Nihad Filipović
Koliko god, na interpretaciji književnog opusa dr Ive Andrića, toliko nagrađivani Ivan Lovrenović prezirao “sladostrasne istražitelje” Andrićeve privatnosti, koji “krivim metodološkim postupcima privatni život podmeću djelu, i vice versa”, objektivnom posmatraču je nemoguće previđati ili neuočavati neke “kritične” momente Andrićevog života koji su mogli, a najvjerovatnije i jesu, što književnom (u njegovoj književnosti), što pseudoznanstvenom metodom (u njegovom doktorskom radu), našli izraza u njegovom djelu. I nije Andrić po tome ništa specifično i nikakvo čuđenje u književnom svijetu. Ta općepoznato je da se kroz književnost prelamaju i osobna iskustva. On što jeste “čuđenje u svijetu” je to arogantno nipodaštavanje svakog pristupa Andrićevoj privatnosti, u pokušaju osvjetljavanja trauma, koje, evidentno je, prate neke, (specifično bošnjačke) konzumente njegove književnosti ili, radije, njegovog djela općenito. Ivan Lovrenović tu ima moje blagonaklono razumijevanje; ta karijeru je, metaforički kazujući, “zidao” na interpretaciji Andrićeve književnosti. A s druge strane, pravo kazujući, poznajemo li auru jugo (slobodno čitati i veliko-srbske) ikone koja je oko Andića “opletena” u godinama nakon Drugog svjetskog rata do njegove smrti – i nema nekog naročitog čuđenja. Dodatno ovjenčan Nobelovom nagradom, Andiće je, još za života, postao ikonom jugoslavenske kulture. Neortodoksni zahvat u taj zabran još je, kao-tako i koliko god bio rijedak, ipak bio moguć sa strane srbske (naročito srbske) književne kritike, ali, je li neki od Bošnjaka (onda Muslimani, jer za sve vrijeme trajanja tog državnog entiteta, taj narod, najprije nije bio priznat uopće, a potom, nije bio priznat pod njegovim historijskim imenom), je li dakle, neki od Muslimana, kritički, iz njihovog nepatvorenog viđenja i doživljaja Andrića, progovorio, eto frke, eto problema; pa su tako svi odreda, i M. Filipovič i M. Rizvić i R. Mahmutčehajić i E. Duraković i svaki koji se javi u tom smislu, ni manje ni više – “sladostasni istražitelji”. … Jah.
1.
Ovo kratko izpisah i objavih na zidu moje meta psihijatrije, 15. 10. 2017.
FRA IVAN BEG U RENEGATSKIM RAHLJAMA
1. “Mali ljudi, koje mi zovemo ‘deca’, imaju svoje velike bolove i druge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost”; (Ivo Andrić, “Deca”).
2. “Nikad čovek da se izleči i oslobodi detinjstva.”
———————————
Svašta je moglo uticati na Ivana u njegovim formativnim godinama djetinjstva i odrastanja. A ja mislim i da jeste, jer naprosto drugačije ne može biti: ljudi se rađaju, rastu, žive i formiraju se kao osobe, u vremenu. Djetinjstvo i formativne godine su u tome slijedu, kao ona prva stepenica na kojoj, ako se pokliznemo, padnemo i povrijedimo, onda nas nužno to prvo iskustvo i te prve rane prate i bole u daljnjem pentranje uz stepenice života.
A Andrić je u startu imao bolno pokliznuće, za koje ne može biti kriv, ali koje ga je pratilo dalje kroz život. Evo o čemu je riječ- Svojevremeno naletih na jedan vidio zapis sa tribine u Kaknju, gdje prof. Besim Spahić kaže da je utvrđeno (neki je navodno na tome doktorirao), da je Ivan Andrić začet izvan braka, da mu je otac izvjesni Arnautović, sarajevski bogatiji musliman, begovskog porijekla, u čijoj kuću je Ivanova majka radila kao služavka. (Interesantno, ali sarajevska čaršija je o tome tračala i u vrijeme dok je Andrić bio jugoslavenska ikona. Ima i svjedočenje najrazvikanijeg New Primitives konvertita Emira Kusturice o razgovoru koji je ima sa Alijom Izetbegovićem, biće negdje odmah nakon prvih slobodnih, demokratskih, i tako to izbora, u Bosnici 1990, kada je Izetbegović, njegovu izjavu da se nosi mišlju o snimanju filma prema motivima iz Andrićevog čuvenog romana Na Drini ćuprija, prokomentirao riječima, parafraziram: Pusti to. Šta će ti to tursko kopile; a poznato je i da je Krleže, Andrića, u “opuštenijim prilikama”, zvao fra-begom, vjerovatno aludirajući na glasine o njegovom porijeklu).
Helem nejse. Da bruka ne pukne, nesretna Katarina se na brzaka udaje za ostarjelog sudskog podvornika Antuna Andrića, koji umire dvije godine iza toga. Katarina se iz Sarajeva sklonila se u Travnik da rodi; rodila Ivana i odmah ga povjerila sestri u Višegrad na čuvanje (gdje ostaje do svoje petnaeste godine), a ona se vratila u Sarajevo raditi.
Naravno da malom Ivanu u Višegradu nedostaje majka. Djeca i bosanska čaršija (i danas, a pretpostavljam, posebno onog vakta duboke provincijalnosti Višegrada) zaista znaju biti otrovni i nemilosrdni prema “kopilanima”; uz to, Ivan NIKADA nije vidio “oca” Antuna (umro je par godina nakon Ivanovog rođenja, navodno prethodno je brak sa Ivanovom majkom razveden), njegov otac po začeću, NIKADA ga nije priznao, a pitanje je, koliko često je u tim najkritičnijim formativnim godinama i majku viđao.
Duboke su to rane koje ne mogu a da se ne zacijepe i ostave neizbrisiv trag u duši djeteta.
2.
A 15. 10. 2019. dodatno napisah i objavih na nihbih meta psihijatriji:
Ima ona – Prozor mora pasti! Ali, eto vidimo dole, ima prozora pa ne padaju.
Ovako, Ivo Andrić je zapravo, porijeklom – bošnjački pisac, a i da nije (međutim jeste, pa sada bio mu otac Antun Andrić ili onaj Arnautović (ne znam ime) – oba su bili Bošnjaci baš kao i majka Katarina Pejić.
A svakako je bosanski pisac (bez obzira što se on nacionalno izjašnjavao kao Srbin, pa je i srBski pisac. I bez obzira na to što je njegovo pisanje i literatura poslužila kao podložak (sa ili bez njegove krivice, u njegovom slučaju manje-više svejedno- i znam zašto to ovako formuliram), u kreiranju duhovnosti koja je tako teško zadeverala Bosnu i bošnjački narod specifično.
I da – majka Ivanova, Katatina je bila Bošnjakinja.
To da je bila Hrvatica je nacionalističko šaranje prozora vijugama. Datum njenog rođenja je nepoznat – nagađa se 1872. (umrla je 1924), ali je svakako bila rođena i živjela 1878, iz kojeg perioda je ovo dole uslikano (gdje se vidi koji su to katolici tada u Sarajevu živjeli).
Mislim, pisaće, i ovi danas i oni iza njih, nanovo historiju Bosne i Bošnjaka, ako Bog da, i samo no sikiriki braćo kulturimperijalisti. I ne da će se pisati zbog toga što su se promijenile činjenice (nisu, mada ima i novoDkrivenih), nego će se pisati da se činjenicama da izvorno tumačenje; onako kako ga vide oni kojih se ta historija tiče.
U stranu, i što jedan reče auf noga te konsenzualističke filosofske teorije istine. Istina je ta fotka gore. I to gore o Ivanu izrečeno.
NA SUVO, MUVE PRNULE
15.10. 2020.
Safet Kadić je jedan od naših rijetkih eksperata jezika koji se uporno bori za čistotu bosanskog izričaja, koristeći i društvene medije u širenju istine o nama i našem odnosu prema najvrjednijem u našoj baštini, a to je jezik.
I koliko god on uporan bio, uporna je i naša glupost i neznanje sa kojom sebi, veću jeziku, namičemo omču oko vrata. (Oni na N1 Tv. na koje profesor opetovano ukazuje, npr. se i ne osvrću, nastavljaju sa gluvizmima, sa srbizacijom i croatizacijom, pa je u prognozi vremena, vrijeme suvo, u sportskom dijelu, nogometaš i fudbaler Mahrez je Marez, a u kulturi, muva je prnula…)
Prof. Safet Kadić, piše:
– Pokrenut ćemo široku akciju u svim grupama da se traži donošenje amandmana na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, gdi se kaže da je u BiH u službenoj upotrebi bosanski jezik ijekavsko izgovora i dodaju samo dvi riči: ‘i ikavskog’.
Bosanski ikavski jezik je najstariji slavenski idiom na Balkanu. Donili su ga u ilirsku Bosnu slavenizirani Goti sa prostora današnje Ukrajine prilikom provale Huna i Obara u Rimsko carstvo oko 3. st. nove ere i asimilirali zatečena razbijena balkanska ilirska plemena.
PoDpisujem!
SATIRE BUKOVE
VIJESTI IZ NESVIJESTI
15. 10. 2021.
Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović, nakon džuma namaza u obnovljenoj velekrasnoj džamiji Ferhadiji, odšetao sa poDpredsjednikom Socijaldemokratske partije BiH, Vojinom Mijatovićem do Saborne crkve u centru Luke Banje, nazvali popa da otvori, pop došao, otvorio, uvjereni ateista Vojin ostao preko puta ispred hotela Bosna, a Bakir otišao pogledati unutrašnjost veleljepne crkve, prekrstio se na ulazu, pogledao, prekrstio se na izlazu i onda zajedno sa Vojinom otišao do obližnje slastičarne!
Amin, Amen i Haug!