Nihad Filipović
Vatra inata
Daleko je Beč i carski dvor. Carski poslovi i interesi su mnogostruki i nije svaki u svakom trenutku u fokusu carske pažnje. A biskup i ban Drašković je nad pukom, u njegovoj biskupiji, ono što je car nad njim. Tako da je familija Filipovića mogla osjećati se izigranom i kivnom na biskupa i bana Draškovića, ali i nemoćnom spriječi takav razvoj događaja. A što osjećali, to su u prepisci i dojavama sa uznikom Franjom, saopćavali mu.
Ta vrsta komunikacije mora da je postojala. O njoj nema tragova, ali da bi se odkup utanačio, mora se pregovarati, mora se znati šta nudi jedna strana, a šta traži druga. To ide direktno preko pregovarača ili radije, preko njihovih posrednika, u pripremnim dogovorima oko odkupa. No u svakom slučaju – ide. A tako i dojave familijarne; filtrirane jasno. Ali i one idu.
Sem toga, a to se zna posigurno, (postoje neki tragovi s tim u vezi), postojala je komunikacija Franje i njegovog prijatelja, kanonika Medaka, pa su i s te strane do Franje doticale vijesti o toku i radnjama na njegovom oslobađanju.
Poznavajući naše mentalitete, poznavajući inat-karakter naših ljudi – veli narod: „Pošto bi se poturčio Marko? Nipošto, al’ za inat bih“, priklanjam se eteričnoj mašti i zaključujem: u Franje mora, na sve te spletke, da se razplamsao požar inata.
Eno ga vidimo tamo Hlivnu, stolnom mjestu Kliskog sandžaka, u Bosni, kamo je, po naredbi Velikog vezira Sokolovića, po zarobljavanju premješten, na skrb sandžak-bega Kliskog, gdje u uzništvu, uz prozorčić podruma u kome je zatvoren, čita pisma od prijatelja Medaka i rodbine, saznaje o njihovom nezadovoljstvu na Draškovića i njegove mahinacije, u šaci gužva pročitano i od huje crven u licu, korača od jednog podrumskog zida do drugog, naglas razmišljajući:
„Kada vama nisam dobar, ima kome jesam. Nećete vi sa mnom ko sa zadnjim Tahijevim kmetom. Ima sila i nad vama. Pokušavate Boga varati, a varate sami sebe i da ne znate. Bog je jedan. On sve vidi i sve zna. On je snažan i moćan. A vi i ne znate koliko su vam duše i tiela bolesna.
Sijete smutnju. Lutate stranputicom laganja. Bog će vas kazniti. Možda će naći i neko drugo rjšenje. Bog je milostiv, a ja njegov rob mogu samo od vas taki dići ruke i kazat: nisam vaš. Ne pripadam vama, krivokletnicima.
Oprost je u Božijoj dobroti, a ja vam ne prašćam. Čovjek može izdržati svašta, ali svako tielo ima međe: kada se pređu, tielo propada. Duša se izbavljuje tražeći izmirenje s tielom ili tvrdoglavo iztrajava zarobljena u tielu iz kojega ne nalazi izlaz u prostore slobodnog duha Božijeg.
A duh Božiji je čudo: neuhvatljiv je i svuda je oko nas. S duhom Božijim možeš ostvariti vezu, ali ne možeš tvrditi da si ga odkrio.
Zakon je tvorevina ljudske duše. I interesa: kako ih stvaraju, ljudi ih i mienjaju. Moja glava sutra, mimo Božijeg suda, a po hiru Draškovića, more pod ledinu. A čemu? U ime čije? Sigurno ne, u ime Božije.
Nije Crkva u ime Božije tu i nisu njeni prelati anđeli. Prije đavli. Žive od viere, ne za vieru. Šta će čovjeku, između njega i Boga, Crkva? Šta taj podlac Drašković misli, da je zakon, da je toliko moćan, te se ni Boga ne boji, pa vara, krade, pod plaštom zakona Crkve?
Kurt-aga odkupljen, Ibrahim-paša odkupljen. Oba oslobođeni, a ja evo četvrta godina robijam ovdje u Hlivnu. Niđe odkupnine za me. E neće ići Draškoviću. Neće. Ti umislio da si Crkva. A Crkva ti odrješila ruke, čim ti se može kako hoćeš.
Lagao si cara i podmetao u iztrazi na Tahija. Gašpar Druškocije i ja smo istinito izviestili o Tahijevim zločinstvima na kmetove, a ti da ugodiš prijatelju Tahiju, izviešćavao cara šta ti je na volju, a ne šta smo mi stavili u izviešće. Te se kmeti digoše na bunu. Evo i sada lažeš i podmećeš, Draškoviću. Živa me ukopavaš. Neće ići, neće ići Draškoviću…
Tomas Mur je štujući zakon Crkve žrtvovao sebe; jer šta ostaje između čovjeka i đavla, ako žrtvujemo zakon. Ali, pisana rieč je tu da sputa đavla u čovjeku. Nije ona između ljudi i đavla. Ona je između ljudi, a đavo je u ljudima. Tamo od Boga poslat, da drži ljude na izkušenju. Stoga je tielo slabo. Jer ga u grieh vuče đavo u njemu. A zdravo srce i zdrava i jaka duša u tielu na izkušenju, nalazi put do Boga i spasenja. Na duši je da spašava tielo, ne da ga žrtvuje. Za žrtvu je dovoljan i sam đavo, za spasenje je potrebna zdrava duša.
Mur je žrtvovao tielo u ime zakona Crkve jer je vjerovo da time spašava dušu. Princeza Meri je žrtvovala zakon Crkve, priklanjajući se kraljevskom zakonu oca Henria VIII. Time je spasila tielo i dušu.
Jer, samo je duh Božiji bezgrišan. Samo je Bog u svemu i iznad svega. Samo on zna. A on je jedan. I krišćanski i islamski…
Drašković je bolesna srca i duše. Gazi zakon, ne iz potrebe spašavanja tiela, nego iz obiesti. Iz koristoljublja, iz pohlepe. Moralizira, a lagao cara, podmetao mu lažna izviešća, Druškocijeva i moja. Pokrao je moju odkupninu, lago je moju familiju, laže caru, laže Bogu…
Neće moći Draškoviću. Tako mi Svetih saktramenata, neće moći. Živ je Franjo. Još je pred njim života“.
Poticaj
Od zarobljavanja trajali su pokušaji i nagovaranja sa strane Ferhat-bega i njegovih rođaka Sokolovića, Ali-bega i Mustafe-bega, ne bi li kako privolili Franju da se kloni kršćanskog vjerovanja i prikloni Islamu. Nebrojni časovi su pritekli u njihovim izcrpnim teološkim razpravama i uvjeravanjima, ali Franjo nije htio prelomiti. Nadao se odkupu, razmjeni se nadao. Ali, kako je vrijeme proticalo, nada je tanjila, a srdžba u duši sve više i više se razplamsavala. Sa srdžbom razplamsavao se i nemir duše.
Teološki i od prije je imao neki uvid u Islam, a nakon dugih diskusija sa Sokolovićima, ta su mu se saznanja produbila. Sve više je u njemu jačalo uvjerenje da je Crkva dodala izvornim objavama, da ih je izkrivljivala u interesu ljudi koji su u Crkvi pravili karijere i ostvarivali osobne interese.
– Vidiš, i u vas i u nas vino je haram, kazivao mu jednom u razgovoru Ferhat-beg. “I ne opijajte se vinom, jer u tome leži propast”, poruka je Biblije. A u vas se pije vino. Ne kažem, ima ih i u nas pa loču, ali ih prati osićaj griha. Mora ih pratiti, jer je to od Allaha dželešanuhu i jer nas tako časni Kur'an uči. A kod vas, estagfirullah, kažu: “U vinu je spas”.
Pa krmetina: “A krme ne preživa iako ima papak, i to papak razdvojen, i za vas je nečist. Njihovo meso nemojte jesti niti se njihove strvine doticatit. Za vas su one nečiste”. Tako stoji u Starom Zavjetu. A u vas? … Pa znaš ti to.
A tek žene. Eto vama popovima ne daju njive, od samog Allaha vam date. Šta bi ostalo od ljudi da nije žene. Aman, čoviče.
Tu noć nije čestito ni oka sklopio, a ono već svanulo. Budnim ga dugo u noć držalo razmišljanje o tim begovim riječima. Iznenađen finesama begovog poznavanja kršćanskog nauka, upitao je tada:
– A otkud vi uzoriti beže poznajete kršćanskli nauk? I to s takvom preciznošću poznajete.
– Kako neću. Nema tome dugo, tu neđe priko sto ljeta kako su moji, s naše stare vire narodne, primili Islam. Od didova nam je ostalo kolike vojske su pokretane na njih i još i prije njih na njihove starince, sve ne bi li ih, s naše stare vire ućerali u njihovo virovanje – da je insan, neuzbillahi, jednak Allahu stvoritelju svitova, da se klanjaju ikonama, da jedu krmetinu, piju vino … Pih…. Ma hajde, bolan ne bio. Đe to more biti.
Oni nama nisu smetali. U Bosni je vazda bilo – vama vaše, a nama naše virovanje. Al’, smetali mi njima, pa udri na Bosnicu. Nu kako naš gospodar, svitli Sultan nahrupi sa svojom silom, ne smiju više na nas krivo pogledati, a kamo li nas napadati. Sada mi njih malo gonjamo, za prominu. Al’ da ih tri stotine narednih godina gonjamo ne možemo im vratiti koliko su oni nas ćerali, reče Ferhat-beg klimajući glavom kao da potvrđuje izrečeno. I doda:
– A za viru, pitaš? Haman, pa ista: nema boga osim Boga koji je jedan, vječan, nije rodio i nije rođen, a Issa pegamber je njegov poslanik. Sve onako kako su i naši didovi virovali. I neima prisile u virovanju. Viruj po svom, samo plaćaj danak i miran si. Ali, ako priđeš našem virovanju, e onda si nam još draži, reče i glasno se nasmija Ferhat-beg.
– A i ovo da ti kažem, u nas koji god odluči primiti našu viru, detaljno biva upućen ne samo u Islam, nego i u kršćanske zablude. Znanje nas učvršćuje u viri. Nego ti fino razmisli jopet. Ovi tvoji te neće. Odbacili te ko izpranu sudnu krpu. Da hoće, do sada bi se ta navlačenja od pregovora završila, odkup ponuđen i ti jope u svom Ivaniću i Zagrebu. Al’ neće.
Pametan si čovik. Obrazovan. Jezike govoriš: ugarski, njemački, latinski. A i hrabar si. Taki se dokazo. U nas taki zlata vriede. Priđi nam i neš se pokajati. Naćemo ti ženu, da imaš familiju, da sime tvojih Filipovića ne gasne s tobom. Dobi ćeš i službu i titulu i novac i zemlju. I kmetove ćeš dobiti. To ti mogu jamčiti. U nas se Veliki vezir Mehmed-paša o tome neizostavno pita. A on je naš, Sokolović. I prvi je do sultana. Vidiš, naš čovik, a namah do sultan. I naša rič je na Visokoj Porti. Pa ti sada razmisi.
Znao je Franjo položaj kmetova u kršćanskoj Europi i Hrvatskoj pod Habsburškom krunom. Ta bio je angažiran u Komisiji za izpitivanje prigovora kmetova na postupke Franje Tahija; iz prve ruke se uvjerio u okrutnost i bešćutnost sistema koji je ostao bez očiju i ušiju na prigovore kmetova. Pošteno je o tome izvješće banu Draškoviću pisao, dajući kmetovima za pravo; a on dvoličnjak sve izprevrtao. I prije je imao neka saznanja, a sada, nakon izcrpnih razgovora sa Sokolovićima, mogao je upoređivati položaj kmetova u Habsburškom i Osmanskom carstvu. I kako god krenuo u mišljanju, uvijek je dolazio na jedno: Osmanski sistem je bolje rješenje. U njih, svaka vjera je od Boga i zaštićena je zakonom. Da, ako si u Islamu, imaš neke poreske povlastice i društveni prestiž, ali opet, niko nikog u vjeru ne ugoni. A i jezik je naš, narodni, eno ga i na Porti, u Carigradu…. A u Zagrebu, samo na pijaci i na ulici, možeš čuti domaću riječ; na dvoru i salonima – njemački i mađarski.
Logična je i ljudskim izkustvom utemeljena predpostavka ovdje, da je u Franje, što je više vrijeme proticalo i što je više o svom položaju razmišljao, tim više raslo uvjerenje, da je njegova sudbina, isključivo u njegovim rukama…
Te noći, u njemu je sazrila odluka da prihvatiti ponudu Ferhat bega. Mislio je:
“Bog je premilostiv da bi iko od njegovih stvorenja dobio patnju dok traje. Kako ja mogu uvridit Boga izbavljajući se robstva, prihvatanjem pokornosti Svevišnjem Tvorcu kroz Islam. K’o da je moguće uvridi savršenog Tvorca svega, i živog i mrtvog, onog koji sve zna i sve vidi. Nije Bog lažni car, neka umišljena veličina, pa da mu je biva ugrožena vladavina i njegov ego mojim spasenjem. Nema načina da se uvridi Bog. Bog je nedodirljiv u svojoj savršenosti i znanju. Treba se paziti ne uvridit braću ljude. Za to smo sposobni. A uvridit Boga je nemoguće”.
Prelom
Franjo stane na sred podruma i glasno, kao da se nekom nevidljivom sugovorniku obraća, reče:
– Neće moći, neće moći Draškoviću bane.
Priđe vratima podrumske ćelije i zalupa:
– Otvarajte, otvarajte. Hoću prid Ferhat-bega. Hejjj, ima li koga. Straža, otvarajte.
U to se odozgor niz stepenice začuše koraci. Ukaza se stražar Osman:
– Šta je kaure? Šta se dereš? Šta ho’š?
– Hoću prid sandžak-bega Sokolovića. Hoću š njim razminit rič. Važno je i hitno. Prenesi da želim divanit o važnoj stvari o kojoj mogu samo š njim razminiti rič. Jesi razumio? Samo š njim.
– Dobro de. Hoću. Samo’š malko pričekati. Podne je. Džuma je.
To reče, okrenu se i ode nazad uz stepenice. … I stvarno, nije prošlo ni frtralj sahata, vrati se Osman, otvori podrumski pritvor i reče:
– Haj’ sada ‘amo sa mnom. Idemo. Reče ćehaja da te privedem.
Franjo uzbuđeno ustade sa dasaka koje su mu spremili, biva ležaj, da ima gdje prileći u čamotinji tamničkoj. Stojeći zagladi rukama kosu, pritegne učkur i povuče košulju niz tijelo, kao kada se spremamo za izlazak, pa se valja upristojiti. Onda krene za Osmanom.
Nemamo nikakvih izvora o njegovom stvarnom stanju u pritvoru, ali, poznavajući provincijalno (H)livno i taj kraj danas, možemo zamisliti kako je to izgledalo prije četiri i po stoljeća. Odtud ide misao da je Franjin pritvor bio više manifestacija njegovog zarobljeničkog položaja, nego što su ga stvarno držali utamničenog i pod jakom stražom. Jer je bio iz klase svećenika, obrazovan i pismen, vidim ga, gdje preko dana rad ili kao ćata kod sandžak-begovog ćehaje, njegovog rođaka Ali-bega Sokolovića ili radi poljoprivredne radove u bašči sandžak-begova dvora, iz kojega je ovaj stolova upravljajući sandžakom Klis.
Samo rijetko, kada nije bilo u danu posla za njega, kao ovo danas što se zalomilo, ostajao bi pritvoren povazdan. A noću, Osman jes dežurao i obilazio ga, provjeravajući stanje uznika i je li sve kako treba biti.
Ali, dok se dnevno okolo vrtio obavljajući poslove koji su mu dati, niko ga nije nadzirao. Jer nije bilo ni potrebe. Kuda će bježati u široko Hlivanjsko polje. Pa onda u visoke planine. Kamo god bi naumio, očas bi ga stigli. Krene li prema unutrašnjosti Bosne i dublje prema Hrvatskoj, nema šanse: i da pobjegne niz polje, dočekali bi ga široki masivi bosanskih planinskih vijenaca. Okrene li prema Mlecima, dočeka ga vrletno i kamenito Dinarsko gorje. Pa ti bježi majčin sine! Nego nema druge: sjedi đe jesi i čekaj. Dok ne okončaju pregovori i riješi se odkupni status…
Kada su se iz podruma stepenicama popeli u ravan prizemlja, Osman okrenu, ne desno, prema uredu Ferhad-bega, nego lijevo, prema uredu ćehaje Ali-bega. Franjo progovori:
– Ja rekoh da mi je želja rič razminit sa sandžak-begom, ne sa njegovim ćehajom.
– Eh. I ja imam želja, al ko me pita. Nema bega. Ošo je na put. Haj sad, ni mukajet, neg’ vamo za mnom.
Osman pokuca i bez čekanja na odgovor otvori vrata. Ne ulazeći proviri iza vrata i kaza:
– Evo sam kaura priveo effendi.
– Sikter, ugursuze nijedan, prodera se na njega Ali-beg. – Đe nauči provaljivat u odaje gospodara bez poziva. Nazad. Kucaj i čekaj dok te pozovem.
Osman brže bolje zatvori vrata i ponovo pokuca.
– Sad ulazi šćene neodgojeno, javi se Ali-beg s druge strane vrata.
Osman otvori vrata, ali ne uđe. I ovaj put samo proviri iza vrata i ponovo kaza:
– Evo sam kaura priveo effendi kako mi je rečeno.
– Neka uđe, kratkom odgovori Ali-beg.
– Ulazi, reče Osman.
Franjo uđe u zadimljenu odaju, a Ali-beg, sa sećije na kojoj je sjedio i duhanio, rukom dade znak Osmanu da ide.
– I zatvori vrata, reče Ali-beg.
Osman lagahno povijajući glavu u znak poštovanja i pozdrava se povuče i zatvori vrata.
Ali-beg je po turski, s jednom nogom povijenom na sećiji, a drugom savijenom u koljenu, na koje se oslonio desnom rukom u kojoj je držao muštikla čibuk, povremeno povlačeći i odpuhujući dimove. Imao je tu strast i pušio je baš kao što turčine bije glas da ne gase; samo je nastavljao jedan na drugi. Franjo s vrata reče:
– Eselamualejkum effendi – i zakašlje prigušen gustim dimom koji je pohuljao na otvorena vrata.
– Alejkumuselam pope. Oprosti na duhanu i dimu. Vidim da ti smeta, al ne mogu bez njih, šejtan ih odnio. Hajde, hajde, uđi. Evo sjedi ovdi. Hajde, bujrum… Nego, odkada to popovi ćafirski nazivaju selam. Da nisi prelomio i odlučio primiti svjetlo Islama.
– Jesam. I zato sam želio izravno razgovarat sa njegovom ekselencijom, efendi sandžak-begom.
Ne pokazujući nikakvo iznenađenje, nego naprotiv, kao da je takvu gestu i očekivao, i ne pitajući kako, zašto, odkud baš sada, Ali-beg reče:
– E fala uzvišenom Allahu dželešanuhu, neka je slava na Njega. Evo nam još jednog brata. To i jeste viest za bega. E baš ćete ga obeseliti s ovim. Baš ćete ga obeseliti. On vazda spominje da bi rad bio, tako učen čovik kakav ste Vi, da nam priđe, neg’ ne znam kakvo blago odkupno da zate dobije, reče Ali-beg i povuče dim iz čibuka.
Franjo primjeti nagli Ali-begov prelasak na uvažavajuće persiranje, ali odćuti. Zatečen odsustvom sandžak-bega s kojim je namjerio obaviti razgovor, najednom kao da nije znao šta kazati. Zbunjen, samo reče:
– Ali, ja bih želio s begom razgovarat.
Ali-beg povuče dim iz čibuka, odpuhne i osmjehujući se reče:
– Ta i ja sam beg, jel’de?
– Jeste vaše gospodstvo, naravno. Ali …
– Nejma bega, prekinu Franjinu izjavu Ali-beg. – O’šo je na put, al eto njega nazad u par dana, pa kada dođe i čuje viest, biće obradovan. Slušaj, pametno ti je ovo, pa-met-no, reče, naglašavajući riječ pametno razdvajajući je na slogove, istovremeno se dižući sa sećije.
– Evo će skoro četiri godine kako te onaj Drašković zavlači. Vallahi, taj je velki privarant. Nejma koga slag’o nije i tamo njihove i vamo naše. Sve ti je ovo tvoje robstvo bilo do njega i njegovih zaplitanja, da znaš.
– O, znam to dobro. Taj čovik me ne podnosi.
Ali-beg uze pod ruku Franju, privede ga lagahno do sećije i nutkajući ga da sjedne, reče:
– De šjedni, de. Bujrum. Jesi li za zapaliti?
– Neka, zahvaljujem. Ne bih.
Franjo sjedne, a uz njega sjedne i Ali-beg:
– Baš ste me obeselili. Viđa ćete, nećete se pokajati. Život je tek prid Vama. Imamo mi velike planove s Vama.
– Šta? Kako? … Kakve planove, reče Franjo?
– Eh, kakve. Lipe. Viđa ćete. Naš gospodar u Stambolu zna nagrađivati svoje virne sluge. Evo, mogu Vam kazat, stiglo nam je pismo od našeg svitlog Velikog vezira i amidžića, Mehmed paše, đe smo obavišteni da je naš brat sandžak-beg, od sada Bosanski beglerbeg, a ja sam od sada na njegovom mistu – sandžak beg Kliski, reče Ali beg, duboko povuče dim iz čibuka i zaključi:
– A i Vas čeka nagrada.
– Čestitke vašim gospodstvima od mene, javi se Franjo i s desnom rukom položenom na prsa, blago se pokloni u znak uvažavanja.
– Velika je to čast. O Vašim pohodima priko Kupe i na Mletke, nadaleko se čulo
Nasta tišina između njih. Ali-beg je ćutio ne odgovarajući u trenu na pohvale sugovornika. Kao da se u mislima prisjećao silnih upada u Mletke, navala na Zadarski i Šibenski kraj, osvajanja Zemunika, Brodina, Bilog Kamena, tvrdina Vespoljac, Pločnik, Obrovac, Drniš, kule Vičevo i plodnog Tinja…
– Čulo… Bezbeli, bezbeli, đe neće, progovori Ali-beg, izpotiha i gledajući kroz maglu dima negdje u plafon, kao kada čovjek sam sa sobom razgovara.
– A vallahi, bilo je i vrieme.
Spusti pogled odozgo s plafona i sada, obraćajući se direktno sugovorniku, reče:
– Blagodarim, blagodarim. Vaši smo dužnici efend. Pamtimo i mi Vas. Deli-pop, nisu tek onako uz Vaše naši askeri “prikačili”. A sada kada ste primili časnu viru, velim Vam, bićete nagrađeni onako kako dolikuje Vašoj hrabosti i obrazu.
Epilog
Kada je Franjo primio ime Mehmed – da li činom izjave o prihvatanju Islama ili naknadno, nakon što je odveden u Carigrad, to nam ostaje nepoznato. Šta znamo jeste da je tamo proveo neko vrijeme, precizno ne znamo koje, ali svakako to se može svesti u okvir od nekoliko mjeseci do godinu dana. Za to vrijeme je dodatno izpitivan, sigurno i islamski podučavan i, bezbeli, pripreman i instruiran za ono što mu je bilo naminjeno za raditi ubuduće. Čekajući uputu na dužnost i poziciju koja će mu biti određena u novonastaloj situaciji, na Porti je korišćen u radu diplomatske službe kao prevodilac s mađarskog, njemačkog i tada diplomatskog latinskog jezika. A kada je ocijenjeno da je vrijeme, dobio je titulu bega i zeamet u Glamočkom polju, u Bosni. Tu se nastanio izgradivši, odnosno krenuo je s gradnjom, kasnije u narodu poznatog i u narodnim pjesmama i predanjima pominjanog, Filipovića odžaka. Odatle će ovaj izkušan i već dokazano hrabar četovođa, zajedno sa Sokolovićima i drugim bosanskim feudalcima pokretati provale bilo na mletačku bilo na habsburšku stranu; pa je tako 1576. učestvovao i u napadu na utvrdu Hrastovice, (južno od današnjeg grada Petrinja), čiju je sanaciju svojevremeno nadgledao. A 1577, možemo samo slutiti s kojom energijom, učestvovao je u napadu na posjed bana Draškovića u Sračiću.
I tako dalje i tome slično. Potrajaće to narednih desetak godina, sve do ubistva Mehmeda Filipovića u jednom takvom pljačkaškom upadu, s jeseni 1584, kada su Osmanski bosanski, dalmatinski i lički askeri, njih negdje oko osam tisuća, provalili duboko u područje današnje Slovenije. U tom pohodu, pri povratku s plijenom, u jednom sukobu u području Gornjih Močila, ublizu sela Rakovica, između Plitvičkih jezera i Slunja, ubijen je i junak naše pripovijesti, Mehmed-beg Filipović.
Evo tako ili tome nalik u “slučaju” katolika Franje, konvertiranog na Islam Mehmeda-bega Filipovića, u kontekstu poznatih činjenica i imaginaciji ovog pisca, biće da je izgledalo ili moglo izgledati njegovo “turčenje”; termin “turčenje” će u vrijeme nacionaliziranja bosanskog puka, od XIX. stoljeća pa dalje, biti “obogaćen” pridodavanjem termina “izdaja vire za večeru”. Oba termina su iz vremena u kojem se identitetsko osjećanje ljudi primarno gradilo, najprije na osjećanju vjerske, a potom, od XIX. stoljeća u Bosni i šire u Regionu, i na osjećanju nacionalne (državotvorne) pripadnosti.
U setu ljudskih prava, na kojim počiva moderno razumijevanje odnosa među ljudima i njihovim zajednicama, oba ova termina su deplasirana, neukusna, uvridljiva i ponižavajuća; pa ipak, i dalje se koriste kao instrumenti antibosanskih uradaka masovne, specifično tzv. pop-kulture, jeftine publicistike i književnosti. Iza tih termina i uopće iza kompleksa “historijske krivice” koji se kači uz narod Bošnjaka, krvavi su tragovi, pogromi, genocidi; što traje i u moderno doba.
I to je ključnih motiv koji je opredijelio malenkost ovog pisca da se, porad odbacivanje stereotipskih predrasuda za koje nema oslonca u historiografskoj faktorgafiji, upusti u ovaj mali književno-antropološki eksperiment.
http://bosanskipogledi.com/2023/02/10/vatra-inata/