Image: Omar – Kuchukhidze “Dreams”
(iz filozofsko-poetskog dnevnika)
PJESMA BEZ POČETKA Je kovanica noći. To je najkraća pjesma. Čini je jedan glas(slovo) koje ima svoje tajne puteljke. Zato izgleda tajanstveno mada je sjeme svijetlosti. SLOVIK je preegzistentno svijetlo bića, metafizička mogućnost nespoticanja u tami.
Konjik. Ne hodi tamom u slovu.
Ne skriva se u sjenci krune.
Istkao ga glas pijevca na krovu
u crno oko noć kad pljune.
(KONJIK. Bez konja. Ali umire uvijek iznova u galopu.)
U nedogledu staklene lampe
Svetog Ignacija nedostaje ulja.
Nedostojni konjika, svijetlodršca
Proklinjahu ga kao sumanuti.
Palo je na zemlju njegovo ima kao pahulja
I oplakala ga njegova ocrnjela mati.
Al’sa zvonika zore i dan danas
On kudi mraka maratonce:
Ne skrivajte sunce na nebu Slovika
Pomrsili ste i bogu konce
Vi strašni demijurzi bezoblika.
Postoji mračnjaštvo apsolutizma ali i relativizma. Apsolutna istina implicira apostole istine i one koji znaju u moje ime dok ako je sve mnijenje i istina ne postoji oduzimamo sebi moć da stvari i pojave nazivamo njihovim pravim imenima.
Po nekim postmodernim relativistima u Srebrenici se dogodila kafanska tuča ne genocid.
Nasuprot Teodoru Adornu Paul Celan je, davši riječ mrtvima, dokazao da je poezija moguća i nakon Aušvica. Ono što nije moguće nakon Aušvica i svih drugih genocida koji su se desili nakon njega to je vjera u smislene intervencije Boga u tok ljudske istorije…
Usađena ti je u oko
grančica koja je šumama pokazala put:
brat pogledima,
baca svoj crni
dragulj. .
Teže čitavom nebu očni kapci ovog proljeća.
Po čitavom očnom kapku pruža se nebo,
a ispod, zaštićena od dragulja,
vječnost ore,
Gospod Bog.
Slušaj raonik, slušaj.
Slušaj:on škripi
povrh tvrde, bistre
davne suze.
(Paul Celan)
Očni kapci daruju sjenovičnjak: beskraj tame zatvorenog oka. Proljeće ne zatvara oči jer je nebo oko proljeća. U proljeće smo najbliži Bogu jer probodeni zrakom svijetlosti iz suze vječnosti. Ako gledam svijet očima proljeća onda shvatam da je u Bogu sve podjednako važno. Nad svakim poremećajem ove univerzalne važnosti Bog prolijeva suze. Kao u pjesmi Malcolma Lowrya zbog ubistva jednog nadničara:
“Tako je velik očaj Boga
U divljoj ravnici punoj kaktusa
Gdje sam ga čuo kako plače
I osjetio sam kako me razdire Njegova tjeskoba, tražio je azil u mom mozgu
Tako je ogroman očaj Boga….. “
Čovjek koji ne priznaje samome sebi da njegov Bog plače ohol je čovjek, žedan
svemoći.
U jednoj mojoj pjesmi bog je odnemogao zbog smrti jedanaestogodišnje djevojčice koju je ubila granata ispaljena sa položaja jugoslavenske narodne armije na Humu u Mostaru.
“Tog su maja maslačci bili posvuda
Jer su padali sa neba
Kao misli odnemoglog boga
I topili se u tvom plavom pogledu Minela”.
Pjesma je ipak posvećena svoj nedužno stradaloj djeci u posljednjem bosanskohercegovačkom bratoubilačkom ratu.
Ako želimo moralni progres moramo pomjeriti granice ljudske solidarnosti. Solidarnost sa pripadnikom vlastitog naroda je biološki fakat. Solidarnost sa nekim ko nije iz mog plemena je stvar morala kao transcendencije biološkog. Suplemenike veže osjećaj dužnosti pripadnike dva različita plemena može povezati samo ljubav. To je smisao Isusove parabole o dobrom Samaritancu.
Moral je stvar vizije preegzistentne svijetlosti bića koja je jedinstvo svega u Bogu.
Solovjev bi rekao da se akt Božijeg stvaranja sastoji u davanju autonomije idealnim realnostima koje od vječnosti postoje u njemu bez narušavanja smisla originalnog jedinstva. Sve stvoreno ostaje u Bogu. Svijet nije stvoren iz ničega. Ništa je predstavljivo jedino kao tama. Svijet proizlazi iz unutarnje svijetlosti Božanske realnosti.
Ja koji razmišljam u slikama zamišljam Boga kao jedno ogledalo na kojemu se vidi jedan izvor svijetlosti (jedna svijeća čija je voštana masa neiscrpna) i u čijoj svijetlosti se kupa sav ostali svijet. Zdrav razum nalaže da se ta svijeća i svijet odražavaju u ogledalu. Ali ne, njih van ogledala nema, oni su jednostavno u njemu.
I tako počivam dugo u lijepom snu.
Zatim jedan šapat:”Spavaj jadni druže”
I ja spavah, poslije slatko probudjen
Zemlja i nebo, čitav svijet mirisaše na ruže.
Jedna svijetlost obučena u rajski purpur,
Stajala si, oči pune plave vatre.
Tvoj nepomičan pogled bio je prvi odsjaj
Jednog dana koji puni svijet i daje život.
Ono što jeste, ono što je bilo, ono što će biti
Sve, sve je bilo sadržano u jednom pogledu
Mora i plave rijeke ispod mene
Daleke šume, i vrhovi prekriveni snijegom.
I ja vidjeh sve, i sve bijaše jedno
Jedna jedina slika ženske ljepote-
Trudna od bezmjernosti.
Ispred mene, u meni – samo ti.
(Solovjev, iz poeme tri susreta)
Sa stanovišta Sofije, božanskog znanja, vizije jedinstva svega u Bogu, koji bi značaj trebalo imati pleme. Nikakav. Zar Hrist nije rekao da ako želimo slijediti njega moramo napustiti naše familije? Ipak plemensko nadjačava univerzalno(slučaj hrišćanstva, islama, svih imperijalizama, marksističkog Internacionalizma i kako izgleda liberalnog kozmopolitizma). Premoć biološkog je poraz Jaspersovog razuma koji se “kao fundamentalni stav pokazuje kao element ujedinjavanja sa onim što nam je strano i sa svim onim što je različito po istorijskom porijeklu. On bi učinio mogućom jednu rastuću komunikaciju mnoštvenog…, koje zna da je ujedinjeno u jednom, koje ne pripada nikome i kojemu pripadaju svi”. (Karl Jasper, razum i nerazum u našem vremenu). To je poraz moralističke tradicije i tradicije mudraca zapadne filozofije koji su insistirali na oplemenjivanju strasti i iracionalnog dijela ljudske prirode uopšte. Naravno sve to ne znači da su gore navedene univerzalističke religije i ideologije besprijekorne. Štaviše svima su znani njihovi žalosni tragovi u istoriji čovječanstva.
Opsjednutost univerzalnim olako prerasta u oholost i nasilje nad onim što se ljubomorno drži svoje posebnosti ili svog korijenja. I ovdje se začarani krug moje pjesničko-filozofske argumentacije zatvara. Ne preostaje mi ništa drugo nego da vam kažem:šta da vam kažem, možda je Kant bio u pravu kad je u Kritici čistog uma pisao: ”Željeti realizovati ideal u jednom modelu ili što je isto u jednom fenomenu, kao npr. mudraca u jednom Rimljaninu, po sebi je apsurdno i nepoučno, sve dok prirodne granice koje neprekidno priječe dovršenost ideje, sa jednim sličnim pokušajem čine nemoguću svaku iluziju, i tako dobro koje stoji u ideji sa svoje strane postaje sumnjivo i slično pukoj poetskoj izmišljotini”.
Da li to znači da su hrišćanska ljubav, islamska zabrana akumuliranja materijalnih dobara, solidarnost koja proističe iz Klasne svijesti, Bratstvo među narodima, sloboda i jednakost pred zakonom sve same poetske izmišljotine čijoj realizaciji stoje na putu prirodna ograničenja, nedostaci ljudske prirode?
I moja pjesma bez početka je poetska izmišljotina. Ali ona u samome startu nije imala nikakve univerzalne pretenzije. Slovo koje ima tajne puteljke i ono je poetska izmišljotina. To ne znači da ne treba da ih tražim. Pronaći te tajne puteljke i ne pitaj- ući se kuda vode je samo moj zadatak na kojeg me potakla jedna neobično lijepa pjesma.
Osluškuje te jutro koje blagdanski budiš.
razmaknut osmijeh pod kapcima.
konjik neki sa sjevera topotom
se tišini umiljava. kamo će:u
davninu ili u kušnju puta.
drvce što u vodi sjenu traži
list je šumom otrgnulo. da te
žalom svojim sretne. Je li ruža
u očima opet noćcu prevarila.
gdje ćeš stati. pokazati komu sred
znakovlja slovo što pred plamom
svijeće kruži. čekajući stopu tvoju.
(Nenad Borozan)
Jednom davno zapisao sam povodom ove Borozanove pjesme:”Jutro se događa kao osmijeh pod očnim kapkom, kao metafizička zavjera čija je žrtva noć, kao lukavstvo ruže koja anticipira svijetlost cvatući u mraku. Svijetlost je kao konjanik na groblju znakova na kojemu je samo jedno slovo živo. I ja čekam njegove stope da me stignu iz proživljene ali ne shvaćene daljine.Ili treba da utabam nove puteve kako bih blagoslovljenu svijeću živog slova ostavio u nasljedstvo nekome. Ono što je važno jeste odbraniti dostojanstvo onog što je unutarnje moje…
Ali nije za odbaciti niti ova misao:Svi mi imamo tendenciju ka bolesti introspekcije, i introspektivan čovjek, imajući pred očima otvoren višestrani aspekt svijeta, otklanja pogled od njega i fiksira samo prazno koje ima u sebi. Nemojmo zamišljati da ima nešto veliko u nesreći introspektivnog čovjeka. (Bertrand Russell, Osvajanje sreće)
Jean jacques Rousseau u “Porijeklu nejednakosti” tvrdi da je primitivni čovjek imao bogatiji rječnik jer je svim pojedinačnim stvarima oko sebe davao posebna imena. U njegovoj svijesti sve se prikazivalo kao odvojeno. Jedan hrast se zvao A drugi B bez da se uoče sličnosti izmedju njih koje ih čine jednom vrstom. Jer opšte ideje su čisto intelektualne, ako umješamo malo mašte u nju ideja postaje zasebna. Ponekad se u nekim mojim pjesmama želim vratiti djetetu koje nije još uvijek naučilo da apstrahuje i svakoj stvari daje njeno vlastito ime.
Tri snijega prekrila su harem.
Bijelo koje zveči zbunilo je
oholog Boga haremskih mrava:
kao mačeve ispravio je svoje grane Hamid.
U bijelom koje škripi sakrila se
lutajuća šejh Jujina duša.
Ne da joj da proviri heravi čuvar njen,
cotavi Arif. A treči haremski bor –
onaj kojeg sam zvao imenom mog oca-
Redžep zapalio se od cvrkuta crvendaća
I dimom prekrio bijelo koje klepće.
Kameni nišani u tri raspjevane bijeline,
tri bora kao tri poznata lica:
ovdje smrt nije tako strašna.
Marie Leneru bi rekla: Čovjek je dijete izgubljeno pred smrću. Dodao bih antropološki gledano fenomen “harema u sred naselja” čini da čovjek famijalizira sa njom.
Prošle večeri zapisah u moj tefter:
“Duša i smrt nemaju dimenzije.”
Iste noći sanjah:prvo Voltera:
on je ismijavao moju metafizičku malenkost
a onda Ameliju:ona je stajala na prozoru
svog stana i prihvatala duše koje se sjećaju
kako je mirisao bagrem prije Potopa.
Reče mi:”Duša i smrt su dva glasa.
Dajmo im lična imena.”
Probudih se sa pepeljastim srcem u ruci.
(31 dicembre 2004, Codogno)
Neka bude svijetlo i svijetlost bi. Bog je stvarao stvari izgovarajući njihova imena. Imena stvari su govor Boga. Pjesnik nema moć preimenovanja stvari. Ako ne spusti nebo, ne prisjeti na prvobitnu vertikalnu nedistanciranost Boga i zemlje,ne približi Ga kamenu i lišaju(što I jeste “božanska” misija pjesnikova) , neće učiniti da ideje iz svijetla unutarnje stvarnosti Stvaraoca kao svijeće zasvijetle u imenima stvari. Što smo dalji Bogu to su nam stvari neprepoznatljivi je. Ako izblijede imena stvari naš govor će postati prazan. U pustinji bezimenih stvari sazrijeva naša potreba za intimnim došaptavanjem s Bogom. Svaka uspavanka završava se molitvom.
Uspavanka
Dolazim ti sa umornim stihovima
koji ne znaju više spustiti nebo,
koji ne znaju kako dati
tačno ime stvarima.
Dolazim tebi, ali nemam cvijeća.
Nudim ti moj glas
koji je prazan I koji te sadrži:
ispuni ga povicima
na andjele, da bih od njih
jednog dana napravio šapat.
(Mattia Tarantino)…
Moj bog ne postoji. Kako je moguće nešto nepostojeće nazivati mojim? Ako želim zaštiti mog Boga od svake vrste “ontološko teološke idolatrije “(Derrida) moram odbaciti naivno metafizičku, mada jedino spontanu pretpostavku, da on postoji kao konkretna odredjenost,kao stvar medju stvarima, u stvarima ili povrh njih:ne, Bog je pre-događaj jezika koji mi daruje slogove za priču o meni. To je njegov način da sebe i svoju svijetlost daruje meni. Usuđujem se reči da me Bog piše. A pisanje je korak neprekidnog započinjanja. (Alfonso Guida) Tako se svijet i ja u njemu razotkrivamo kao pjesma bez određenog početka,koja treba tek započeti, koja uvijek iznova započinje, mada joj je poznat kraj, kao priča čiji je početak u neprekidnoj izgradnji i razgradnji. Ja“započinjem” jednim neizvjesnim Bogom koji piše i jednom neizvjesnom svjetlošću (ili zašto ne: nepostojećim i nemogućim stihom) kojeg je moguće naslutiti(ili spoznati? ) samo na kraju kad je pjesma otpjevana. Gabriele Galloni se pita u koju svijetlost padaju umrli kao da je smrt rješenje enigme života.
U medjuvremenu:
Hodaj gdje ne možeš! Gledaj gdje ne vidiš!
Slušaj gdje ništa ne odzvanja: Bićeš gdje Bog priča. (Angelus Silesius)
Pri samome sebi – dodao bih. U sjenovičnjaku – beskraju tame zatvorenog oka u kojemu ne protiče vrijeme, nema trajanja već je svaki momenat “apsolutna usamljenost izmedju dvije nule” (Alfonso Guida). Percepcija trajanja nije drugo do svijest o mojoj posebnosti (drugosti od Boga). Vrijeme kojeg čine momenti apsolutne usamljenosti između dva ništa je vrijeme disocirane svijesti. Ali samo iz ove je moguć obrat prisabiranja u Bogu.
Sve dosad rečeno nije svjedočenje o mojoj vjeri u Boga nego moj san o njemu. Stvari nisu tako jednoznačne. Nije bilo tako davno kad sam napisao ove stihove:
Moja utakmica ragbija
“Ateista ne vjeruje u ono
Što mu je opsesija dok je vjerniku
Samorazumljivo ono u što sumnja…”
Razmišljao sam tako kad pod mostom
Medalju za pobožne nadjoh.
I u tren kao da začuh glas moje mame
Bivšeg komuniste:i da ja kao zrno
Pijeska Bog postoji.
Ah mama ne sviđa mi se
Tvoj prijeteći glas
Poludjelog propovjednika
I zabavljam se vidjeti te zbunjenu
Kad te podsjetim na zlo
Što svugdje vlada.
Ali koja je razlika
Između mene koji ga negiram i Afra,
Starog odavno umrlog lutalice,
Koji susretnu Boga u ujedu komarca?
Koja je razlika između Ničea i Joba?
Na kraju misao ide uvijek Njemu!
Niko se ne može izuzeti
Od ove metafizičke utakmice:
Niti blijedi sudci niti igrači ragbija
Sa crvenim obrazima.
Svaka forma deklarisanog ateizma, tvrdi Derrida, svjedoči o najintenzivnijoj želji za Bogom. Naravno tu želju u meni ne može zadovoljiti niti jedan hodža koji naplačuje 150 eura svoje zapise. I zato nastavljam sam moj san o mom Bogu pitajući se da li je zlo u svijetu argument protiv njega.