Nihad Filipović
17. 3. 2021.
Gledajte, Rade Šerbedžija je značajan umjetnik u Regionu, ali nije ni prvi ni posljednji iz te branše glumaca, reditelja, pop kulturnjaka, pisaca, pjesnika, koji u političkoj priči, lupa k'o Maksim po diviziji. Tako lupi Rade u intervju za N1 televiziju, parafraziram – biva, on je da ostanemo u Bosni zajedno, ali ako Srbi iz Republike Srbske to ne žele, ko ih može spriječiti da ne odu.
Naravno, ništa nije slučajno – jer i kada um petlja, jezik neće nego pravo. Tako, mišljenja sam, ni to njegovo, nije nikakav lapsus linquae, nego odražava ono pravo, dubinsko, ono šta Rade misli. A pošto ne vlada potrebnim znanjima o fenomenu o kojem sudi, onda je, već logički povezano, jasno – da lupa.
Jer, sva historija je, Radinim rječnikom kazivano, priča onih što žele da odu i onih što im ne dopuštaju da odu. Rade kako-tako razumije priču onih što žele da odu, ali, očito, ne konta priču onih što se tome protive. Jer, to je i njihova zemlja.
Kako nazvati čovjeka i umjetnika na glasu, koji i poslije svega, ne razumije da je sva ta tragedija i zlo oslobođeno 1990-ih, nastala upravo iz prava etničkog naroda u Bosni – u kojoj je nestalo ljudi i građana?
Rade je svestran i nadaren umjetnik i intelektualac. Ličanin porijeklom, hrvatski Srbin, pacifista. Pamtimo ga s početka velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu. Bio je među rijetkim jugoslovenskim umjetnicima koji je aktivno vodio antiratnu kampanju. I nakon rata, uglavnom se držao dostojanstveno, odmjereno, pristojno. Zato uživa simpatije mnogih, pa i meni je mio.
Ali, moraju se znati mogućnosti i granice. Ne možeš u polju pojmova kojim ne vladaš, lupati kao Maksim po diviziji. Pogotovo ne možeš, ako si javna faca njegovog profila, gdje te ljudi prate, osluškuju tvoje mišljenje i gdje si za milione ljudi primjer za ugled.
Samo građanska Bosna, država jednakopravno pozicioniranih ljudi i naroda je rješenje. Jer, što reče moj cijenjeni rođak, rahm. Muhamed Flipović, nije Bosna (znači, njen suverenitet), pita u teVsiji, pa režeš, meni ovaj, a tebi taj dio. Suverenitet je Rade integralan, nedjeljiv – ili i nije suverenitet.
Rade je, kao i manje-više svi umjetnici u polju političkog mišljenja – prenaglašeno emotivac, a to je, u tom polju ljudskog djelovanja – koje je strogo interesno i trebalo bi stoga biti izričito racionalno, kontraproduktivno. U našim Regionalnim (i bosanskim specifično) okolnostima pogotovo, obzirom na tradiciju naših odnosa – to je, takav dakle diskurs u mišljenju i javnom, angažmanu – autostrada u novu katastrofu kojoj smo svjedočili 1990-ih.
Da ne znam da je riječ o Šerbedžiji, ja bih takvog nazvao glupanom i četnikom. Ali svakako bi mu bilo pametnije da ne gura nos u ono što ne razumije. Jer brljajući na način kao gore, (a nije prvi put), samo gubi simpatije ljude koji ga inače cijene i kao čovjeka i kao glumca.