Naslovnica – grad Ključ, panorama.
Nihad Filipović
Poslije onog i onakvog loma u godinama rasula pameti, inicijalna emocija što se javlja kod preživjelih je osjećanje duboke nepravde i vrlo često i najčešće, osjećanje mržnje. Ali, čemu mržnja, kada se mržnjom samo dokidamo i štetu sebe činimo. Sjećajmo se, ne zaboravimo, ali nemojmo mrziti. Tražimo, zagovarajmo, borimo se na putu istine, ne iz mržnje, nego iz osjećaja pravde i potrebe njenog zadovoljenja; pa makar i u formi kakvog-takvog prava.
Znam, ono što imamo u BiH nakon rata i dejtonskog mira je parodija prava; ali bolje i to nego ništa. Jer, ako se na tragu istine, a ona je jedna makar šta, kako i koliko nas uvjeravali u njenu mnogostrukost, ako se dakle na tragu istine ne pokreću pitanja zadovoljenja pravde, ako pravo dejtonske BiH nije u stanju odgovoriti na elementarni zahtjev pravičnosti, a to je pitanje kažnjavanja zločina, i to, što narod kaže “ni po babu, ni po stričevima”, onda u BiH zemljaci, smirenja nema.
Jasno, ovo je uvijek lakše reći nego u životu primijeniti. Ko sam ja da apeliram na one koji su pogubili najdraže i najbliže u proteklom ratu, da ne mrze. Pogotovo, ako nema prava i pravde da sa takvima poravnava račune.
Ali, nemojmo nikada zaboravljati: zločinci su proizvod mržnje. Ukoliko sebi dopustimo da nas izjeda mržnja na zločince, izlažemo se opasnosti da obolimo, onečovječimo se i postanemo duhovno njima slični. Mržnja je jaka pokretačka sila, ali u još većoj mjeri, mržnja truje dušu, zasljepljuje svijest i sužava vidike. Nema zaborava, a ni oprosta bez kažnjavanja odgovornih.
Osobno, iz ove priče nastojim odstraniti mržnju, prije svega u sopstvenom interesu; a nadam se, metaforički kazano, da će i komšija, žito razlučiti od kukolja.
Eto zato meni nije do mržnje ni na onoga nesretnika i besprizornog Bajić Dragana. Je li on zločinac i šta je radio u ratu ne znam? Znam da je bio jedan od žešćih i među prvima koji se, po njegovom ponašanju sudeći, bez dileme i unutarnjih lomova, prihvatio puške – pa onda sa puškom vraćao kolege sa posla, kao što smo imali priliku čuti od inžinjera Mehmeda Begića, koji se kao svjedok pojavio u sudskom postupku vođenom protiv načelnika ključke policije Vinka Kondića. Begić je kazao da je u Pošti u Ključu radio do 27. maja 1992. godine, kada mu je Dragan Bajić “zaprijetio puškom i zabranio mi da dalje dolazim na posao”.
Ono što takođe znam, jeste da je meni, upravo taj Bajić, mučki kundakom polomio rebra, u policijskoj stanici, juna 1992. Nismo bili bliski, ali smo uvijek imali lijepi riječ jedan za drugoga, ono – dobar dan, dobar dan; šta ima itd. te sitne konvencionalnosti, kada bi se slučajno sreli, na ulici, u kafiću ili u pošti, gdje je on radio. Pa ipak, eto upravo taj mi baš onako “junački” polomi rebra, iako je poznato, jel’de, mitologija i legenda tako kaže, da “srpska vojska nikada nije maltretirala svoje zarobljenike”.
A desilo se ovako: upadne taj u policiju sa nekim kolegom; jedan od ključkih profesionalnih policajaca, znali smo se iz viđenja, ali, taman da me svetom vodicom sada popršćete, niti sam mu znao niti znam ime. Helem, upadne taj Baja i kolega mu, u punoj ratnoj opremi u policijsku stanicu. Automati su u rukama i neko ostrašćeno, čudno svjetlo u očima. Kako upadoše u onaj mali prostor na prijemnom šalteru u koji prvo kročite kada se odozdo penjete stepenicama u ključku policijsku stanicu, tako me ugledaše. I kako me taj Bajić ugleda, iskrivi se na mene, psujući mi oca i majku i svu familiju redom do pejgambera; pa zapovjednim tonom reče:
– Ustaj.
Ja ustanem sa one prijemne klupice na koju su me posadili dok me dalje ne proslijede na obradu. Kako ja usta, on kaže:
– Ljubi ovaj krst.
Pokaza prstom na kokardu na kapi i kao malo povije glavušu da ja mogu poljubiti. Kokarda je bila bedž sa ugraviranom srpskom zastavom, ali on je to meni “preveo” kao krst. Ja, šta ću-kud ću, nego ima da ljubim; krenem ja junački poljubiti taj bedž, kad li me Baja još junačkije, upravo herojski spuca kundakom u rebra, da mi je mislim i posljednja zvjezdica u Svemiru zaigrala pred očima.
Broji Baja meni rebra, a onaj njegov kolega policajac, sve nabraja – da su zelene beretke zapucale u Ključu i da mu je moj metak iz snajpera pored glave prošišao.
Jebi ga, čuo sam da su Srbi nebeski narod, a poslije ovoga skoro da sam pomislio, da neke istine u tome i ima: evo ovaj beli zna i čiji mu je metak pored glave prošišao. Pročitao valjda na metku u letu, moje ime.
Godinama poslije rata, osjetim jaku bol na lijevoj strani. Bolilo je toliko jako, da uopće lijevu ruku nisam mogao pomjeriti a da ne osjetim probadanje, kao da mi nešto unutra zasjeca utrobu. Odem ljekaru, on me pregleda, da me na rentgen i pita jesam li ja u prošlosti imao kakvu povredu tijela. Isprva, ne mogu sjetiti, a on mi kaže:
– U Vas je lijevo plućno krilo blago zasječeno, kao da ste nekada imali neku tešku povredu ili uboj na tijelu. Do zasijecanja je došlo zbog povrede tj. naprsnuća rebra. Dva rebra su Vam napukla i otuda ta povreda lijevog plućnog krila.
Eto, to je meni ostalo od tog Dragana Bajića. Sada, nakon svih godina, kada god osjetim tupu probadajuću bol ispod rebara na lijevoj strani tijela, pa razmišljam o tom Bajiću i kako to “zaradih”, često se upitam, mrzim li ga? I uvijek dođem na jedno: ne mrzim. Nego prezirem.
A da li bih ga mlatno, kada bi bio u prilici, onako kako je on mene mlatnuo, na pravdi Boga, prvog juna hiljadu devet stotina devedeset i druge?
Da se ne lažemo zemljaci, želio bi da ga mlatnem, a da li bi imao snage, nisam siguran. Pretpostavljam, jače je krme od mene; vazda ga je bilo na vazi, pa valjda i danas, ali kada bi imao tu drčnost, da oprostite, u narodu se to kaže kurčevitost, kada bi dakle bio dovoljno bezkrupulozan da mogu spustiti šaku na bespomoćna čovjeka koji mi ništa nažao nije učinio, e njega, tog Bajića bih mlatnuo. Jašta bih nego mlatnuo. Jer taj Bajić jeste meni itekako nažao učinio. On je mene obilježio do kraja života na lijevom plućnom krilu, pa evo jutros, 32 godine od tog junačkog Bajićevog zabijanja kundaka u moja rebra, osjećam tešku bol na lijevoj strani tijelo. Nikako se namjestiti dok ovo tipkam. Jer, boli. Zato mislim da bi bila pravda, vratiti mu istom mjerom. Pa neka se i on, polomljenih rebara i zasječenog plućnog krila, sjeća mene, kada već nema tog prava i te pravde koja bi i ovakvim odmjerila prema zaslugama.
Jer, ko je njemu i takvima poput njega dao pravo da mene i desetine hiljada poput mene, nemoćnih ljudi, zlostavljaju? Ali, umislili krmci da su nebeski narod i da imaju nebeske ovlasti. Pa da ih makar stiže ovozemaljska pravda nakon rata. Nego ni to. Uvezali se mafijaški i posije rata, pa štite i ne daju jedan drugoga.
Eto, zato bih mu parkirao kundak u rebra, kada bih imao priliku. Ili bar mislim da bih, (ako bih osvojio tu osionost). Ne iz mržnje, nego iz osjećaja da činim Bogu i ljudima ugodno djelo zadovoljenja pravde.
A onda bih mu sve oprostio. Jer, onda bi bili jednaki: i on i ja polomljenih rebara, sa zasiječenim plućnim krilom i osjećajem jakog bola na lijevoj strani tijela, mogli bi rahat jedan drugog pozivati na praštanje i mir među nama; sve hvatajući se za rebra kako dublje ulazimo u starost.