paramparčad, francuski krevet bosanskoga bračnog para: jednog Bošnjaka i jedne Srpkinje! Neposredno prije udara i eksplozije moja žena je ustala sa tog kreveta i stala sa mnom i mlađim dječakom u hol, stariji nije bio tu.
Nasuprot prozoru spavaće sobe, kod vrata, koja je detonacija izvalila iz štoka, stajao je ručni frižider s magnetnim poklopcem. U jednom jedinom djeliću sekunde granata je iz betonske ploče u koju je udarila isjekla snop žica debelih kao prst, prebacila ih na drugi kraj sobe, digla poklopac i svim tim iskrivljenim gvozdenim štapovima, koji su bili gotovo iste dužine, napunila frižider. Po zidovima su ostale jezive divljačke usjekline i rojevi što većih što manjih gelera. Rupu u podu, koja je sada zjapila pravo na ulicu, začepio sam kartonima i u tu sobu više nismo ulazili.
Krater te granate na fasadi naše zgrade ima promjer od oko jednog metra i iz njega na sve strane strše žice armature pa sve izgleda kao razvaljen kafez ptice. Takvih rupa, što manjih što većih, ima svuda na okolnim zgradama i one zorno svjedoče ne samo o srpskom kukavičluku i ubijanju civila, nego i o sramoćenju oružja. Ali nije o tome riječ. U tu rupu, u tu ranu u zidu naše spavaće sobe, u tu rugobu i u taj mrak, uskoro su se uselili vrapci i – o tome je riječ.
U početku na to nisam obraćao mnogo pažnje, ali nakon otprilike godinu, stao sam u sebi klicati i likovati: Pobjeda! Život! Ne mogu oni nama ništa! Eto, vidiš, čak i u toj rupi umjesto smrti – život, čak i iz te rane izbija životna sila malih džangrizavih bukača, rađanje i radost. Ne znam koliko ih ima, ali je tu na okupu najmanje četiri-pet gnijezda, čitava kolonija, ogromno, neprekidno živo klupko frktavih letova i dozivanja. Narogušeni dživdžani!
Skrenuvši pogled s ljudi, otkrio sam narav vrabaca. Veoma su mi se dopali i veoma sam ih zavolio. Na ogradu balkona moja je žena stavila tvrdu kartonsku kutiju od lanč-paketa, u nju nasula zemlje i posijala mrkvu i peršun, ali su vrapci od te njene bašče načinili bazen za kupanje.
Na našim prozorima nema stakala nego su plastične folije koje ne zadržavaju zvuk, a vrapci se bude rano i veoma su bučni! Jedno vrijeme, tokom 1992. godine, čim bi započela pucnjava, vrapci bi zanijemili, a poslije su se navikli pa su dživkali pucalo-nepucalo. Tako i sad, više im ne smetaju ni meci ni granate, lete, čiste kljun, roguše se i dozivaju iz sveg glasa, a na rat ne obraćaju pažnju. Kada su tako živahni i u neprekidnom pokretu, kako li se uvečer smire u svome gnijezdu, pitao sam se. Iz takve živosti prijeći u stanje mirovanja i spokoja, činilo mi se zaista teško. Vidim da im splet žica na ulazu u njihova gnijezda sasvim odgovara, baš kao da su to grančice načinjene sasvim za njihove nožice, a staklena vuna i sintetička vlakna termoizolacije, koja mjestimično viri iz betonskog bloka, čini njihova gnijezda kao zastrta tapisonom.
Ali jednoga dana jedno ptiče, koje još nije naučilo da leti, ispalo je iz gnijezda. Jedna naša susjetka stavila je ptiče u komad folije, foliju svezala koncem pa smo ptiče s prozora drugoga sprata polahko spustili na ulaz u gnijezdo. Mislili smo da je spašeno. Ali nije bilo. Ponovo je ispalo u travu uz trotoar, vrapci su slijetali dolje do njega i u kljun mu trpali hranu, ali je onda naišla mačka, ščepala ga i odnijela. Pitao sam se zašto oni snažni, odrasli vrapci nisu spasili svoje ptiče? Možda nisu mogli, ili možda nisu htjeli, oni to bolje znaju nego ja, ali sam, svejedno, bio veoma ogorčen. Gledao sam ih pažljivo i strogo i tako, gledajući jednog od njih, a bio mi je okrenut svojom lijevom stranom, pogledam ga pravo u oko i na moje silno zaprepaštenje, učini mi se da mu je oko srpsko! Gledam potom druge vrapce, svi isti kao i prije, ali mi oko onoga vrapca svejednako pred očima. Opet ih gledam, i dalje im se divim, mili su mi i dragi, onog vrapca s jednim srpskim okom, desno mu nisam vidio, više ne bih prepoznao, ali me to njegovo oko prati neprekidno, pa je čak i sada tu pored mene.
Nadam se da je to samo moja uobrazilja, ali ako nije, onda je zlo prešlo granicu koju nikada do sada nije prešlo na zemlji, onda velike sile, Evropa, UN, svijet, ljudi, silno rizikuju čekajući evo već četvrtu godinu hoće li dželat u Bosni najzad dokusuriti svoju žrtvu.Ali tokom posljednjih tri stotine godina Srbi su nad Bošnjacima deset puta vršili genocid: 1683–1699, 1711, 1804, 1830–1867, 1876–1878, 1878–1910, 1912–1913, 1918–1940, 1941–1945, i 1992–1995. * ( Mustafa Spahić: Da, mi smo muslimani, 1994, str. 109. ) Više oružja i više vojske je 1992. godine napalo Bosnu nego što je 1942. godine napalo Francusku.* ( ** Isto: str. 111. )
Golorukom i za rat potpuno nespremnom narodu, vlade država ove planete na čelu s Engleskom i Rusijom, potpuno su svezale ruke embargom na naoružanje. Da se držala samo razine uljudnosti, Evropa je morala spriječiti rušenje hiljadu džamija u Bosni. Iako je u Bosni na djelu svjetski pogrom srpskim rukama isključivo nad bosanskim muslimanima, iako se i sa istoka i sa zapada devastira isključivo islamska kultura Bošnjaka, Bošnjaci svim silama pokušavaju da spasu i sačuvaju kako sebe i svoj identitet, tako isto i multikulturu svoje zemlje, kao jednu od njenih osnovnih odlika. U tome svemu, u toj borbi, svijet nas za sada samo mrcvari srpskim zločinima. Ljudi po Zemlji još uvijek hodaju kao da je Zemlja ploča koju na svojim leđima drže Titani, a zaboravljaju da Bog ne gleda samo ljude i da On ima još svjetova. Zlo jeste akcidencija, ali ako zamislimo da je Sunce fudbalska lopta, onda je Zemlja fosoforna glava palidrvca šibice koja na razdaljini od dvanaest kilometara kruži oko te fudbalske lopte. Ko kaže da i ta praška u svemiru ne može postati akcidencija? Bosna danas svjedoči da može. Ako onaj vrabac uistinu već ima srpsko oko, onda su đavoli najzad provalili u raj”.
Ruhani i šejtani inspiracije, septembar 1995.