Rani radovi

Šta su ideje u sučeljenju sa haosom svakodnevnog življenja? Šta biva kada dobre namjere i motivacione parole završe u blatu? I uopće, šta je utopija kontra oporog haosa primitivizma i pervertirane etike sa kojim se živi? To su pitanja kojim se Želimir Žilnik bavi u  svom prvom filmu Rani radovi. Taj mi film u pameti, dok čitam tu dole kratku, neobavezujuću crticu ispisanu prije četiri godine , a objavljenu na mojoj – nihbih-meta ćenifi. Moje iskustvo sa jugo komunizmom nije tragično, poput jadne Jugoslave koja u Žilnikovom filmu završava ubijene i zapaljena, e da bi dvojica giliptera što sa njom idu u vojvođansko blato, među seljake i radnike, pokretati ih na tragu marksističkih ideala, sakrili sobstvenu impotenciju. Moje iskustvo nije ni nepodnošljivo do mjere post-traumatske frustriranosti. Mada, zbog oca Informbirovca, zakinut – pa nisam mogao dobiti stipendiju, kada su je svi do jednog aplikanta dobili, pa u vojsci na oku: – A tvoj je otac Informbirovac, jel’ da, bezbjednjak oficir će, nonšalantno primjetiti gledajući me ispod oka dok je listao nekakve papire u kojim je očito nevidljiva ruka Udbe poslagala moje generalije; pa me ne primiše ni na posao, gdje je bila prilika, (ali, to je ispalo, vjerujem, na dobro i možda mi je, znajući naknadno kroz šta smo svi skupa prošli, i život spasilo što me tamo neuposliše) – no, sve skupa kažem, nije to neka osobita drama. Pa ipak, svih ovih godina, nakon što je zavjesa pala na tu, nekim među nama, još uvijek neprebolno lijepu, a većini, žalosnu i tragičnu epohu bh. jugoslavenstva, osjećam se prevarenim, osjećam se oblentavljnim i naročito me prati osjećaj postiđenosti. Jer, svašta mogu podnijeti, ali zabudaljivanje, što narod veli, kada ti neko rog pod svijeću podvaljuje, to  jedva i teško podnosim. Stoga se stidim moje kasno prepoznate gluposti, a od nje pobjeći ne mogu. … I sam sam bio zaluđen titoizmom. Prepoznavao sam i tada neke sive tačke projekta, ali, tipično za mladost obsjednutu optimizmom, koji, kao što danas znam, pokreće, ali mu fali skepsa i oprez zrelih godina, sve sam uočene falinke, primao podrazumijevajućim. I prolaznim. I sve tako, u ime boljeg sutra; koje – nikada nije stiglo. 

Taj prvi prilog dole što slijedi, moja je kratka reminiscencija na jednu od gluposti moje mladosti. Ne kažem, bilo je lijepo i s toga se ne kajem. A dobro? E to je to, taj izvor mog stida.

1.

19. 10. 2019.

Bio sam na dvije omladinske radne akcije – Paraćin i Avala u Beogradu. Godine, ne sjećam se koje su bile; znam samo da sam bio već podobra konjina. Rekoh, šta ću i na Jadranu svake godine: more, sunce i cure – samo mogu pariti oči na njima, toliki sam smotanko bio da nisam znao prići i poklopiti šta i po ljudskom i božijem pravu ima biti poklopljeno. Ko mi je kriv; kasno se danas kajati?

Helem, namjerim se ići. Otac kaže: – Koji ti je? Jesi poludio? Ali, ja odlučio i nema, nego odem ja na tu prvu akciju u Paraćin, ne znajući šta bi sa sobom, a i da vidim šta je to. Raja pričala, u povratku s tih akcija, da je sve – nemere neg’ nako: mladost, pjesma, rad, i ne osjetiš – prođe u zezanju… I tako, odem ja sa još par drugova, tu su negdje ublizu mojih godina bili. Hajde, rekoh, nećeš biti stranac u noći,  idem. I odem.

Mogu kazati da je uglavnom bilo lijepo; zaza stvarno na kubike – da lopataš izlopatati ne možeš. Kontam, ako je meni koji sam prilično introvert, ne osjećam se u takvom okruženju svoj i nije mi lijepo, jer ne volim narod na gomili, u strojevima, pa sada bili vojnici sa puškama ili radnici i zatvorenici sa lopatama na ramenima, svejedno; ali, ako je meni, najprije zbog te beskrajne zafrkancije koja je svojstvena svakoj mladosti, ako je meni bilo to vrijeme interesantno provedeno, kontam kako je nekim drugim, koji nemaju te moje inhibicije i osjećanja, više su extrovertirani i tako to – znate to su oni, ako ne bolji među nama, a ono svakako u društvu uvijek dobrodošli: harmonika, pjesma, fora na foru, vic na vic, žvalje na osmijeh od uha do uha; i to onda povuče svu raju, pa su svi kako jedan.

Eto, ne lažem, nije lijepo, mada zna biti korisno, jel'de, laž nas je spasila, njojzi hvala; kažem – bilo je lijepo. Toliko da sam i slijedeće godine otišao na akciju – Avala, Beograd, ta i ta godina. Tamo sam, sa jednom od folk legendi ključke čaršije, beskrajno šaljivim i dobroćudnim Amirom Kesadžićem, doživio neke od najljepših trenutaka u mom neobaveznom, šalabajzerskom, dokoličarskom dijelu života. Toliko me je zasmijavao da su mi se obrazi ukočili, a stomak me zabolio od smijanja… Da. Ne valja prićeravati ni u čemu, pa ni u rahatluku, na vrijeme je govorila meni moja stara majka Zilha. Pa i jeste, kako će ti biti dobro na tvoju štetu: smiješ se toliko da ti se crijeva u čvor svežu.

Nego, ovo htjedoh kazati – logo uz ovaj tekst, sa neke brojnih ondašnjih Omladinskih radnih akcija – kreirao jedan moj rođak – eno ga danas u Kanadi, na privremenom boravku od 25-6 i Bog samo zna koliko još godina, pa postavio na mrežu, a onda se raja počela javljati; sve uzdah do uzdaha za ljepotama prohujale mladosti. I onda se tu sjetim se Lava Nikolajevića Tolstoja i one njegove:

Čudesna je iluzija da je lijepo istovremeno i dobro.

19. 10.2015.

OD IZVORA, NA TRI STRANE, TRI PUTIĆA VODE

Nepostojanju srpske nacionalne svijesti u BiH XIX. stoljeća, svjedoči činjenica da je 1863. godine, sa sjedištem u Sarajevu, osnovano Društvo za širenje srBskog nacionalnog imena u Bosni. Na čelu Društva je bio Bogoljub Petranović, rođen u Drnišu, 1830, umro u Šibeniku 1887, bogoslov, 1852. rukopoložen za prezvitera.

Petranovića srbska vlada 1862. šalje u Bosnu sa zadatkom – širenja srbske propaganda i dizanja naroda na bunu protiv osmanske vlasti. Privatno, on dolazi u Bosnu da se bavi učiteljskim poslom i književnim radom (prikupljanje narodnih pjesama). Stvarno međutim, radilo se o širenju srbske nacionalne svijesti među bosanskim pravoslavcima, čime se Petranović intenzivno bavi sve do 1869, kada je protjeran iz Bosne jer je, po instrukcijama iz Srbije, direktno krenuo na organiziranje oružane pobune protiv osmanske vlasti.

Petranovićev rad je bio delikatan i kompleksan, dakako, ali je osnova bila u širenju svijesti među bosanskim pravoslavcima o veličini srbstva i o pravoslavnoj Rusiji kao stožeru slavenskog bratstva (razumljivo, posebno pravoslavnih). Teba imati i u vidu da se Petranović javlja poslije 1844. i pojave, danas znanog “Načertanija, Ilije Garašanina; (uZput rečeno upravo je “Načertanije”, najjači dokaz da su u Bosni tog doba svi – i muslimani i pravoslavni i katolici – Bošnjaci, pravoslavnog, katoličkog i turskog zakona, jer ih tako u tom spisu i sam Garašanin naziva).

Direktno plaćen od srbske vlade i to duplo više nego ostali povjerenici, odnosno kako bi se danas kazalo, agenti srbske vlade u Bosni (25 dukata, dok su ostali bili plaćeni u tzv. čaršijskim grošama), Petranović je, piše Novak Kilibarda u predgovoru knjizi „Narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine“, (knjiga VIII, „Svjetslost“ Sarajevo, 1989), „u Sarajevu bio na čelu Odbora koji je imao cilj da se iskorjenjuje pogrdni naziv Vlasi, a da se populariše ime Srbin”.