Loading...
Komentari

Sabah-morgen nacionalizam

Ilustracija – Sheila Metzer, Peppers

Nihad Filipović

U nas, malom malo, pa se jave intelektualci što, biva u ime objektivnog pristupa i ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga jedinog, kritikujući nacionalizam kao korjen svih naših problema, udare pjesmicu: svi su isti, svi su opasni, svaki je glupost, primitivizam, smrt, pogrom i svašta nešto ružno da Bog dragi sačuva. Takvi previđajući da nacionalizmi, koliko god knjiški tj. u ravni teorije – isti, u ravni pragme, nisu jednaki; a iz te nejednakosti proizilazi i sva razlika između ”naših” nacionalizama, što takođe, ti pomenuti, ni po babu ni po stričevima intelektualci-progresivci, kritičari nacionalizma (jer lupanje po nacionalizmu je u nas mjera intelektualne progresivnosti), ne uočavaju, ili se prave da ne uočavaju.

Nego da se na prvu loptu razumijemo: nije ovo odbrana nacionalističkog duha i prakse, nego je zagovaranje racionalnog pristupa fenomenu kojega je pravilno razumijevanje, figurativno kazano,  ključ što otvara vrata spoznaje u samu srž društvenog i političkog fenomena kojeg imamo u Bosni i Hercegovini:

BiH nije država, a trebala bi da jeste, u onoj mjeri u kojoj bh. nacionalizam ne postoji, a trebalo bi da postoji.

U Bosni nisu problem tri naroda, nego je problem nepostojanje bosanskog političkog naroda i njegove objedinjujuće, patriotske, domovinske, (znači bosanske nacionalističke svijesti).

Separatna nacionalistička svijest Srba i Hrvata u Bosni, (ili recimo radije manjak domovinske bosanske svijesti kod te dvije  bosanske poveznice), nadkriljuje bosansku domovinsku svijest i zato Bosne nema kao funkcionalne države. A trebalo bi da je ima.

Svaki je nacionalizam opasan; da bude opasan, to je u prirodi tog društvenog fenomena. Ali, opasna je i vatra, opasna je i voda, opasan je i gas, pa se ljudi ipak ne odriču ni prvog ni drugog ni trećeg. Opasno je i šetati gradskim korzom. Kako? Pa ovako, hodajući rizikujete da vam, recimo saksija, padne na glavu sa nekog prozora ili balkona. Pa ipak ljudi svakodnevno šetaju gradom. Svaki put kod upotrebe gasa u stanu rizikujete eksploziju, pa ipak, ljudi se ne odriču gasa: griju i spremaju hranu, među ostalim, i na gas.

Drugim riječima, to što je neki fenomen vezan uz društvo opasan, ne znači nužno da nije potencijalno koristan. Opasan je onda kada ga ljudi svojim postupcima dovedu u funkciju da može biti opasan.

Ili još jasnije, nacionalizam jeste potencijalno, ali ne i nužno opasan.

Kako se sovjetska Rusija odbranila od nacističke nemani i kako je dekolonizirana Afrika i Azija, ako ne upravo silnicama patriotizma odnosno nacionalizma?

Nego, vratimo se nejednakosti “naših” nacionalizama.

Ivan Lovrenović veli da se u Bošnjaka nije  do sada pojavio niti jedan žestoki kritičar nacionalizma u sopstvenom narodu poput recimo jedanog Miroslava Krleže u Hrvata ili jednog Radmira Konstantinovića u Srba.

Hmm! Pa jednostavno, pojava oba ova velika imena hrvatske i srpske kulture sa svojom antinacionalistčkom artikulacijom, bila je moguća u okvirima hrvatske odnosno srpske kulture, stoga što je riječ o kulturama realiziranog nacionalizma.

Dakle sve u svoje vrijeme. Doduše, Krleža se sa svojom esejom “Hrvatska književna laž” javlja dosta rano, 1919, ali se mora imati u vidu da je tada u vremenu, pa i kod Hrvata, dominirajuća jugoslavenska ideja, ideja južoslavenskog ujedinjenja, a ne ideja nacionalnog eksluziviteta.

Prema tome,  malo sabah-morgen i gospodinu Lovrenoviću i svim njegovim trabantima sa tim bajagi krležijanski i konstantinovićevski maskiranim podvalama Bošnjacima. Na kraju krajeva, zna se, kako i sa koliko simpatija su i Krleža i Konstantinović gledali i doživljavali Bosnu i Bošnjake (ovaj posljednji je svjedočio i rat ekspanzionističkog s/h nacionalizma protiv Republike BiH i naroda Bošnjaka 1990-tih i oglašavao se otvoreno probosanski, izjavljujući da se i sam osjeća građaninom Sarajeva).

Činjenica je da su u južnoslavenskim historijskim turbulencijama Srbi i Hrvati profitirali izborivši se za svoje nacionalne države, a da su Bošnjaci najlošije prošli. Ne samo da su i dalje, de facto bez države, nego su opetovano meta radikalnih srBskohrvatskih političkih duhova i njihovih nagodbi, paktova, dogovora i dilanja koji dogovori uključuju čak i postupke njihove eksterminacije. Iz takvog jednog državnog s/h projekta koji je uključivao njihovo „etničko čišćenje“ (kakav eufemizam za genocid) u Republici BiH,  Bošnjaci su tu skoro, 1995. izašli, ali se posljedice, kao kod sleganja terena poslije zemljotresa, još osjećaju.

Psihološki Bošnjaci su u adolescentskoj fazi državotvornog nacionalizma.

Veoma su  identitetski, a to onda znači i nacionalno, ranjivi; jer bez oslonca na čvrsto utemeljeno identitetsko osjećanje, nema razvijene nacionalne svijesti, pa onda nema ni države.

Identitetski Bošnjaci još uvijek lutaju između nacionalnog muslimanstva (ma šta to trebalo značiti), bošnjaštva i bosanstva; plus ta duhovna raspolućenost između  desnog, kolektivističkog klero-nacionalističkog i lijevog, kolektivističkog titoističko-boljševičkog osjećanja, viđenja, svijesti i razumijevanja politike.

U takvoj situaciji očekivati kod njih pojavu nekog, a la Krleža ili Konstantinović, izvan konteksta je vremena, odnosno povijesne situacije u kojoj se nalazi taj narod. Konačno, Krleža je jedan, a i Konstantinović dakako.

Inače, pojave ili manifestacije bošnjačkog radikalskog nacionalizma, na koje neki naši intelektualci s pravom ukazuju, jesu za kritiku i uvjek iznova na njih treba ukazitivati, dok se u masi ne promjeni pristup odnosno razumjevanje tog fenomena. Ali, tu je na prvom mjestu potreba razumijevanja o čemu je riječ. A riječ je o čaršijskom, a la nacionalističkom duhu i manifestacijama netrpeljivosti spram drugog i drugačijeg, što ima svoju, da kažem tradiciju i u Bošnjaka, ali je to najprije fenomen kulture, a malo ili nimalo fenomen političke pragme, jer naprosto Bošnjaci nisu, (za razliku od Srba i Hrvata koji jesu) u takvoj poziciji da takav kulturni model, prvo razviju, a onda moguće nametnu i primjenjuju kao politički modus operendi, tj. kao dominirajućiu model ponašanja u dnevenoj politici.

Ali, nije tačno da, eto kao nema Bošnjaka koji ukazuje na takve pojave, kako to tvrdi Lovrenović. Ima, dakako da ima i Bošnjaka koji na slično ukazuju, nije tačno da nema; evo primjera: u više navrata, akademik Muhamed Filipović je javno progovorio o antisrpskom čaršijskom duhu koji vlada u Sarajevu (pa su ga čaršijaneri napadali da je četnik i da veliča srpstvo).

A oglašavali su se i drugi i non-stop se oglašavaju. Prema tome i još jednom, jer valja ponavljati dok im ne uđe, uljudbeno molimo: malo sabah-morgen sa tim kokano krležijanskim i konstantinovićevskim podvalama Bošnjacima.

I nije tačno da je Lovrenović od miljenika sarajevske čaršije postao “omrznuta figura” onoga momenta kada je čaršija shvatila da on podjednako kritizira svaki nacionalizam. Lovrenovića su Bošnjaci, evo malenkost ovog skribomana npr., počeli iščitavati u sasma drugom svjetlu, od momenta kada je počeo s podvalama o konsocijacijskoj BiH kao nekakvom spasonosnom rješenje za naše političke probleme, potpuno prešućujući, da je ono što već imamo u BiH, po sebi, konsocijacija par excellence.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *