Nihad Filipović
Prolog
Od momenta kada sam prvi put čuo za tu historiju, zainteresirala me. Najprije su to bili familijarni sporadični reperi koji su, poput eha, što odbijajući se od stjenje i litice kakve klisurine, dolazili do uha mi, uvlačeći mi se u pamet, a onda mi je, kao i svim ljudima Bosne u vremenu posmrtnog hropca Jugoslavije s početka 1990, u život provalio rat, trajno me obilježio – i ništa više u “mome svijetu”, nije bilo isto.
S toga što je to bio rat za ukinuće imenom obilježenih ljudi poput mene, od tog vremena, traje moje intenzivno identitetsko traganje i propitivanje “krivice” koju nosim, bez da sam pitan želim li tu naprtnjaču u koju su neki ljudi i njihova kultura, kofabulacijski natrpali i “nejasno osjećanje krivice zbog porijekla” i historijski sraz lune i krsta i tamnovilajetsku mizantropiju suncokreta u traganju za škrtim svjetlom i hristoslavenstvo i “izdaju vere pradedovske” i Njegoša i Andrića i Selimovića i još rusag i poturica i posrbica i žbira i renegata i insana i odrtina i krpa karakternih… Rezultat tog traganja su neke činjenice i “odkrića” za koje držim da su vrlo vjerovatna, a moguće i tvrda istina.
I sve to skupa ne bi imalo nekog posebnog značaja koji bi zasluživao bilo čiju pažnju sem zadovoljenja mog osobnog interesa da nije rečene naprtnjače fantazmogorijske „historijske krivice“ bosanskih ljudi, nota bene „krivice u Bošnjana“, gdje onda intimne slike i stanje duha, metaforički transferira u slike obćeg stanja.
Ostavljam ovdje u stranu interes za zagrebačko, katoličko porijeklo familije Filipović; (iako, vidje ćemo, zagrebačka veza nije bez značaja u našoj priči). To stoga što nemamo nikakvih tragova, pa ni predstave ni slika o porijeklu tog roda. Tu doista sve ostaje u dubokoj historijskoj magli i sve je moguće, pa i konstrukt koji kazuju da su to Filipovići od Vareša, što se, u povlačenju pred nadirućom silom Osmanlijskom u Bosni, zaustaviše u Zagrebu i okolici. Ali, nećemo u tu stranu.
Nego krećemo od slaganja historijskih utvrđenih izvora na kojima počivaju slike o porijeklu bosanske muslimanske familije Filipović? Koristim plural, jer više je tragova koji upućuju na izvor iz kojeg je potekla ta familija. Hajde znadni kako se to tako posložilo pa ušlo u predanje i priču, ali većina tih tragova je u magli mitskog, činjenično pervertiranog ili je pak u cjelosti produkt mašte, od legend o nekom turskom askeru, koji je bio toliko hrabar da mu je sam sultan Mehmed II. Osvajač, poklonio sablju i posjed u Glamoču – (prema toj legend od tog nepoznatog turskog askera, potiče bosanska muslimanska loza Filipovića; zakrivljena sablja s natpisom “Filibeli-zade” je doista postojala, čuvala se u kući Omer-bega Filipovića iz Glamoča, a završila je u posljedu izvjesnog Pere Ćorovića iz Sarajeva, koji ju je poklonio knezu Pavlu Karađorđeviću, nakon čega joj se gubi trag); preko mita o Kosovopoljskom porijeklu bosanskih Filipovića, (biva, nakon bitke s Osmanlijama na Kosovu polju 1389, s vojskom kralja Tvrtka I, u Bosnu dolazi izvjesni Filip Đurđević, rodom od Kosova, za kojeg uticajni bosanski plemić Sandalj Hranić izposluje kod kralja, te mu kralj da posjed u Glamoču – (prema toj legend, od tog Filipa navodnu potiču bosanski Filipovići); do narodnog predanja, (pominje se u narodnoj epskoj pjesmi “Mustaj-beg Lički porobio Zadar”), koji bosansku familiju Filipovića i njihov odžak u Glamoču povezuje sa uskokom Radojicom; (biva Radojica ugrabio lijepu Anu iz Zadra, doveo je pred Mustaj-bega, “glavu od Kraine”, poturčio se i, kaže pjesma: “Ne zove se sada Radojica, već se zove Pilipović Ibro”).
Sva ta predanja, pojavom knjige “Filipovići, bosanska muslimanska porodica, njen nastanak, razvoj i uticaj u vremenu od 1574. do 1991. godine”, autora Ibrahima Filipovića, argumentirano su smještena na imaginarne arhivske stalaže narodne fantazije, a ostala su fakta i na njima istina o porijeklu te loze Filipovića.
Od Ibrahima pokupih historijske činjenice na mnoštvo pitanja vezanih uz traganje za istinom o konverziji deli-papaza Franje na svjetlo Islama. A o prilikama i raspoloženju njegove skorašnje pastve, u kojim je dočekan i popraćen taj njegov čin, doznajemo iz romana Augusta Šenoe, Zlatarevo zlato. I mada je riječ o literalnoj činjenici, književno artikuliranoj sredinom XIX. stoljeća, na zbivanje iz druge polovice XVI. stoljeća, ipak, pisac je u pripremi djela, tragao za činjenicama, iztraživao u arhivu zagrebačkom, a onda na odkrivenoj činjeničnoj građi, “uranjao” u atmosferu zbivanja oživljavajući slike prohijalog vremena; ili, prema riječima samog pisca: “Premećući u arhivu grada Zagreba stare zaprašene hartije, u koje od sto godina nije bila ruka dirnula (…) kopao sam da iskopam ruševine staroga Zagreba, kopao da uskrisim iz groba stare Hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu. I pomože bog. U duši mojoj oživješe davne slike, ja sam ih skupio, nacrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi”.
Na tragu tih činjenica, krećem s pisanjem ove kratke književno-antropološke studije i pripovijesti, i sam dajući oduška mašti; jer doista, nema drugog načina: samo imaginacijom na tragu činjenica, možemo proniknuti u ono što je naš primarni interes ovdje, a to su izvorni motivi primanja Islama začetnika muslimanske loze Filipovića u Bošnjaka. Jer, to je ključni, onaj prvi, začetni i odlučni moment u rodoslovnom stablu cijelog tog roda. I to je taj moment i ta istina, na kojoj je rodu Filipovića, iz kojeg potekoše mnogi ugledni ljudi u Bošnjaka – pa metaforički stoga i cijelom narodu Bošnjaka – kulturološki i ideološki ciljano, krpljena krpenjača zvana “kompleks turčenja” i “izdaje vjere za večeru”.
Uhićenje
U modernoj historijskoj nauci se drži dokazanim – začetnik muslimanske begovske bosanske familije Filipovića je zagrebački kanonik i čazmanski prepozit (prepošt, starješina kanonika, poglavar katoličkog samostana), monsignor Franjo Filipović. Njega su Osmanlije, 26. 8. 1570. zarobile, prema habsburškim izvorima, u jednom pljačkaškom upadu u Hrvatsku, kod Ivanić Grada; (navodno, nije zarobljen u borbi, nego su ga askeri pakrackog sandžakbega Šehsuvara zaskočili, na samostanskom imanju i zarobili). A prema osmanlijskim izvorima pak, deli papaz (tako ga u osmanlijskim izvorima nazivaju, jer očito, bio im je poznat iz ranijih ratnih i pljačkaških pohoda i sučeljavanja kao ljut, smion, “ludo hrabar” ratnik), zarobljen je prilikom pljačkaškog upada na posjede Osmanlijskog carstva, na granici Začasne sandžaka (u izvorima i Pakracki ili Cernički sandžak, već prema sjedištu, koje se pomjeralo, porad čestih pljačkaških upada sa hrvatske strane), trinaestak kilometara istočno od Ivanića, s Osmanlijske strane rijeke Česme, koja je tada bila granica dva carstva. Mjesto zarobljavanja, vidjet ćemo, pokazaće se ključnim u rašomonu istine i laži koji će uslijediti nakon uhitbe.
Razumljivo, odmah nakon zarobljavanje, iz Ivanića je (postoji pisani trag o tome), poslata vijest u Zagreb k banu i biskupu Juraju (Đuro, Gjuro, Georgius) Draškoviću (Drascouitius, Draskovich, Drascovith, Draskovits, Draskowitscha), a ovaj, jer se radilo o uhićenom visokopozicioniranom katoličkom prelatu i de facto carskom administratoru, o tom događaju obaviještava caraski dvor u Beču.
Drugi izvor o zarobljavanju bi mogao biti komandant austrijske konjice stacionirane u kaštel Ivaniću, Pathe, no o tome nema pisanog traga.
Kako bilo-bilo, car Maksimilijan II. po primitku vijesti, izdaje nalog carskom poslaniku pri Visokoj Porti u Carigradu, Karlu Rimu (Carlous Rym), neka uloži protest i zatraži osobađanje Franje Filipovića jer, jedno, na snazi je Ugovor o miru između dva carstva, a drugo – nije zarobljen u borbi, no dok je mirno obitovao na samostanskom imanju.
Jasno, i sa Osmanlijske strane ide informacioni tok: vijest o zarobljavanju Filipovića, stiže višim ešalonima vlasti, direktno na na dvor u Carigradu, na ruke Velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Ovaj nakon protesta bečkog poslanika Karla Rima, pismom od 17. 12. 1570, traži dodatne informacije od sandžag-bega Začasne o okolnostima pod kojim je zarobljen „smutljivac, poznat pod imenom deli papaz“.
Piše Veliki vezir Sokolović:
“Sada je bečki poslanik mojoj Sretnoj Porti podnio predstavku da spomenuti pop uopće nije krenuo sa namjerom da nanese štetu zemlji, nego, dok je bio zabavljen obradom imanja, sa ovu stranu, došla je skupina vojnika, te je tamo njega uhvatila. Pošto je potrebno da se zna tačnost ove činjenice, zapovidam da, kada stigne ova moja naredba, pokažeš pažnju ovom predmetu, tj. da li je stvarno pomenuti pop došao sa skupinom ili su pomenutog, dok je bio zauzet obradom imanja, s ove strane došli… ljudi i zarobili ga? Šta je istina”?
Direktnog izvora, koji bi upućivao na sadržaj odgovora Velikom veziru Sokoloviću, nema, nije sačuvan ili nije odkriven, ali se, iz nekih posrednih izvora i daljeg toka zbivanja, zaključuje da je Osmanlijska strana stala uz svoju istinu, tj. da je Filipović zarobljen na granici Začasne, znači negdje uz granicu dva carstva, na rijeci Česmi, trinaestak kilometara istočno od Ivanića; jasno s Osmansku stranu granice, što će reći, pri upadu na posjede carstva.
Namjera mijenjanja
A kako bi drugo i moglo biti, no da jedna strana vinta na drugu da je odstupila od ugovora o miru; konačno, neka i ne bude nekih težih komplikacija koje bi značile obnovu otvorenog neprijateljstva dva carstva, taj je momenat značajan i za sudbinu pregovora o odkupu; jer, jedan je tok nagodbe ako je zarobljavanje izvršeno na samostanskom imanju u Ivaniću, a drugi je tok, ako okrene, te se pokaže da je zarobljen pri prelasku granice i upadu na posjed Osmanlijskog carstva.
I jasno, gdje su veliki novci u igri, svaki adut je dragocjen i ne ispušća se iz ruke. Tako i Osmanlije; uhitivši takav kalibar, ne ispušćaju ga iz uzništva, dok u novoj diplomatskoj podjeli karata – pregovaranja, dogovaranja i nadgovaranja, ne procijene da je cijena vrijedna kompromisa. Jer valja znati, u relacijama ratne ekonomije tog vremena, pri razmjeni uhićenih, poglavito plemenitaša i visoko rangiranih, pravilo je: što znamenitiji uhićeni, to mu odkupna cijena veća.
Kompromis u „Slučaju deli-papaz“, nije ostvaren. Koje su sve tu računice, od tamo nekog momenta spoznaje šta se može tu profitirati, a šta izgubiti i šta preteže, koje diplomatske igre, kakvi i čiji su sve interesi tu bili upetljani (osim političkog interesa u relacijama prestiža dvojice moćnih imperatora), šta su stvarni motivi biskupa i bana Draškovića, a šta pehlivanjenje na tragu – Ne pada verbalna prašina da zabijeli, no da zametne trag, to nije do kraja nikada, niko, i najvjerovatnije i neće osvijetliti, a i nije od neke važnosti za nas, niti bilo koga, sem moguće historijskih eksperata.
Tek, četiri godine nakon zarobljavanja i čekanja na odkup, traju pregovori i cjenjkanja, gdje porodica Franje, od krune Bečke, odkupljuje dva Osmanlijska viđena zarobljenika: Bećir-agu i Ibrahim-pašu. Namjereni mijenjati ih za njihovog Franju, pišu caru i kralju Maksimilijanu II. Habsburškom, zamolbu, da se osobno zauzme za oslobađanje Franje.
Jednako, ban Drašković, novembra 1572, moli cara da se kao razmjena za zarobljenog Filipovića ponudi carski uznik Kurt-aga, zarobljen sa strane austrijskih soldata, navodno, u nekoj napuštenoj crkvi (?), poimenice Selessnay Mediurich, a car, februara 1573, odgovara na pismo i šalje banu Draškoviću uznika Kurt-agu, uz uputu da iz njegove odkupne cijene, odvoje dva dijela za Franciska Filipovića, a iz ostatka da odkupi još dvojicu, izvijesnog Ivana Vojkovića i Gabrijela Babonožića.
„Tvoja je briga da se taj Turčin sam procijeni i svoju odkupninu položi, a ti ćeš na propisani način svotu na njih trojicu podijeliti“, piše car banu u odgovoru.
Godinu dana poslije, 06. februara 1574, vezano uz robstvo Filipovića, car piše biskupu i banu Draškoviću slijedeće:
„Zamolili su me rođaci Franje Filipovića, sada zarobljenika u Bosni, da ga ili zamjenimo za Ibrahim-pašu ili dozvolimo da ga se na bilo koji način oslobodi iz bosanskih ruku. Mi smo se udostojili obećati, pod našim pečatom, da nećemo odustati od naše redovite dobrote“.
Nešto kasnije, u novom pismu Draškoviću, od 01. juna 1574. car piše:
„Sultanu Turske pružena je nada i obećanje po našim poslanicima, dakako uz našu dozvolu, da će Ibrahim-paša biti sada oslobođen i sa počasnim darom poslan i zato mislim da se njegovo oslobađanje ne može dalje odugovlačiti.
Zato uljudno zapovijedam da se pobrineš čim pročitaš ovo pismo, da spomenuti Turčin bude odpremljen u Ptuj… Imamo nadu da će nam Franjo Filipović biti odmah vraćen, čim stigne Ibrahim-paša na Selimovu portu”.
Iztraga Tahija
Franjo je, na carski nalog, a po zahtjevu carevog deputata Mihaela de Mera od 18. juna 1567. da se iztraže prigovori kmetova na feudalca Franju Tahija, odlukom kaptola Zagrebačke biskupije, imenovan u Komisiju za iztragu primjedbi na Tahija.
„Izabrali smo iz naše sredine jednog od nas, doista poštovanog magistra Filipovića, našeg brata i sakanonika, da sa Gašparom Druškocijem od Druškovca, obavi saslušanje svjedoka i narodnu iztragu provede na svoj način i po poretku koji treba. Iztakli smo ga između nas da je dostojan povjerenja na osnovu našeg sjedočanstva“.
Nije nam dato posigurno znati, pa prepuštamo slobodi književne imaginacije: moguće je da se biskupu Draškoviću nisu dopali nalazi, iztražni postupci i mišljenje Iztražne komisije na prijatelja Tahija. A s prilično pouzdanja, temeljem raspoložive arhivske građe, može se tvrditi da biskup Drašković, nije podnosio fra Filipovića.
„To se vidi iz činjenice što je materijal saslušanja skraćivan, prije nego je poslat na nadležnu adresu“, bilježi u naprijed pomenutoj knjizi „Filipovići, bosanska muslimanska porodica, njen postanak, razvoj i uticaj, u vremenu od 1574. do 1991“, rahmetli Ibrahim Filipović. A onda, kako drugačije povezati činjenicu da je Kurt-aga na carski nalog, a po zagovoru biskupa Draškovića predat rođacima Franjinim, a poslije je, (kako i u kojim okolnostima ostaje misterija, ali je logična predpostavka uz postignut dogovor o odkupu), pušten da se vrati preko Save u Bosnu, a da od njegove odkupnine nije ni pokušan odkup Franjin.
Mudro je to izšpekulirao biskup: caru ne možeš rog pod svijeću, a rođacima uznika se može maslati: neka Kurt-age familiji Franjinoj, neka ga oni razmjenjuju, ako mogu, a ne mogu bez moje pomoći; uznik je u Bosni, a tamo ne mogu posredovati bez mene.
Konačno, iz faktografske građe evidentno je, da je ban u poslu izbavljenja fra Filipovića iz zarobljeništva, mešetario, petljao, zavlačio i, direktno kazano, lagao; tako na pismo cara i kralja Maksimilijana II. od 20. 12. 1574, kojim ga obaviještava da je Franjo “odpadnik od vjere i da je prešao na tursku bezvjericu”, biskup Drašković odgovara da je to već čuo, ali da nije vjerovao, “sve dok nisam vidio iz pisma Vašeg Veličanstva” – što je laž, jer je on osobno, (o tome postoji izvorna Draškovićva dokumentacija), još i prije, izključio iz katoličke vjere fra Filipovića.
Utvrđivanje odkupnine
A još ranije, na upit cara Maksimilijana II: “Gdje je Kurt-aga i kako je uopće s njim stalo“, odgovara biskup Drašković, 11. juna 1574:
“Dobrostivi care, Kurt-aga je otišao u Tursku prije nekoliko mjeseci i to uz jamstvo Ibrahim-paše i još se nije vratio. Njegova je otkupnina 2.000 talira, što sam nedavno Vašem Veličanstvu … obširno pisao“.
Biće dakle, crno na bijelo, da je Kurt-aga, ipak odkupljen. Jer koji bi zarobljenik bio odpušten iz zarobljeništva, a onda se dobrovoljno vratio. A da li je doista odkupljen za 2.000 talira, i gdje je novac završio, ostaje tajna?
Tajna je i šta se pravo zbilo s zarobljenikom Bećir-agom, kojega je takođe familija Filipović otkupila i za razmjenu za njihovog Franju nanijetila. Za njega piše biskup Drašković caru Maksimilijanu, da je prešao na Katoličanstvo, što će reći, od odkupa nema ništa.
A prešao je nakon što je čuo da je Franjo konvertirao na Islam, dakle negdje s jeseni na zimu 1574. Šta drugo je Bećir-aga mogao zaključiti doli:
„Ode mi glava sada. Poslije Franje i privire, na meni će ravnat račune. Valja glavu spašavati“.
O tome biskup i ban Drašković izvješćuje cara Maksimilijana II, pismom od 3. januara 1575:
“Ovdje se nalazi u zarobljeništvu neki Bećir-aga (turski oficir) koji je, ima nekoliko godina, zarobljen kod Siska i kupljen od rođaka spomenutog apostate Franje Filipovića. Međutim, čuvši za odpad zamolio je kršćenje. On nudi svoje usluge. Zato molim Vaše sveto Veličanstvo da mu poklonite 15 ili 16 kmetova koji se nalaze uz tvrđavu Letovanić … a ja ću se pobrinuti… da on bude poučen nauku kršćanske vjere. Ja bih vjerovao da bi on prvom prilikom izašao na dvoboj za kršćansku vjeru, sa onim apostatom“.
A potvrdu uvjerenje da je Bećir-aga zdravo mislio i na vrijeme izrazio želju za konverziju s Islama na Katoličanstvo i tako spasio glavu, nalazimo u opisu raspoloženja i prilika u Zagrebu u kojim je dočekana i popraćena konverzija fra Franje na Islam, u, s početka ove pripovijesti pominjanom romanu Augusta Šenoe, Zlatarevo zlato. Pisac citira prokletstvo bana Draškovića na fra Filipovića – “… i da je proklet i on i njegovo pleme, proklet onaj koji ga hrani i brani prokleto mu ime i sjeme, hranio ga jad i glad, pratila ga tuga i kuga, voda ga utopila, zemlja ga proždrla, grob mu izbacio kosti, a vjetar mu raznio pepeo. I kao što se prokleta duša pali u paklu sa Judom Iškariotom, tako neka sažge i satre krvnik njegovo imanje i stanje, i kao što se njegova nevjerna duša otkinula od vinograda gospodnjega, tako sharaj pravedni gnjev sve njegove vinograde, njive i polja. Proklet bio navijeke; a onda opisuje i atmosferu linča na koju je nahuškan narod tim povodom:
“Otvori se prozor prvoga sprata. Eto krvnika gdje pokazuje svijetu sliku izdajice.
” Evo vam Jude Iškariota”, zakriješti krvnik probodnuv nožem na slici srce Filipovićevo.
“Razderi ga, sažgi izdajicu”, zaurla bijesna svjetina dižući ruke kao da se hoće dohvatiti prokletoga kipa. I podignu krvnik sliku uvis i tresnu njome u lomaču štono je buktila pod prozorom, da je tisuću varnica kresnulo u zrak.
“Proklet bio izdajica”, zaruknu mahnito ljudstvo.
Kao bujica srnuo narod prema Filipovićevoj kući, psujući, kunući, urljajući, vrišteći kao što hijena kad se zaleti na plijen. Badava odbijali carski mušketiri bijesnu navalu svojim gluntama. Za hip klonuše od juriša; puk ih otplahnu kao što divlja rijeka uvelu granu.
(Nastaviće se)