Srbizam, komunizam i turkofobija

Taj sindrom kolektivizma i kolektivističkog mišljenja, kojem svjedočimo svakodnevno u medijima, od pisanih do elektronskih, gdje je pojedinac, čovjek i građanin niko i ništa, ta matrica u mišljenju gdje je plemenita ideja europskog prosvijetiteljstva, ideja bratstva i jedinstva ljudi, lukavo plasirana kao ideja starijeg brata, gdje smo jednaki, ali su brat i njegovi jednakiji – on određuje koje je naša soba i sobe naše djece, a koje je njegova soba i sobe njegove djece: televizor je u njegovoj sobi, a zajednički novac podijeljen, ali tako da samo on ima ključeve od blagajne; ta neprijemčljivost u razumijevanju ideje slobode, demokratskog ustroja vlasti, civilnog društva, nesposobnost akceptiranja vrijednosti slobodnog tržišta koje se a la cart odbacuje kao ideja trulog kapitalizma, to tragikomično, nostalgičarski-morbidno, totalno van racionalne pameti, slavljenje jednog propalog društvenog modela ekonomije i organizacije društva i vlasti, kao vrhunca, kao ideala slobode, humane organizacije društva i bajagi nekakvog blagostanja, taj ogavni anti-amerikanizam i rusofilija kojima svjedočimo svakodnevno na društvenim mrežama, itd. itsl; sve to skupa i još i više, ne samo da svjedoči o provaliji zapuštenosti u koju je zaglavljen naš narod, nego je sve to i još više, duhovnost itekako naslijeđena iz vremena komunizma, kada dolazi do specifičnog ideološkog spoja klasne i narodno-oslobodilačke retorike sa velikosrpskim nacionalističkim diskursom u pristupu i viđenjima našeg historijskog puta, naročito osmanskog perioda i perioda socijalističke revolucije i narodno-oslobodilačke borbe u toku Drugog svjetskog rata.

Ivan Lovrenović u eseju “Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija”, o tom fenomenu piše ovako:

“Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i klasnorevolucionarne dimenzije, a sa izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgam ipak prešutno podržavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici…), koje je često izražavano u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskom razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet”.

Lovrenović je vrstan analitičar, vrlo je obaviješten i kao rijetko ko u nas razumije našu kuću bosansku u paleti različitog viđenja njenih stanara. Ovdje međutim dvostruko griješi; prvo, kada rečeni fenomen fokusira na, kako kaže, “epohu snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu”. Istina bog, trajao je taj fenomen sve vrijeme trajanja Jugoslavije, samo što je 1970-ih, u period decentralizacije ili kako se to ondašnjim popularnom partijskom žargonu kazivalo, u period (9) “federiranja federacije”, to ponešto, (ali samo ponešto i to zahvaljujući političkom preustroju koji je to omogućivao), amortizirano reagiranjem kulturološke bosanske elite koja se tih godina jasnije i glasnije eksponira; (i sam Lovrenović se tu javlja kao snažan probosanski glas).