Vrtoče, Bravsko polje na visoravni između Ključa i Bosanskog Petrovca.
Nihad Filipović
Počinjem ovaj osvrt na knjižicu Zilhada Ključanina “Da, ja prezirem Srbe” (izdavač Biblioteka Ključanin, 1994.) i specifično na njegovo viđenje Skendera Kulenovića i njegovog djela, fokusiranjem na naslov jednog od Zilhadovih tekstova koji je priložio u rečenoj knjižici. U tom pamfletskom lapidariju, koje je Ključanin, očito pod stresom, pisao u sred agresije na Bosnu i genocida nad bosanskim muslimanima, mnoštvo je teških misli i poput skalpelom ucrtavanih oštrih riječi i rečenica, ali taj opori naslov, ostaje kao pretežan utisak uz čitaoca i nakon izčitavanja cijele tog uradka. Sjećam se, i sam pod jakim stresom zbog onoga što sam osobno doživio i vidio u ratu, svojevremeno, kada sam se “sreo” s tim člankom, bio sam šokiran. Bila je to prva misao. A onda, nakon čitanja te kratke pisanije, doživijeh je kao tihu satisfakciju, kao neku vrstu stidljive katarze: evo, konačno da neki glasno kaže šta osjećaju i misle ljudi koje satiru da ih nema, (sem moguće kao statističke činjenice). Jer, Zilhad je u tom tekstu podastro i moje onovremene frustracije – razočaranje, srdžbu samozavaravanje i potištenost, a siguran sam, najvećma, i ogorčenje i osjećanja naroda na udaru genocidne kampanje pod zastavom Srbije. A bio je od onih čiji se glas čuje. I u tome je značaj te groteskne izjave koja je kao lajtmotiv cijelog rada metnuta već u naslov knjige-letka, za koju bi bilo bolje da nije objavljena. Ali, jeste!
Znam. Moje reagiranje s tim u vezi, debelo kasni. Ali, računam, bolje ikad, nego nikad. Tim prije, jer, sem obavezne recenzije Isnama Taljića, (koja međutim nije priložena u knjižici), nisam našao da se bilo ko osvrnuo na taj uradak. A ono šta je, i posebno način na koje je tamo kazivano, zbog refleksije na naše odnose i ukupnu društvenu situaciju u Bosni i Hercegovini i u regionu, mora proći kakvu-takvu kritičku recepciju.
Ne sjećam se, kada se sretoh sa člankom – Da, ja prezirem Srbe. A odkud bi uopće i mogao se sjećati takvog jednog sitnog detalja u haosu vremena u kojem se živjelo tada. Moguće je to bilo odmah nakon objave članka, a moguće i nakon pojave rečene knjižice, u kojoj je, pod istim naslovom, Ključanin objavio 28 kraćih priloga, na temu Bosna i rat, Bošnjaci – bosanski muslimani i Srbi i paušalno kazujući, njihovi odnosi. To su tekstovi koje je on objavljivao (“ili će biti objavljeni”) u ratnoj ediciji novine Liljan, i svi su, od prvog do posljednjeg bremeniti naglašenim emocijama u pristupu.
Ljudi od umjetničkog dara često jesu osjetljivi i preko mjere čuđenja u svijetu. To je u pravilu, dobro za umjetnost, (po tome umjetnost i jeste blizu zvijezdanom – čitaj, nadrealnom i božanskom), ali nije baš dobro i poželjno za vanumjetničke sadržaje, a specifično nije dobro za kritičku analitiku umjetničkog u optici dnevno-političkog. Jer čim mislite i pišete vođeni emocijama na teške nacionalne i društvene teme kakve su, narodi i njihove historije, jezik, nacija, rat, kultura, (a posebno kada pod lupom kritičke observacije imate umjetnike i političke implikacije njihove umjetnosti), i k tome pišete i objavljujete dok traje kampanja genocida na narod kojeg osjećate svojim, pa vas nosi atmosfera nepojamne patnje i stradanja naroda (i vas), nužno vam se, što svjesno što nesvjesno, sužava kritički fokus observacije i izlažete se riziku gubljenja mjere i pretjerivanja sve do ulazka u polje mržnje, čak otrovne mržnje, ili, ako ste oprezniji i znate da je vrijeme najbolji sudac – ulazka u polje prezira; (što je, u skali negativnih emocija, komfornija pozicija od mržnje; mržnja je, uz ljubav, najjača emocija, toliko jaka da pomućuje razum i ubija, a prezir je tek gađenje, poput smrada, okreneš glavu i ne smrdi).
Sa rečenom knjižicom, Ključanin je u polju prezira. I on to jasno kazuje već u uvodnom prilogu:
“Ja ipak, ne mrzim Srbe. Ja ih prezirem. Ne zanima me “civiliziranost”. Gadi mi se ekumenizam. Merhamet se u meni zgrušao u crn grumen, koji još samo svjedoči da sam nekada bio naivan. Ali, ne mrzim Srbe. Da bih mrzio Srbina morao bih ga mrziti istim intenzitetom kao što on mrzi mene. Što je nemoguće.
Ključanin jednako prezire agresivne sadržaje varvarizma u srbskoj kulturi – od geačkog govora do “pljačkaške duše” i mentaliteta “planinca koji silazi u ravnicu da napasa stoku po tuđim livadama”, (čitaj živi u tuđim kućama i stanovima), kao i ketmanstvo i poltronsku snishodljivost muslimanske inteligencije – uvijek tuđe, pa je “srpska, hrvatska, bratsvojedinstvujušća… i ustaška i četnička i partizanska … moderna, lebdeća. Ničija”! A posigurno i ponajviše nemuslimanska (ergo bosanska, bošnjačka). Ključanin o tome javno progovara, direktno i bez pardona i ograde u izričaju, kakav nalaže oprez čovjeka koji zna da je vrijeme prolazno, a okolnosti u vremenu, (pa sa njima i ljudi i njihova viđenja), promljenjljivi. Kad-kad je to i preko mjere dobrog ukusa (npr. njegova kritika tzv. mješanih brakova), kad-kad pogođeno u centar (npr. demaskiranje kameleonstva “poštene srbske inteligencije” koja ne zna ko to puca “po nama i njima” ili ukazivanje na poltronsku snishodljivost muslimanskih inteligenata), kad-kad (i najčešće) kardinalan promašaj, (npr. njegov napad na izjednačavanje žene u društvenoj poziciji s muškarcem), a kad-kad je i otvoreno navijanje na tragu političkih inklinacija pisca, (npr. njegovo uzdizanje predsjednika Alije Izetbegovića); ali, sve u sve, u procjeni tih javljanja, ipak treba uobziriti da su to prilozi što se pojavljuju u vremenu najubrutalnije moguće agresije i genocida na Bosnu i narod Bošnjaka.
Viđen u tom okviru, radikalizam Ključanina postaje razumljiviji iako i dalje neprihvatljiv za racionalno odmjereno mišljenje; poput prostitucije: razumijete odkud izvire taj društveni fenomen, ali razumijeti, ne znači i poistovjećivati se i prihvatati taj fenomen kao poželjno stanje.
Ima ta anegdoda, ne znam da li je na tragu istine, ali ima i prepričava se, da je u Zagrebu na tzv, Književnom kutku, neko od organizatora skupa ili neko iz publike, tamo neke godine, postavio provokativno pitanje Meši Selimoviću:
– Zašto se Vi Mehmede Selimoviću osjećate Srbinom?
A Selimović da je odgovorio:
“Do 1941. sam se osjećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to”.
Da, 1941. i genocid nad srbskim narodom u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj; obća je to činjenica u imaginaciji svih Jugoslavena iza 1945. i svršetka Velikog rata. Ali, interesantno, istovremeno kada ustaški velikohrvatski nacionalistički pokret čini genocidne radnje ubijanja i progona srbskog naroda iz NDH, velikosrbski nacionalistički četnički pokret, u istoj toj NDH, provodi genocid nad muslimanima Bosne; i to (nije mjerenje, no tek konstatacija), vjerovatno većih razmjera, nego ustaše nad srbskim narodom. No ni Meša, ni Skender, iako su oba potekli iz tog naroda, ne osjećaju (ne znam je li to ovdje prejaka riječ, ali ne nalazim bolju), tu potrebu i empatiju sa patnjom sobstvenog naroda, e pa da napišu nešto sukladno njihovom talentu i tako ostave traga na nauk generacijama što dolaze. Nota bene, Selimović ništa u periodu revolucije i NOR-a (skr. od Narodno-oslobodilački rat), nije ni napisao, ali jeste, eto “racionalno spoznao” odkud u njemu osjećanje nacionalnog srbstva. Kulenović, međutim, jeste napisao, uz Jamu Ivana Gorana Kovačića, najpotresniju poemu NOR-a – poemu Stojanka majka Knežopoljka.
A eto, primjećuje Ključanin u eseju Ni beg ni fukara, (za koji, i pored nekih neprihvatljivih konstatacija i pretjerivanja, smatram da je dobro što je objavljen, jer je, sa stajališta kritičke analitike motiva kojim se bavi, to rijedak, relativno racionalno odmjeren i uspio prilog u rečenoj knjižici, koji stoga prenosim kao dodatak uz ovaj članak) – nije napisao ništa slično o tamo nekoj majci iz Foče, koja je, dok je on pisao čuvenu poemu, klana na Drini. A i djeca joj, jedno za drugim…
Zašto, pita se Ključanin? I odgovara – zato što je bega u njemu pobijedio partizanski komesarčić; (partijski, komunistički, bezbeli).
Davno, još 1960. i neke godine, kod Vladimira Dedijera, u njegovoj knjizi Josip Broz Tito, prilozi za biografiju, pročitao sam da je Titu, ideja bratstva i jedinstva kao partijski motivacioni slogan, pala na pamet dok je u Foči, u januaru 1942. gledao krvavu Drinu i leševe poklanih muslimana. Nemoguće je dakle, da za taj i ostale pogrome genocidnih razmjera što su ih četnici vršili od Drine do Une, nije čuo i Skender. Piše Ključanin:
“Skender Kulenović nije bio običan redov u partizanskim redovima, on je morao znati da Drina više nije zelena. Da li je, uostalom, kao pjesnik čuo krik majke svoje. Skender Kulenović nikada nije čuo taj krik. Ili su mu zabranili da ga čuje. Ili su mu, sirenski, začepili uši bratstvom i jedinstvom.
Sugestija na majku i emotivnu tupost Skenderevu spram rođene majke je prejaka i neodrživa, ne tek stoga što nepristojno zalazi u zabran najdublje intime, no stoga što ne odgovara istini: kako se, za pjesnik koji onako potresno u sonetu Nad mrtvom majkom svojom i onako osjećajno u kolosalnoj poemi Na pravi put sam ti, majko, izišo, pjeva majci, može kazati da “nije čuo krik majke svoje”? Doduše, u prilog Ključaninu, ovdje ide činjenica da za života Kulenović nije objavio rečenu poemu. Poznato je da je njegova sestra Ćamka, imala primjedbe na način kako je u poemi prikazan njihov otac. Poznato je da se i sam Skender hrvao s tom poemom i njenim sadržajem. A trebalo bi imati dublji uvid u način njenog nastanka, za šta je danas kasno, jer ljudi su poumirali i nema tragova, e da bi se s pouzdanjem moglo konstatirati da je završni dio te poeme (evidentno umjetnički i ekspresivno “tanji”), dopisan sa strane Skenderevog alter-ego komesarčića. Tako da u taj zabran, ne treba zalaziti. No ostaje činjenica da ta poema čak nije pronađena ni u Skenderevoj ostavštini. Što znači, zauvijek bi bila izgubljena da je nije sačuvao i nakon Skenderove smrti, učinio dostupnom javnosti Branko Ćopić, njegov zemljak (Ćopić je iz Hašana na Grmeču, a Kulenović iz Bosanskog Petrovca, na obroncima Grmeča) i prijatelj još iz vremena revolucije i Narodno-oslobodilačkog rata 1941. na 1945.
I da, Ključanin dodaje i drugi mogući izvor Skenderove književne “gluhonjemosti” nad stradanjem naroda iz kojeg poniče: bratstvo i jedinstvo. I tu je pogodio! Jasno, problem nije u ideji bratstva i jedinstva, razumijevanoj u relacijama humanističkog, ali, očito, jeste razumijevano u relacijama političkog i ideološkog. I tu je, po mojem razumijevanju, Ključanin u pravu.
Jer, iako su prvi kontakti i pozicioniranja spram okupacije Jugoslavije i eventualne saradnje četnika i partizana u zajedničkoj borbi protiv okupatora i kolaboracionista, već s jeseni 1941. bili okončani neuspjehom, partizanski pokret pod vođstvom komunista i dalje nastoji pridobiti što veći broj ljudi spremnih boriti se protiv okupacije. Samo je odtud moguće partijsko (pa onda i Kulenovićevo) prešućivanje četničkog zločina nad muslimanima, porad potrebe privlačenja što većeg broja Srba – pripadnika četničkog pokreta, k partizanskom pokretu i revoluciji, što je, prema procjeni osobno Tita, (o tome nalazimo svjedočenje kod rahm. Adila Zulfikarpašiće u njegovim reminiscencijama na rat i jugoslavensku revoluciju, u knjizi Put u Foču, prvo izdanje 1957), bila ključna strategijska poveznica Komunističke partije Jugoslavije u tom vremenu.
Tanka je granica između čovještva i nečovještva, između velikog u umjetnosti i malog u životu, između ekstra pameti i goleme gluposti, pa se ljudi, s vremena na vrijeme, gube, snalaze i iznova nalaze; (ili i umru, u blaženom uvjerenju da su se našli, a vrijeme demonstrira da nisu). Nekada je to bez većih posljedica, a nekada, avaj, ostaje trag kojeg nikakva snalažljivost i nalaženje u turbulencijama epohe, neizbrisa.
Rečeni Selimović je ašćare zalutao; i umro je ne nalazeći se. Vrijeme je tako demonstriralo. Jer ako je vrijeme odmotalo da su osjećanja (ljudska intima) ujedno i pravo, kojim ostvarujemo neki interes, (jer iza svakog prava je uvijek interes), pa je u modernoj optici viđeno, nemoguće imati primjedbe na Selimovićevo osjećanje narodne pripadnosti, opet ostaje čuđenje nad njegovom potrebom javnog deklariranja narodnog (i nacionalnog) osjećanja; kao da je i u koljenoviću Selimoviću, bega, pobijedio komesarčić na zadatku. Jer inače, čemu ta niotkog- niodkuda, izprovocirana potreba javnog busanja u nacionalistička prsa?
No u stranu njega. Zanima nas Skender. (Koji je, kada smo već na tome, i obrazovanjem i snagom artističkog nerva kojim je bio obdaren, veći od Meše. Nejse.)
Kulenović je, onako kako ga u postrevolucionarnom vremenu izčitavanja vidimo, ponesen idealima revolucije (ili radije i bliže Kulenovićevom osjećanju jezika), ponesen velikim riječima – sloboda, društvena pravda, jednakost itd., u ponesenosti i iskrenom zanosu i predanosti pokretu, izgubio se, i on zalutao, samouvjeren da je na pravi put izašao, kako će pjevati u njegovoj književno najuspješnijoj poemi Na pravi sam ti put, majko, izišo, lirski oplakujući majku i njenu sudbinu “ropkinje s tespihom”, a da nije nikada, do moguće pred kraj života, kada se podvlači crta i svode računi (i to je ta razlika u odnosu na Selimovića), do kraja razumio stranputice odabranog puta, a niti pronašao, za čim je krenuo tragajući u revoluciju.
Možda na tom tragu, Miljenko Jergović, esej – Skender, pjesnik iz mrtve čitanke,(https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/skender-pjesnik-iz-mrtve-citanke/), zavšava ovako: – Kada je Skender Kulenović iznenada umro, njegov najbolji prijatelj, veliki pisac svih naših djetinjstva, Branko Ćopić, očiju punih suza, za televiziju stigao je reći samo: “Ej, Skendere, Skendere, u kolu kokane…” Ima li nekoga da ne zna što bi to bio u kolu kokan?
A možda je najdraži pisac naših djetinjstava, “lički Bosanac” kako je samog sebe oslovljavao taj bosanski Krajišnik s Grmeča, a koji je vrlo rano nakon kraja Drugog svjetskog rata, upao u nesporazume s partijom i njenim liderom Josipom Brozom, s frazom, u kolu kokane, mislo na osobne nesporazume sa zemljakom Skenderom, prijateljem i kao i on sam, književnom ikonom revolucije i NOR-a; (upravo je Skender – koji će se i sam poslije naći na udaru autoritativnih operativaca represivne partije i sistema, i to po drugi put, jer je već ranije, prema nekim izvorima 1939. na 1940, zbog njegovih stavova o autonomiji Bosne, izključen iz KPJ – odmah nakon pojave Ćopićeve Jeretičke priče, 1950. godine, u kojoj je izložio kritici novu klasu partijskih birokrata i njihove zloupotrebe državnih fondova i beneficija koje su imali obnašajući kojekakve partijske i državne funkcije, bio prvi od Ćopićevih kolega i saboraca iz rata i revolucije, kićen i naočit u kolu kolovođa – kokan takorekuć, koji ga je oštro napao, u prvom narednom broju literalnog magazina Književne novine, nakon čega slijedi bujica kolega – M. Krleža, M. Lalić, G. Krklec i drugi – u napadu i kužnoj ignoranciji na velikog pisca. Odkuda pak, taj poriv u Skendera da se prvi otisne u napadu na prijatelja, na zemljaka i kolegu pisca, možda u zametku treba tražiti u sujetama dvojice velikih pisaca, na šta ukazuje jedan sitnan detalj, začet nakon što je Skender napiso i po prvi put pred oduševljenim borcima recitirao poemu Stojanka majka Knežopoljka, a koji detalj Skenderova supruga, Crvenčanin Vera, citirajući Skendera, navodi u knjizi Skenderova trajanja; (izdavač, Književne novine, 1968). Citat, str. 168:
„Одмах осјетих да се Бранко другачије рукује са мном него онда у Бенаковцу и да ме гледа обрадованим, али у исти мах неким нарочитим, као збуњеним погледом. Сви који су се затекли ту у штабу – нико ме не пита како сам се из Козаре повукао, ни како је тамо било, него ме тапшу, стишћу ми руку, хвале моју пјесму с неба па у ребра, а ја се осјећам као сеоска млада и примјећујем стално на мени онај исти поглед Бранка Ћопића, који ту једини шути“).
Kako bilo da bilo, predmnijevam da iz tog tvrdog, da ne rečem tvrdoglavog Skenderevog uvjerenja, za koje je našao oslonac u političkoj partiji i pokretu namjerenim mijenjati svjetove, iz njegovog osjećanja pravičnog, nepravednog, dobrog i zlog, iz njegove ponesenosti idealima slobode i istine, izvire Stojanka majka Knežopoljka i paleta njegovih radova bremenita revolucionarnom patetikom, što u ime viših ciljeva, potire nepatvorena osjećanja, te se s tog razloga, doživljava artificijelnim; stoga u opisu majke Stojanke, koja nariče nad pobijenom djecom, prevelira poziv na osvetu, namjesto prirodne emocije žene, poroditeljice života i majke, skrhane bolom nad ubijenim porodom.
Njegovo lutanje (koje on sumnjam da bi nazvao izgubljenošću), rezultiralo je kvalitetnom književnošću, ali, svaki iole objektivan uvid to kazuje, književno najdojmljivije što je Skender ostavio, autentičan je izraz njegove duše u poniranja u dubine bosanskog jezika, koji je njegov prirodan idiom, onaj milje u kojem se elementarno (znači i jezički) duhovno formatirao. Zato je Ključanin, nazovite to kako želite, pa i ideološkim čitanjem (kako ga uostalom vanideološki čitati, kada je ideološki napisano), prema mom razumijevanju historije bosanske duhovnosti i njenih književnih sadržaja, na tragu istine u zaključku da je, u Skenderevom “slučaju”, reinterpretiram ga – beg u srazu s partijskim komesarčićem u njemu. Ko je pobijednik u tom sudaru i ima li ga, to je podložno vremenu i na procjenu je navijačima i kritici. Ali, kako god procjenjivali, nema opravdanja za represiju na znanje ni juče, sa strane partjskih komesara onog vremena i sistema odnosa u društvu, ni danas, sa strane novopromoviranih partijskih komesarčića i autoritativnih janičara tzv. “funkcionalne” Bosne i Hercegovine, u kojoj, istina Bog, Skender jeste zastupljen u nastavnim planovima i programima za osmogodišnje škole (u Federaciji), ali studenti Filosofskog fakulteta u Sarajevu, završavaju studij komparativne književnosti, a da se “ne sretnu” sa Skenderom i njegovim djelom. (https://balkans.aljazeera. net/teme/2018/1/25/u-sarajevu-se-plase-skendera-kulenovica-komuniste-i-partizana). Izraz je to stranputice, lutanja ovih danas što misle da su i oni na pravi put izišli. A ne bi trebalo tako. Jer ništa, pa ni onaj komesarčić u Skenderu, ne potire veličinu i tragove koji je Skender ostavio u književnosti jugoslavenskih naroda i BiH. Ali ga sigurno, realnije pozicionira u historijskom zrcalu bosanske i specifično bošnjačke duhovnosti.
NI BEG, NI FUKARA
Zilhad Ključanin
Skender Kulenović jedan je od najvećih pjesničkih talenata na Balkanu. Taj talent su ubili Srbi. Skender Kulenović je najveći virtuoz našega jezika. Taj jezik opoganili su mu Srbi. Skender Kulenović napisao je “Ocvale primule” kao srednješkolac. Kao begovsko dijete. Još neuprljan komunizmom’ tj. srpstvom. “Ocvale primule” nježan su i nepatvoren buket bosanskog jezika, smještenog u vazu, u sonet. Mladi begović je, dakle, i u formi bio plemićki uzvišen.
Još begovićem, Skender iz Zagreba, piše bratu pismo, skicu za portret bosanskog jezika. On već tada ne samo da osjeća taj jezik nego i zna što taj jezik može učiniti, kakva je njegova moć. U Skenderu još miruši Bosna. Još sjakti tespih u majčinoj ruci. Još je riječ Musliman jedini “Putokaz” prema dunjaluku.
Četrdeset prve Skender je u partizanima. Na Grmeču. Ima konspirativno ime i čeka da se Srbi očiste od četnikovanja. I ne shvaća da “njegovi partizani’, ubijaju njegov narod. I ne shvaća da grmečka kokarda može sići sa šubare, ali iz srca četničkog nikada. I nikad neće shvatiti da vlah ostaje vlah. Skender, zato, usput piše pripovijetke. U kojima svoj narod šejtanizira, a šejtane melećizira. Kao u, motivski izvrsnoj, priči “Starac i dijete”.
Skender je potom na Kozari. “Svjedok je epopeje srpskog naroda”. Piše, po sopstvenom svjedočenju, a za jednu noć, “Stojanku majku Knežopoljku”. I čita je, u zanosu, u vrućici gotovo, ušljivom zbjegu. Ne zanima me, toliko već puta natuknuto spočitavanje muslimanskih intelektualaca (naravno, nikid napisano!), da to nije naša, muslimanska, majka, ta Stojanka Skenderova. Kobajagi, previše kuka, nariče i poziva na osvetu.
Ne zanime me, rekoh – naravno, da Stojanka nije moja majka. Zanima me drugo, zanima me jezik. I krik, sa drugog kraja Bosne. Iz Foče. Jezik “Stojanke’, je srpski, gorštački, perfektno upotrijebljen u svojoj umjetničkoj svrsi: da oblikuje stanje jednog etnosa. Od “muke goleme” do “Srđana, Mrđana i Mlađana” – taj, upotrijebljeni, jezik kolorira sirovost, pa i surovost, tog svijeta. Pjesnik će reći, na primjer: “Sva troj'ca ste mi na sisi ćapćala” – slikajući animalnost, ili što bi srpski teoretici rekli “elementarnost srpskog bića”. (A ćapću štenad na sisi kuje!)
Zanima me: kako je jedno poglavito muslimansko čeljade moglo poroditi takav jezik?! Upravo tako: poroditi! Jer tako savršeno funkcionalno upotrijebljen izričaj nije se mogao naučiti, nego, iz temelja, poroditi. Kako mu se taj jezik nije sudario sa njegovim majčinskim, bosanskim jezikom, u njemu? Kako mu ta mehkota majčinog jezika nije odbacila sječivo tuđinskog jezika? Kako nije umro te noći, u “porođajnim mukama”?
Zanima me: kako je Skender Kulenović moga napisati “Stojanku majku Knežopoljku” a ne “Fočanku majku Muslimanku”? Dok je suosjećao sa tuđom majkom, njegovu su majku u isto vrijeme isti ti tuđinci klali nad zelenom vodom, nad Drinom!
Skender Kulenović nije bio običan redov u partizanskim redovima, on je morao znati da Drina više nije zelena. Da li je, uostalom, kao pjesnik čuo krik majke svoje? Skender Kulenović nikada nije čuo taj krik. Ili su mu zabranili da ga čuje. Ili su mu, sirenski, začepili uši bratstvom i jedinstvom. Skender Kulenović čitavog svog “mirnodopskog” života bio je razapet između bega i partizana. To jest, fukare.
Na jezičkom planu, koji nas ovdje prvenstveno i zanima, to “raspeće” se protezalo od degutantnih, i do povraćanja neukusnih poniranja u srpski jezik, preko isplivavanja na površinu i doticanja bosanskog jezika, do kristalnih vrhunaca bosanskog jezika.
“Pisma Jove Stanivuka” je apoteoza vlaškom, geačkom, primitivnom srpskom jeziku. Takav jezik muslimanski svijet je prepoznavao kao distinkciju od drugovjernog i drukčijeg suživotnika. Jer, takav jezik Srbi upotrebljavaju kada žele pokazati, “koliki su Srbi”, da su “istinski Srbi”. Uništavajući, u stvari, i ono malo ljepote koja nas i njih veže za maticu sličnog jezika.
Skenderova “Ponornica” i motivski i jezično je doticanje bošnjačkog bića i bošnjačkog jezika. Samo doticanje. Koje čine prvenstveno prozni pasaži, najvećeg narativnog dometa. Možda nigdje kao u “Ponornici” Skender nije razapet izmedu bega i fukare. Motivski, mada ima neskrivenu čežnju da odslika bošnjačko-muslimansko biće, on ipak nečasno klone, veličajući, čak kao pobjednika, “gorštački fundament”. (Sjećate li se scene kada se glavni junak, Musliman, vraća u zavičaj; zatiče na livadi momke koji bacaju “kamena s ramena”; uzima kamen, i sve ih nadbaci; ali, avaj, evo gorštaka Jove i nadbaci njega!)
S druge strane, u jezičkom nivou, Skender “Ponornicom” “ponire”, kao malo ko do tada, u najbogatije slojeve bosansko jezika. Tu ne mislim na upotrebu turcizama, ne mislim samo na to. (Inače, moje je mišljenje da turcizmi nikako nisu temeljna odrednica bosanskog jezika.) Mislim na onaj sloj bosanskog jezika koji je mogao, i može, biti bosanskim jezičkim standardom. Skender Kulenović je jedini muslimanski pisac koji je, u umjetničkom djelu, mogao napisati bosanski jezički standard. To nije mogao Meša. Ni Mak. Ni sjajni Alija Nametak. Jer je Skender od njih bio ne samo jačeg jezičkog nerva nego i obrazovaniji. (Sjetimo se njegovih rasprava o jeziku. Na primjer, rasprave o rječicama “su” i “re”).
Ali Skender to nije učinio. Jer je, poglavito u “Ponornici”, bega pobijedio sitni komesarčić. Jer je beg pisao sjajnu jezičnu baštinu svog bića, a komesarčić odmah dopisivao zagrade i objašnjenja.
(Može li se zamisliti veća bol od “glosara” kojima su, obavezno, nadopunjavali, tj. sakatili, naša najvrijednija djela. Od “Derviša i smrti” do “Ponornice”. Ubuduće, ni jedna naša knjiga ne smije imati “Rječnik manje poznatih riječi”. Te, manje poznate riječi” su nama , “najpoznatije”, poznate kao duša!)
Jezički su zasigurno najvrijednija Skenderova djela: pjesma “Na pravi put sam ti, majko, izišo”, drama “Djelidba” i “Soneti”. Upravo, tim slijedom. Ako izuzmemo kompleks, malog “partizanskog kaplara” vidljiv i u ,,Na pravi put sam ti, majko, izišo” (Skender se, u stvari, ovom pjesmom izvinjava majci stoga što je na “pravi put izišo”) – ova pjesma bosanskim jezikom, i, većim dijelom, bosanskom dušom, je napisana. Ne samo zbog velike upotrebe turcizama. Skender je, inače, majstor upotrebe turcizama. Turcizam mora da izađe iz same dubine bosanskog idioma, nikako da strši, nego da bude sasma prirodan, kao što i jest prirođen bosanskom biću. Takva, esencijaino kontekstualna upotreba turcizama je u ovoj Skenderovoj pjesmi. Turcizmi se tu prepliću u jezične vitice sa riječim iz same srčike bošnjačkog bića, praveći male dragulje bosanskog jezika. Na primjer “duvak” (turcizam) je “paučinast, ucvao zlatima”; ićindija, jenđije, feredža sublizu su sa glomnu (srce), prekrvi (glava); ili “Da joj ostasam – Allaha svog je molila – /ko jablan uz vodu, i da joj ubijelim, urumenim/ko djevojka pod šamijom/ i da joj upitomim/ ko softa pod ahmedijom…”.
Da, Allahu Dragi, ta je pjesma mogla biti “himna naših majki”! Mogla…
Drama “Djelidba” možda je, kada je u pitanju samo jezik, ponajbolje Skenderovo djelo. Sakriven iza forme (drama, ipak, dozvoljava da se kaže “svašta, a pisac se skrije iza nekog od likova”), Skender, preko tri lika, tri svijeta, predočava, u stvari, tri jezika u Bosni i Hercegovini: bosanski, srpski i hrvatski. U njihovom sudaru, varniči njihova razlika, i njihova bit.
“Djelidba” je sjajno djelo, u kojem je, nevidljivo, beg pobijedio komesarčića!
Skenderovi “Soneti” jesu najveći domet njegovog stvaralaštva. Bosanski jezik u njima ne ogleda se u “razlikovanju” nego izvire iz neosporno velike umjetnikove osobnosti. I nije bitno pjeva li Skender o “Karađozbegovoj džamiji u Mostaru” ili o “Poštanskom sandučetu” – tu je bosanski jezik velik. Jer je i Skender toliki.
Da, Skender Kulenović je jedan od najvećih pjesničkih talenata na Balkanu. Da, Skender Kulenović je najveći virtuoz našega jezika. I, boli me što nije uspio uteći kobi srpskog manipuliranja.
Dragi Allahu, što nam sve ili odvede drugima, ili raspolovi, ili prerano umori. Mešu, Skendera, Musu, Maka, Sidrana, Karahasana… Što ih na pravi put ne izvede?
——————————————–
Link:
https://www.scribd.com/document/371740543/Klju%C4%8Danin-Zilhad-Da-Ja-Prezirem-Srbe-1994-g#