Prof. Zdravko Grebo – 30.7. 1947 – 29. 1. 2019.
Nihad Filipović
29. 1. 2020.
Naslovnu fotku uz ovaj tekst otkrih danas na mreži i pravo mi navuče sjetan osmijeh. Gevara i Grebo. Ima nešto čisto i naivno i lijepo i istovremeno sjetno, žalovito, oporo sivo i do neba tužno u toj gore sceni. Ne znam, kada je to “slikano”. Znam da je Grebo generacija “šezdesetosmaša” i znam da je u moje vrijeme, (negdje skoro pa podudarno s Grebinim vremenom), ovo bilo cool.
Ali, danas! Hmmm. Jer, ovo slika je plasirana uz jedan tekst na godišnjicu smrti profesora.
Sjećam se Grebe dok je bio asistent profesorici Muberi (Muba) Peleš, djev. Dizdarević, na Pravnom fakultetu, predmet – Teorija države i prava. Čestitao mi nakon ispita. Ja odgovarao k'o hafiz, a Muba mi zveknula 9, jer sam na kraju, na pitanje da li sam čitao Platonovu Republiku (u nas, ne znam otkud, uobičajeno kazati Platonova Država), iskreno kazao da nisam; (poslije jesam, ali eto, bilo kasno za desetku). Nejse.
Allahrahmetile Grebi, Pokoj mu duši i Slava mu – šta god da paše uz njegov posmrtni pomen; sve što o njemu znamo kazuje – pristojan i fin čovjek bio.
Ali hej, moram ovo kazati, zbog njegovih studenata i ovih danas na istom tragu na kojem je on bio: nakon promijene paradigme u Novom vremenu što je u bosanski vilajet nahrupili raspadom Jugoslavije, intelektualci poput njega, bili su i jesu, velika, ogromna kočnica bosanskom iskoraku u Novo vrijeme… Ta fotka govore uz naslov ovog komentara, kazuje zašto?
Jedan na mreži, znam ga od ranije, dibidus i sam u tom retro-titoističkom narativu, a kaže: – Čitam i ne znam šta bi ti uradio da se sretnemo. Nema toga Filipoviću. To samo vi tamo vani maštate te svoje noćne more. Ovdje se ljudi o sebi zabavili. A vi dijasporaši, verglate li verglate.
Da. Znakovi pored puta, ama džaba. Slijep kod očiju, pa nejma i što očito ima: na svaku godišnjicu oktobarske revolucije – ima, na svaku obljetnicu rođenja Balansera – ima, i smrti njegove – ima; kao diskurs – ima, kao ram mišljenja – ima. Itd.
Da se razumijemo – biti lijevo u političkom mišljenju, težiti k boljem, socijalno pravednijem, humanijem, u ljudima vidjeti sebe, tj. braću jednaku tebi … itd. itsl. Pa to je za komplementirati. Jer, dakako, ništa loše u tome. No u našim prilikama, sa iskustvom koje imamo s tom, na kraju krajeva humanističkom paradigmom francuske buržoaske revolucije, ali transferiranom u boljševički lenjinistički ideološki ram – slike i značenja: bratstvo, jedinstvo, jednakost, pravna država, ljudska prava – bivaju politički pervertirani s humanističkog, na ideološki narativ i praksu. A to je onda sasvim nešto drugo.
I onda, poslije svega kroz šta se prošlo, kada vidim taj adolescentski, nekritički ideološki otklon lijevo, zrelih ljudi, k tome univerzitetskih profesora (jer nije Grebo sam, ihajj ima ih, sve univerzitetski profesor do profesora: kunu se u Bosnu, koja ih plaća, od koje žive, a Jugoslavija i Tito im u srcu); ama, to kada vidim, suza mi u očima, koliko duhovno zaostajemo.
Počivao u miru.
29. 1. 2018.
Kritika Izraela nije anti-hebrejska propaganda, piše gore na slici.
Nije, ali lahko klizne u to. I neki to rade baš u težnje za promicanjem anti-hebrejske propagande. Fenomen je to široko raširen u našem Regionu.
29.1. 2018.
Dragoslav Mihailović je 1968. objavio kratki roman Kad su cvetale tikve, a onda je to priređeno i kao dramski komad igrano u Narodnom pozorištu u Beogradu, pa je zabranjeno, itd.
Međutim, predstava je zabranjena, ali ko će tikvama zabraniti cvjetanje. Evo dole tikve. Procvjetala.
Predrag Lazarević:
– U Bosni živi jedan narod. Ali eto nekad davno ih prevariše da su Srbi, Hrvati pa eto sad i Bošnjaci. Pošto su se opredijelili za stada, pitanje je samo kada će ih kakav čoban povesti u zločin. Ni jedno stado nije isključeno iz tih ludosti. Kao što već rekoh zavisi od toga , u koje pošnjake trava ” ludara”, će ih odvesti njihov čoban.
29. 1. 2022.
Do-Drk od Laktaša: Prvi test – zakon da se RS i srpski narod ne mogu zvati genocidnim.
Nihad od Bosne: Prvi test – zakon da Do-Drk stane pred ogledalo i pljune u ono što vidi u ogledalo!
29. 1. 2019.
Ima i lijepog u ovom ludom vremenu vijesti, samo o ratovima i ubijanjima. Kako je taj gore vidio zapis s vjenčanja u Nigeriji, lijep. Mladost, pjesma, igra…ljepota, Kakav fantastičan osjećaj za ritam.
A onda, probudim se jutros i prva mi misao svadbe koje sam imao priliku svjedočiti na društvenim mrežama i pjesme mržnje; ono – Oj Pazaru, novi Vukovaru, Oj Sjenice, nova Srebrenice, Oj Fatima, đe su ti dimije, u četnika oko redenika. … Ma krasno. Pjeva se, igra se, loče se, ždere se. Ma divota.
Ali, to je to. Suština. Kultura u kojoj je moguće nekažnjeno hrakati takav primitivizam, opjevavati masovan zločin ubijanja i prizivati isti takav novi – pa samo taj detalj govori sve što treba znati: i gdje živiš i u kojem si okruženju i šta ti valja raditi da se ne ponovi zločin koji prizivaju i na svadbama.
Laganje i crvena memorabilija, bratstvo i jedinstvo, titovka na glavi, harmonika i pjesmice pod komunističkim bajrakom – to nekim izgleda kao djelotvorna medicina. Prosto im bilo. Ako im je nakon toga lakše, ako su sretniji i imaju nadu, molim lijepo, sretno im bilo.
Što se ovog blente tiče – samo jačanjem soBstvenog kulturnog identiteta, uključujući i narodnu i nacionalnu svijest, može se kako tako, ali može, stati u kraj primitivizmu povampirenih svetosavaca.
I da se razumijemo, nema ovdje nikakve uvrede. Ni mržnje. Svakakvih i u toj Crkvi, mora da ima. Ali, ono što je u vremenu demonstrirano kao matica je – leglo zla: pedofili, crveni i crni oficiri ispod mantija, Sotone i bezbožnici Prvog reda….
Tako vidim tu Crkvu. I ne samo ja.