Dio zarobljenika, nedaleko od Maribora, maj 1945.
Nihad Filipović
5. 11. 2021.
(Povodom intervjua koji je za Face tv. dao Hari Silajdžić)
Zanimljivo je, jel'de, kako učesnici neke nečasne rabote, nekog posla što ne ide na obraz, bilo neka konspiracija da je, neki kriminalni čin, zločin čak, zanimljivo je kažem, kako takvi, post festum lažu, petljaju i obmanjuju javnosti, faktički dok dišu, pa i onda kada su razkrinkani.
Eto lažu još živući bivši komunisti za Blajburg:
– laže Stipe Mesić, laže Mitija Ribičić (direktan učesnik u zločinu), laže Milka Planinc, laže Josp Manolić, itd.
– lažu za Karađorđevo i Tikveš, da tamo nije dijeljena Bosna, SVAKI koji stigne, od Tuđmanovog mikrofona Hrvoja Šarinića, do koherti kvaziznanstvenika i tariguz naučnika,
– te eto laže i Haris Siljajdžić da ništa nije znao o Iztbegovićevim petljanijama na poslu podjele Bosne.
On da je tu čist, (a znamo i ima “milion” dokaza da nije), na Hadžifejzovićevo (Senad H.) pitanje šta o tome zna, kazao bi izričito, demonstrativno i čak uvrijeđeno – da ne zna ništa, jer toga nije ni bilo. Ali ne, kazuje Silajdžić: – Koliko ja znam, nije to u mom prisustvu nikada ni pomenuto. Jer đe ‘e biti, Staljinov Molotov, a da ne zna ništa o o Paktu Ribentrop-Molotov!
Za te ljude vrijedi: – Šta čit'o, hod'o!
A jeste popravio utisak zalaganjem za neizglasavanje Aprilske papazjanije na tzv. dejtonski Ustav BiH iz 2006.
OD KISTANJA DO KOČEVSKOG ROGA
Dakle, zločin partizanskih jedinica na kraju rata, maj 1945, u historiji ostao zabilježen pod paušalnim nazivom Blajburški masakr, mraka je sa kojom sam se ja najviše hrvao, razmišljajući i pišući, što kraće što duže uradke vezane uz J. B. Tita, njegovo djelo i leghat što nam iza njega osta.
Bilo je i drugih partizanskih zločina. Ratovi balkanskih ojkadžija vazda su bivali orgija bestijalnog nasilja – do istrage vaše, jal naše. Ali, Blajburški pogrom ustaša, četnika, belogardejaca, domobrana, mnogih žena i djece (što je najteže racionalno pojmiti i moralno sažvakati), bestijalnošću je ponad svih ostalih zlodjela što su ih komunisti počinili. Bilo je tu svega – zazidavanja živih ljudi u rudarsko okno, ubistvo trudnica … Bože sačuvaj.
Okolnosti u kojima se desio taj kolosalan zločn, mogu razumjeti. Takav je to rat bio. Ne sumnjam da bi jednako postupile i ustaše da su bile na mjestu partizana tog maja 1945. g.
Međutim, nema argumenta kojim se ubijanje ljudi koji su položili oružuje, bez suđenja, pa makar bili i zločinci, može braniti.
E sada, historija je laž, moja na tvoju i obratno, a istina je uvjek negdje dole ispod toga. Nisu li Wuinston Čerčil i Franklin D. Roosevelt, jednako tako na kraju rata – februar 1945, jednu već gotovo pa dotučenu nacističku Njemačku, kažnjavali tepih bombardiranjem civilnih ciljeva u historijskom gradu Drezdenu, pobivši u procesu na desetine hiljada civila? Šta je to?
Odmazda naravno. En masse ubijanje: ko se god potrefo na krivom mjestu u kritično vrijeme, civil ili vojnik, svejedno, bio je ubijen.
Šta su atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, gdje je takođe pobijeno na desetine hiljada civila nad civilima? Odmazda, naravno. Pazite odmazda, a ne osveta, jer osveta je ono biblijsko, oko za oko – zub za zub; a ono je bilo ubijanje od klipa i do balčaka, pa koga potrefi.
Pitanje je naravno – da li je Tito izdao naredbu? Ako nije on, a malo je vjerovatno da ovakvo šta može proći mimo znanja vrhovnog komandanta, onda ko jeste?
Sve u sve, mislim da su Tito i taj pokret ostavili pozitivan trag u našem historijskom naslijeđu; historija ima neke druge kriterije koji nisu baš uvjek izbalansirani sa etičkim. Čerčil i Ruzvelt su veliki ratni lideri i ponos svojih nacija; pitam zar ne bi trebalo u taj isti historijski okvir, smještati i procjenjivati i J. B. Tita, nesumljivo jednog od velikih ratnih (a ispostaviće se i poratnih) lidera.
Međutim, ovaj zločin, kao i još neki, su samo potvrda i opomena svima: – Ljudi, nikada se ne zalećite u ljubavi spram raznih očeva nacije, lidera i kojekakvih ikona revolucija, ovih i onih, poputista, poglavnika, doglavnika, razvodnika, kaplara i ostale žgadije. Ne dozvolite emocijama da vladaju vašim razumom. Neka vas uvijek racionalno mišljenje i kritički odmak nad činjenicama koje odkrivate, vode u procjeni i formuliranju mišljenja.
Amin, Ave i – eto, rekoh.