Loading...
Na današnji dan

Srbizam, komunizam i turkofobija

Nihad Filipović

9. 10. 2017.

Taj sindrom kolektivizma i kolektivističkog mišljenja, kojem svjedočimo svakodnevno u medijima, od pisanih do elektronskih, gdje je pojedinac, čovjek i građanin niko i ništa, ta matrica u mišljenju gdje je plemenita ideja europskog prosvijetiteljstva, ideja bratstva i jedinstva ljudi, lukavo plasirana kao ideja starijeg brata, gdje smo jednaki, ali su brat i njegovi jednakiji – on određuje koje je naša soba i sobe naše djece, a koje je njegova soba i sobe njegove djece: televizor je u njegovoj sobi, a zajednički novac podijeljen, ali tako da samo on ima ključeve od blagajne; ta neprijemčljivost u razumijevanju ideje slobode, demokratskog ustroja vlasti, civilnog društva, nesposobnost akceptiranja vrijednosti slobodnog tržišta koje se a la cart odbacuje kao ideja trulog kapitalizma, to tragikomično, nostalgičarski-morbidno, totalno van racionalne pameti, slavljenje jednog propalog društvenog modela ekonomije i organizacije društva i vlasti, kao vrhunca, kao ideala slobode, humane organizacije društva i bajagi nekakvog blagostanja, taj ogavni anti-amerikanizam i rusofilija kojima svjedočimo svakodnevno na društvenim mrežama, itd. itsl; sve to skupa i još i više, ne samo da svjedoči o provaliji zapuštenosti u koju je zaglavljen naš narod, nego je sve to i još više, duhovnost itekako naslijeđena iz vremena komunizma, kada dolazi do specifičnog ideološkog spoja klasne i narodno-oslobodilačke retorike sa velikosrpskim nacionalističkim diskursom u pristupu i viđenjima našeg historijskog puta, naročito osmanskog perioda i perioda socijalističke revolucije i narodno-oslobodilačke borbe u toku Drugog svjetskog rata.

Ivan Lovrenović u eseju “Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija”, o tom fenomenu piše ovako:

“Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i klasnorevolucionarne dimenzije, a sa izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgam ipak prešutno podržavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici…), koje je često izražavano u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskom razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet”.

Lovrenović je vrstan analitičar, vrlo je obaviješten i kao rijetko ko u nas razumije našu kuću bosansku u paleti različitog viđenja njenih stanara. Ovdje međutim dvostruko griješi; prvo, kada rečeni fenomen fokusira na, kako kaže, “epohu snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu”. Istina bog, trajao je taj fenomen sve vrijeme trajanja Jugoslavije, samo što je 1970-ih, u period decentralizacije ili kako se to ondašnjim popularnom partijskom žargonu kazivalo, u period (9) “federiranja federacije”, to ponešto, (ali samo ponešto i to zahvaljujući političkom preustroju koji je to omogućivao), amortizirano reagiranjem kulturološke bosanske elite koja se tih godina jasnije i glasnije eksponira; (i sam Lovrenović se tu javlja kao snažan probosanski glas).

Drugi pogrešan postulat Lovrenovića u citiranom izvadku je konstatacija o tome da je novi ideološki amalgam klasične antiturske naracije i komunističkog spleta narodnooslobodilačke i klasno-revolucionarne retorike, kako piše Lovrenović, “prešutno podržavao antagonizam između krsta i lune”.

Stvar je, naravno, u percepciji. Lovrenović to vidi na citirani način, ali što se malenkosti ovoga skribomana tiče, ako se kroz obrazovni sistem, u školama dakle, kroz književne uradke i historijsku interpretaciju, potura “antagonizam lune i krsta” kao činjenica života, bez i kritičkog odmaka, i ako to poturanje kreće sa dječicom u osnovnoj školi, (ne dakle na univerzitetima ili na tečajevima specijalističke nadgradnje duha, nego u (10) osnovnoj školi, gdje se usvaja temeljno obrazovanje, kao osnova kasnije nadgradnje), kako onda to razumijevati: na Lovrenovićev način, kao “prešutno podržavani antagonizam lune i krsta” ili kao politiku, kao državni, dakle službeni, nimalo prešutni, zahvat, smjer i pravac; jer, jasno, i obrazovanje je dio političkog diskursa.

Ili je pak sve skupa naprosto rezultanta ignorancije ljudi u komunističkoj piramidi moći, kojima je, od početka do kraja tog projekta, najvažnije bilo jedno, a to je vlast i njihove privilegije u vlasti; sve ostalo je dobrodošla ili manje poželjna nadgradnja, koja međutim, dok ne ugrožava prva dva postulate projekta, nema za njih neko osobito značenje i težinu.

———————————–

(9) Fraza “federiranje federacije” je konavnica visokog hrvatskog partijskog funkcionera, dr Vladimira Bakarića, 1912 – 1983, koji ju je, koliko pamćenje ovog autora služi, prvi upotrijebio svojevremenim u diskusijama 1970-ih oko izmjene Ustava SFRJ.

(10) Kao ilustracija načina na koji se u glavama djece prelamao antagonizam između krsta i lune, evo jedne zgode iz mog djetinjstva, koja nam puno govori o tome kako i zašto mala i nevina ratovanja djece, kasnije prerastaju u velike ratove odraslih. Dakle, mi djeca na velikom odmoru, ko će znati odakle i kako je krenulo, ali zametnemo rat između “turaka i vlaha”; (kasnije će tek naše igre prerasti u ratovanja indijanaca i kauboja, ali tada, još holivudski film do nas nije bio stigao). I onda se digne komunistička partijska hampa, sastanak ovaj, sastanak onaj, analizira se, kritizira se i samokritizira… Svašta je tu pominjano: historijsko naslijeđe, negativne pojave iz prošlosti, religija, besklasno društvo itd., ali interesantno, nikome da na um padne moguća veza našeg malog dječijeg rata sa onim o čemu su djecu podučavali u školi.

(Iz političke studije autora, pod nazivom “Prepoznavanje bošnjaštva”)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *