Ju Minjun, Excecution, 1995.
Nihad Filipović
Kada sam, negdje 2007, na internetu po prvi put nabasao na sliku uz naslov ovog teksta, toliko me se dojmila da sam smjesta htio staviti je na korice moje knjige eseja Kultura i politička higijena. Onda sam malo pročačkao i shvatio da je to vezano uz autorska prava i odustao. … A tim jače me se dojmila ova slika vjerovatno s razloga što su mi se, gledajući je, u pamet vratile slike egzekucije ucrtane u moju dušu i životno izkustvo. Postoje iskrice u tajanstvenom mehanizmu ljudske duše koje aktiviraju osjećanja. Umjetnost je definitivno ta iskrica. Odtud mora da mi je, gledajući ovu sliku, na um pala egzekucija moje zemlje, mog grada i naroda. Na um mi palo Sarajevo i “Vuksane, Vukdane, lepo ti je ime, Spusti se u gradove, da bijemo gadove, Vuksane, blagdane, lepo ti je ime”; na um mi palo i – Tuci u pravilnim intervalima, tamo nema puno Srba, i Goražde mi na um palo i Bihać i Srebrenica mi na um pala… Nejse.
Dodatno pretražujući utvrdim da je slika djelo kineskog umjetnika Ju Mindžuna i da je naslikana 1995. Djelo je, sve ukazuje na to, inspirirano čuvenim protestom kineske omladine i studenata iz 1989. godine. Ipak, iako rad po sebi i sve uz taj rad, kazuje da su zbivanja iz 1989. direktna autorova inspiracija, Mindžun se trudio, odbiti tu uporedbu, uopćavajući metaforičnost i poruku slike.
“Želio bih da publika ovaj rad ne veže za neko mjesto ili neki događaj. Cijeli svijet je u pozadini tog rada. … Publika ne bi trebala vezivati ovo djelo uz Tiananmen zbivanje. Ali, Tiananmen jeste katalizator iz kojeg se začela ideja za ovaj rad”.
Autor ju sliku odmah prodao honkongškom art-dileru Manfred Schoeni-ju za 5. 000 dolara, a ovaj je 1996. za 32. 000 dolara prodaje Trevoru Simonu (Sajmon), londonski bankar i tip s očitim ukusom za lijepo i smislom za trgovinu. Sajmon sliku u Londonu pohranjuje na čuvanje u nekom skladišu, jer takav je ugovorni uslov bio – naime da narednih 10 godina, slika ne smije biti dostupna javnosti; (očita je ovdje tendencija da se zaštiti autor, obzirom na poznati način na koji funkcionira kineski vlast i njihov odnos prema umjetnicima koji se usude kritički observirati kinesku zbilju). Iz tog razloga, ova slika tek 2007. godine u Londonu, biva dostupna na uvid javnosti, a iste godine biva i prodata (neznano kome), na aukciji Sotheby's kompanije, (UK-USA kompanija za trgovinu umjetninama), za 5. 9 miliona dolara.
Deskripcija na aukciju uz ovaj rad je bila da je riječ o “historijski najznačajnijem umjetničkom djelu nekog kineskog avant-gardnog umjetnika ikada prezentiranom” na aukciji te kuće.
I zaista, djelo je izvenredne umjetničke snage; u toj mjeri je impresivna ta slika da je umjetnička kritika doživljava komparativnom čuvenoj Gojinoj (Francisco Goya) slici Treći maj 1808. i Moneovoj (Edouard Manet) – Egzekusija imperatora Maksimilijana.
Za moje razumijevanje i doživljaj umjetničkog, Mindžunova Egzegucija je impresivniji rad od pomenutih radova Goje i Monea. Osobno, Mindžunov rad doživljavam na tragu (i u ravni) impresivnog Pikasovog Masakra u Korei, 1951.
Pablo Pikaso, Masakr u Korei, 1951.
I dok Pikasovo djelo doživljavamo snažnim anti-ratnim umjetničkim djelom, osobenim i originalnim kakav je već Pikaso bio umjetnik, Mindžunovo djelo, s tim osmjesima kao demonstracijom podrugljivog humora hrabrih, ali nemoćnih, doživljavamo najprije kao mataforični cinizam: situaciono nedvojbeno kineski motivirana, autorova poruka se ipak doživljava univerzalnom – unatoč osmjesima likova na platnu, slika je izraz očajne nemoći pod kojom funkcioniraju naši životi. Vjerovatno odtud ona iskrica što je u mojoj duši probudila sjećanje na egzekuciju kojoj sam uživo prisustvovao 1992. Jer, i to je bila orgija ubijanja, do Mindžunove razgolićenosti nemoćnih civila. Ubijanje, radi ubijanja.
A onda, izpisujući ove redove, naum mi pade – znači da je moja persona kojim slučajem imala svojevremeno tih 5.000 dolara i da sam se potrefio u Hon Kongu, pa kupio ovu sliku od autora, uz nešto sreće, mogao sam, deset godina poslije, postati milioner, sve zahvaljujući Mindžunu i mom osjećanju njegove umjetnosti.
E, ali neće mene ta sreće. Dr Dabić, Vuksan, Vukdan i 40 ‘ajduka mi suđeni, pa to mi je.