Naslovnica, drugovi Staljin (lider) i Tito (njegov najbolji đak – Staljinova izjava), na pobjedničkoj paradi u Moskvi, 1946.
Nihad Filipović
Napisao sam i na bosanskimpogledima.com i mojoj osobnoj meta-face psihijatriji, objavio na desetine, što kraćih, što dužih, priloga o rahmetli-pokojnom najdražem “našem sinu, ocu, ikoni i zaštitniku”, o kome “sve znamo”, a ništa ne znamo; posebno kakav velemajstor on i njegova partija su bili u psihološkoj manipulaciji, prethodno temeljito sluđenog naroda. Četrdeset i jače godina od njegove smrti, naš svijet, i što je začuđujuće, (a istovremeno i indikativno), intelektualci i pretežni dio lijevog bh. bloka opozicionih političkih subjekata, u njega se zaklinju i redovno obilježavaju godišnjice rođenja i smrti; kao da je juče umro. Smatram, da to “zaleđeno mišljenje” i jeste jedan od razloga bezidejnosti, a onda i organizacione impotentnosti bh. političke ljevice. Tito naime i njegov legat, nisu rješenje u novom historijskom vremenu, koje se javlja nakon pada komunističkog projekta, manje više svuda u svijetu. Nego su dio problema. … Jer, “titoizam” i uz njega vezan set vrijednosti je inkompatibilan s idejom slobode, ljudskih prava i pluralnog, (znači građanskog, a to opet znači demokratskog), ustroja društva. I dok se iz tog Rama u mišljenju ne izađe, nema proboja u nove duhovne relacije iz kojih se mogu očekivati rješenja sukladna Novom vremenu i odnosima u vremenu.
I s toga su, jasno, svi ti moji prilozi, ono – uz vjetar laje kera; da ne upotrijebim slikovitiju i za osjetljive uši nepriličnu metaforu u javnoj komunikaciji. Jer, dok glavni tok politički uvezanih subjekata u BiH, specifično ovdje mislim na Bošnjake, pošto je srbska i hrvatska bh. komponenta, definitivno detitoizirana, dok oni i intelektualci koji ih obslužuju, pišu im deklaracije, programe i idejno ih usmjeravaju, ne dokuče u mišljenju da je Tito umro, a i titoistički sistem vrijednosti historijski kompromitiran i poražen, džaba lajanje kerova sa strane. (N. F. 2. 11. 2023.)
2. 11. 2020.
Unuka Svećka (Svetlana Broz da ne bude zabune), grozi se na usporedbu Tita sa Staljinom i fašističkim diktatorima. Ali, ideje ubijaju. A Svećki ni u malom mozgu nije da je ideja internacionalističkog komunizama, koja je ponijela i njenog dedu, razvijena kao banditizam, jednak nacionalističkom fašizamu. U pitanju su nijanse, ali iza tih ideje su krupni milioni pobijenih, razkućenih i do posljednje crkavice opljačkanih.
Nacisti dolaze na vlast, ubijanju i svoje, ali su fokusirani na druge narode, na Hebreje, Cigane, Slavene, riječju – “niže rase” i kako su kazivali “razarače kulture”; ali u njihove kuće i njihove stanove useljavaju svoje bandite, a njihovu imovinu pljačkaju i distribuiraju na njihove bandite i pristalice.
Komunisti pak, od SSSR-a do Jugoslavije (svaka čast, autentični pokret odpora i jedni i drugi), ali – uz presudnu pomoć, nakon rata omrznutih USA, (Lend lease USA policy i enormna pomoć SSSR i saveznicima, pa i Jugoslaviji), znači, komunisti poraze naciste 1945, osvoje vlast – i ne vraćaju imovinu pobijenih njihovim zakonitima nasljednicima ili, ako takvih nema, (jer su familije do posljednjeg zatirane u Drugom svjetskom ratu), ne usmjeravaju je na humanitarna društva, ta i ta – hebrejska, muslimanska, pravoslavna itd. Ma neeee. Ni govora.
Ko je hebrejskim zajednicama vratio opljačkano?
Ma kakvi. Nego sada komunisti nastavljaju đe su nacisti stali, s tim što se uglavnom fokusiraju na progone i ubijanje sobstvenih građana, pa Velikim riječima i smrtonosnim metcima, ćeraju i ubijaju “kulake, buržuje, begove” i kojekakve “nenarodne elemente”; a u njihove kuće i vile useljavaju svoje bandite i svoje navijače… Primjera – milion!
Ista je to mraka ubica, razbojnika, pljačkaša, ideološki zatucanih i poltrona uz njih, što se krila iza velikih riječi – sloboda, socijalna pravda, bratstvo, jednakost. Ja pa ja paranoci, obsjenari i naivni sanjari nošeni utopijom. Bolesnici obsjednuti voljom za moć…. Žao mi je, tovarišći šalabajzeri XXI. stoljeća, ali historija je tako odmotala.
Doduše, istina je, Francuzi su pokrenuli točak sa njihovom krvavom buržoaskom revolucijom, ali nacistička i komunistička internacionala obsjenara, mahnitaša i ubica, mnogostruko ih je nadmašila…
Od Marksa, koji je intelektualno promovirao žongliranje s diktaturom kao poželjnim, čak idealnim rješenjem, (čudo je to, koliko jeftine riječi mogu biti zavodljive; čuj, diktatura, kao uvjet slobode), što onda u praksi prerasta u boljševički teror (uzput, napravio dijete služavki, a obje kćerke, Eleonora i Laura, izvršile su samoubistvo), preko Lenjina (taj je “osjemenio” Makrsovu idejnu diktaturu, praktičnom boljševizacijom, silom skinuo pluralnu vladu Narodnog spasa, instalirao ubice na vlast i uzput, sveteći brata, pobio cara (koji je već bio abdicirao, znači odrekao se krune), caricu i njihovo petoro malodobne djece) i Staljina (njegov privatni život je katastrofa; totalno van relacija ljudskog) do Tita (cikario drugove, a među njima i sobstvenu suprugu Luciju Bauer; svi su poubijani (i Lucija) u Staljinovim “čistkama”) itd. do kojeg god hoćete danas, evo, tog ubice u Sjevernoj Koreji, rećemo: doživotne voljene vođe i prateća crvena buržoazija Novog poretka – sve same psihopate, lumpenproleterijat, seoski i urbani polutani, ološ i intelektualci opsjenari i neradnici…
Informbiro i sukob dvojice diktatora 1948 na 1953. je bio personality clash; ono – Ša'š ti meni u mojoj kući gazdovati. Nema to veze sa idejnim razilaženjem, pa da kažeš – svaka čast, sukobila se ideja i protogonisti slobode i neslobode. Ma kakvi! Nego – Moj dom, moja vlast.
Na kraju krajeva, zna se – Tito je bio agent Kominterne. Takav je i došao na čelo KPJ, takav je vodio revoluciju i takav je, 1948. ušao u taj famozni sukob sa Staljinom. A sve ostale tra-la-la bajke, su retuširana historija. Kao ta slika iz naslovnice.
Hajm'o sada svi u glas: -Uz maršala Tita, rod prastari mi smo, al’ Goti mi nismo…
(Prilog je pokušaj pisanja korijenskim izričajem.)