Bejrut, Trg mučenika, 1960.
Nihad Filipović
Ne tiče me se, što ljudi oko mene misle, laju ili sanjaju.
(…) S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo.
(Miroslav Krleža, Na rubu pameti)
Šta se dogodilo sa bliskoistočnim Parizom moje mladosti – Bejrutom? Šta se dogodilo sa Bosnom Bliskog istoka – Libanom? Bili grad i država – pokazni primjer multi-religijske tolerancije. Poput Sarajeva i Bosne, do agresije 1992.
A danas? Gdje nestaše i taj grad i ta država? U bespućima povijesne zbiljnosti, nestaše! Ali, šta je pokretač njihove tragedije? Šta je razlog da Bejrut i Liban danas nisu šta su bili – mirna i prosperitetna država i nacija i grad svjetionik bliskoistočnog regiona: financijski i kulturni centar Bliskog istoka?
Pa da se ne lažemo – nakon primanja izbjeglih i raseljenih Palestinaca i infiltracije Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) – tada debelo u fazi terorističkog narativa i prakse – u Libanu, dolazi do poremećaja u socijalnoj strukturi nacije: kao refleks zbivanja u islamskom svijetu (iranska revolucija 1978) i kao rezultat radikalnih vizija koje je PLO unio u zemlju, jača islamski radikalizam, izbija građanski rat (1975 – 1990), kreću uzajamni pokolji na religijskoj osnovi, država i nacija bivaju devastirani – i danas su Liban i Bejrut to što jesu: PLO i domicilni libanski sekularisti su pometeni, a Liban je transferiran u leglo radikalnog političkog Islama; (s tim što su šiitski Hezbolah i Iran, zamijenili PLO (suniti) i radikalne sekulariste – i danas su GLAVNI izvor tragedije te države i nacije.
Ono što je kasnije, 1992. na 1995, uslijedilo u Bosni, slika je i prilika onoga što je strefilo Liban, samo u izvrnutom ogledalu: u Libanu PLO sekularisti i domicilni kršćanski nacionalisti, ideološki “zadojeni” političkim radikalizmom (i lijevim i desnim), jasno, uz “prijateljsku” pomoć Izraela koji je imao interesa obračunati se sa Arafatom i PLO pokretom, proizveli su konflikt, gdje su onda u vremenu haosa, prevladali radikalni zagovornici političkog Islama. A u Bosni, svetosavci, crni pravoslavni i crveni srbski talibani, klero-nacizam hrvatskih crnih i crvenih radikala i islamizam bosanskog bašibozuka od leadershipa (doduše, tek kao propagandno pokriće agresije, a objektivno – brojem, sociološkim kompozitom samog naroda Bošnjaka i geo-strategijskim okruženjem, ne i stvarni izvor i prijetnja s-h jednakopravnosti i multietničkoj strukturi RBiH), s jedne strane i nesnalaženja i ideološke zatucanost bosanskih Crvenih Kmera (puta tri), naročito u poslje-ratnom periodu, od 1995. na ovamo, s druge strane – izvor su tragedije bosanske države i nacije!
Ove činjenice, međutim, ne daje danas (ni bilo kada), za pravo intelektualcima – bošnjačkim i bosanskim talibanima i ideološkim tupadžijama, što su formativno znanje sisali još za titovine i vladajuće ideologeme MI i ONI (i od tada ni za pedalj nisu u nadgradnji makli), pa sve znaju, (a najprije, naravno, da je istina uvijek na “našoj” strani), a ništa ne razumiju (posebno, da istina može biti i na njihovoj strani) – e da u medijima budalasaju i pod krinkom humanizma, posredovanog medijskom slikom tragedije palestinskog naroda, drže Bošnjake i Bosance u laži i neznanju, zavode ih religijskim i ideološkim floskulama iza kojih su teške i (navodno) neprijatne istine:
- da su Bejrut i Liban u tragediju uvukli sekularni (ideološki) i islamski i kršćanski radikalizmi;
- da su Hebreji, historijski narod “nikao” na tom komadiću zemlji – svoji na svome;
- da su Palestinci historijski narod te zemlje, ali ne i narod s ekskluzivnim pravom na tu zemlju;
- da je, i juče i danas, glavni izvor ratova u tom dijelu svijeta arabski (potom palestinski) nacionalizam i islamski radikalizam;
- da je Transjordanija, iz vremena kada je Liga naroda instalirala UK mandat za Palestinu, taj ogroman prostor od mora do Amana, veličine današnje Sirije, faktički bila gotovo pa prazna zemlja, sa tek naseljenih 650 do 700.000 ljudi – dovoljno prostora, dakle, za oba historijska naroda;
- da je panarabski nacionalizam na nož dočekao ideju instaliranja državice za Hebreje (ali ne ekskluzivno za Hebreje; konačno u Izraelu i danas živi oko 1.500.000 Palestinaca) i da još od tada i poslije, od vremena muftije jerusalemskog Amina al Huseinia, koji je sa Himleroim i Hitlerom kovao protu-hebrejske planove – pa i Bošnjake nastojao u tu rabotu uvući, (s tim da je u međuvremenu, panarabizam zamijenjen sa palestinskom nacionalnim narativom), i da je ta mržnja na Hebreje, od tada do danas – glavni generator ratova između, najprije Araba, a potom Palestinaca i Hebreja;
- da je današnji Izrael, uređena i funkcionirajuća demokratska država i sa stajališta ljudskih prava i sloboda, svjetionik (baš ono kao juče što je Liban bio) u tom dijelu svijeta, (u kojem dominiraju, svi redom, kolektivistički, despotski i totalitarni ustroji u kojima glavu gubite ako ste “krive” seksualne orijentacije ili ako ste žena, pa mahramom kosu ne pokrijete na propisani način);
- da Palestinci, “sutra” imaju državu, ako je stvarno žele, pa se izbore i oslobode radikala koji ih zavlače u tragedije što se opetovano tom narodu ponavljaju, gdje na buljke ginu i oni i njihova djeca – jer ih uvlače u ratove sa neuporedivo jačom silom, koju, dokazano i najprostije i najrazumljivije kazano, nemaju načina poraziti, takvi kakvi već jesu – sociološki i organizaciono retrogradni i bez države, a to znači i bez moći;
- da je politički Islam iranskih mula, glavni izvor ratova i sukoba u Regionu (Iran u ustavu, već u preambuli ima upisano da im je cilj ekspanzija njihove vizije političkog Islama na cijeli islamski svijet; čak su i Meki 1987. zapucali, e da bi svoju viziju nametnuli ummetu). Itd. itsl.
Eto. Tako. Izvan utabanih laži, prtim mojom prtinom.
A medijski talibani, mali spin majstori Velikih riječi sloboda, pravo, humanizam, iza kojih se, tako maskiranih, krije najcrnja nesloboda, nepravo i nepravda, ksenofobija i mržnja – turpijaju li turpijaju.
Jah. S ljudima, zaista, zajedno jeste toplo, ali smrdi.
Ako iko, Krleža je znao!