Loading...
Proza

Pisma iz nesvijesti: To je nama naša borba dala

Etienne, 2012, Havana,  La Converzation skulpture.

Nihad Filipović

1.

Dragi zemljače,

Ništa se ne dešava slučajno. Nazovi to fatalizmom i kako god hoćeš, ali ovo što je nas snašlo, snašlo nas je po zaslugama. Upitaćeš se: Šta treba uraditi da se zasluži pobiti toliko ljudi kao što je nas pobilo? Ništa kume, ništa. Treba samo biti pasivan: ne prati noge pred odlazak u krevet na počinak, njegovati zadah iz usta, ništa ne čitati, nego novinama brisati guzicu, jer su jeftinije od toaletnog papira i redovno gledati “naš” televizijski informativni program. Istina bog, štampa nam, za dobar ukus i prečesto, i nije nego za smeće, ali kume i pržina se prosijava prije nego što se kao malter na kuću nabaci, a mi k’o ovce na ispaši puštamo da nas uvjek isti ovnovi truju i za nos vucaju. Pa prosijmo malo kume. Ima i druge bravčadi i raznog blaga u nas, pa daj malo njih da probamo.

Evo, i ovog jula-augusta  obišao sam mater u Banja Luci i vidio ono što viđam svih ovih godina. Uvjek na istom mjestu, u naselju Boriku, na istoj zgradi, znači niko ne briše, stoji ispisano:

“Mlad balija trči poljem, ja ga stižem pa ga koljem”.

Na drugom mjestu i zgradi iščitavam:

“Hvala ti đenerale. Srebrenica 1995”.

I sada kume, koja je razlika između huligana koji su ovo ispisivali i političkih bandita koji kreiraju javni ambijent u kojemu je moguće itakvo ispisivanje i pasivan odnos vlasti kojoj to ne smeta pa pušta da narodu “krijepi duh”, dan za danom, mjesecima, godinama?

Onda dođe ona druga, “njihova”, dakle federalna televizija, snimi to i pusti u etar, pa nastane problem. Svi su biva iznenađeni i šokirani: Nije to grad Banja Luka, to su huligani, znate… Pa se jave “majstori tetovaže” pa nam objašnjavaju endemske korjenje mržnje u “tamnom vilajetu“… itd., itsl.

Da, da, što bih rekao Trpko: Moj te mi ga malo sa tom pričom. Što endemske mržnje ne bi za Tite. Kažu bila, ali tinjala, nije komunizam dao da se razgori, a ovi sada potpiruju. Za Titu, komunizam i komunističku represiju na mutikaše kume, potpisujem, a za ovo ostalo, opet ono Trpkovo: Moj te mi ga malo sa tom pričom.

Jer mržnja se kod nas njeguje, uzgaja, baš kao i ona velika laž iz koje se koti. A sve što se njeguje raste. I sve što raste i naraste

Nego, ovo ti je kume kod nas isto kao sa korupcijom i podmićivanjem. Svi znamo, korov nam cvijeta, ali smo svi kao iznenađeni kada dođe inspekcija pa to otkrije. A šta mi radimo da potrijebimo? Ništa kume, ništa; mi to njegujemo, milkimo i tetošemo, sve gunjđajući, ali uporno istrajavajući u pogubnoj navici, poput magaraca sviklih na samar, pa ne mogu bez njega.

Hoću reći, koliko je do onih na koje se ljutimo, toliko je i do nas. Nije li javna tajna, od političara, činovnika na funkcijama, ljekara, profesora, čak sudija, pa do, haj’ da se i radničke klase zakačimo, recimo konduktera, kada nam smještaju prtljag ili preko broja ubacuju u autobus, svi uzimaju. A narod daje, nutka, onima koji se otimaju prosto gura, u koverti, bez koverte, ispod stola, preko stola, u džep, pod tepih, ma koje kuda. Može i naturalna razmjena: od sira, kajmaka i jaja pa do poželjne, mlade, “ženske piletine”.

Cilj opravdava sredstvo, a ako je cilj da mi otac na vrijeme bude operiran, da položim ovaj ili onaj ispit, ako mi je potrebna ova ili ona potvrda, uvjerenje i slično ne bi li pokrenuo nešto, neki biznis, uredio neku “pravnu stvar”, ma nema te cijene koju baja nije spreman platiti. A onda se vratimo kući, pa gunđamo. Pa smo ljuti, pa nam nevalja ovo i onaj, nevalja nam ono i onaj, a brat-bratu kume, pitanje je: koliko (ne)valjamo mi?

I tako, nakon što otpuhnemo i muci damo oduška, odemo na počinak i gle’ čuda, opet ne operemo noge, a ni zube, pa ustanemo ujutro, zubalo il’ oprat’ il’ ne oprat‘, prva jutarnja kafica i “naše” TV ili radio vijesti. Pa se ljutimo, galamimo, psujemo. Pa se spremimo, pa na posao, u grad po fasungu i slično. Pa onda prođemo pored onih gornjih grafita kao pored “turskog groblja”. I nikom ništa. Život ide dalje.

2.

Nego, znaš i sam kako je ono pred rat Trpko govorio:

“Neće, ne može ba biti rata. Imamo mi našu Jugoslavensku narodnu armiju, neće to bolan vojska dozvoliti.”

Pisao mi ovih dana. Javlja se tamo negdje iz Sjedinjenih Država gdje ga je JNA otpremili devedeset druge. Pun gorčine, piše:

– Sjeti se Filipe onih licemjernih zaštićenih zona Ujedinjenih nacija, od Žepe i Srebrenice na istoku pa do Bihaća na zapadu, sjeti se Ahmića, sjeti se Korićanskih stijena, sjeti se Biljani i Prhova kod Ključa, sjeti se Stupnog Dola, sjeti se Bijeljine, Arkana i Biljane. I sjeti se Omarske i Keraterma, sjeti se Manjače i sjeti se one curice na početku rata ubijene u Sarajevu i njenog oca kako pred tv. kamerama, poziva njenog ubicu na kahvu, da ga pita zašto su to uradili; sjeti se Suade Dilberovic i Olge Sučić, ubijenih jer su tražili da se ne puca, da se ludilo na vrijeme zaustavi. Sjeti se sve te djece pobijene po Bosnici, svih tih napastvovanih žena, sjeti se one obješene tamo negdje kod Tuzle, nakon izvlačenja iz pakla srebreničkog okruženja, vidio sam je na naslovnoj strani “The Guardian“: mlada, lijepa, djevojka za udati, a visi, “dobrotom osloboditelja” od života oslobođena. Sjeti se Markala i pobijene Tuzlanske mladosti, sjeti se zemljače kako je počeo rat u našem gradu, pa onda pogledaj ko to i danas, dan nakon obilježavanja još jedne godišnjice genocida u Srebrenici i svih tih godina od prestanka pucanja i ubijanja mecima, puca i ubija riječima, puca gestama, puca arogancijom, puca beskrupuloznom drskošću, pljuvanjem po svemu integrativnom, po svemu bosanskom?

Kome to i danas kao juče, smeta bh. zastava, za koga je to Bosna i Hercegovina “nametnuta, privremena, vještačka” i kome to smeta atribut bosanski i danas kao i na početku rata: od Broda i Šamca do Kostajnice i Gradiške i obratno? I koji su to što evo, uvjek iznova, potežu procesuiranje generala što odbrani narod.

Šta je trebao raditi Atif Dudaković u onoj situaciji?

Gajiti bijele golubove, ispisivati poruke: Nemojte nas napadati i povremeno ih tim golubovima mira slati prema četnicima i onoj izdajničkoj Abdićevoj petoj koloni? Mirno čekati da ga “oslobode” od života kao što su Avdu Palića u Žepi i onih preko osam hiljada u Srebreničkom genocidu – je li to trebao raditi? Pustiti Šantića da mu glumi Kordića po Bihaću i bantustanu zvanom “Bihać safe haven area“ – je li to trebao dozvoliti? Mirno, trpeljivo, merhametli i u duhu stoljetne hajdučko-uskočke tradicije i javašlučke filosofije “biće nekako“, biva “mudro” iščekivati “oslobađanje od turaka” ili pretvaranje Bihaća u još jedan od stolnih herceg-bosanskih gradova – je li tako trebao postupiti?

Sjeti se rođače i zemljače, sjeti i ne zaboravi. Ne zaboravi dok živiš. I na djecu prenesi, neka i ona pamte. Da im sutra ne bi neki, kao danas nama, “tetovirali identitet”, literalno i medijski im razvlačili pamet, kao što nama razvlače od Njegoša i Andrića, preko Dučića i Bećkovića, preko bošnjačkih podrepaša što ne znaju, jal bi piškili, jal bi kakili i onih tranzicijskih prodanih duša što na narodnoj grbači, izvrsno znaju brojati fotelje, znaju stanje na svojim tajnim bankovnim računima i znaju busati se u narodna prsa, pa sve do do kojekakvih Draškovića, koji prevtrljivost poturaju pod mudrost…

I uvjek ista poruka: postojimo Mi, rudo, osnova, kormilo, temelj, so zemlje i kruha nasušnog, i postojite Vi, otpadnici od genetskog stabla i vjere pradjedovske, vi poturice, vi izdajice, vi suncokreti, vi prelivode, kukavice i gramzivci…

Ti grafiti oko kojih se digla frka jer ih je “uslikala” federalna televizija i pustila u etar, pa to je ono isto što smo ti i ja gledali 1992. godine u našem Ključu zemljače; u sred grada, na zgradi ispisano: ”Turci napolje”.

Ništa se nije promjenilo u glavama. Narod se i dalje truje, pa nije čudo onda što huligani ispisuju grafite mržnje.

Zato, pamti zemljače, pamti i na djecu prenesi. Pusti ove intelektualce-intelektualčiće i gmizavce političare-početnike, što su radi sopstvene guzice spremni prodati i prodaju i obraz, a narodu pod krinkom neka se time nauka bavi, nude šupljak zaborava kao spasonosnog eliksira kojim će se odagnati i kao kakvom ćiri bu-ćiri ba magijom riješiti svi naši problemi. Malo sabah morgen i moj te mi ga sa tom pričom. Jer ko zaboravi, ponoviće mu se. To nam i oni grafiti poručuju. Pa sad’ kom u glavu, kom u guzicu.

I zato opet, pamti zemljače, pamti da se ne bi ponovilo, pamti i moli Svemogućeg: neka sjeme učvrsti “kugom zatrovano mlijeko“, neka naše sve buduće majke i nene budu majka i nena Fata, neka naša djeca kad već nismo mi kadri bili, podignu glavu i jasno i glasno kažu:

“Meni ko na vrata bahne sa puškom u rukama, živ se vratiti neće tamo odakle je poslan.”

3.

A javio mi se i Macan, onaj što smo ga zvali Ture, jer je ono kao dijete vrteći onaj hula-hop oko pasa, ko zna otkud i zašto stalno ponavljao: ”Ture bure valja, bure Ture valja”, pa mu tako i ostalo to Ture. Piše Macan:

“Moj Filipe, (1)“Konje ubijaju, zar ne”. Evo me, rasfrljacanog u Australiji. Skoro pa k’o onaj (2) Jonny: bez obe sam ti noge ostao, bez ruke i oka. Sjedim u kolicima i po vascijeli dan šaram po kompjuteru, pijuckam Fosters pivo i prebiram po pameti što nam je ovo trebalo. Još sam u tim godinama pa ćuna hoće, ali žena me ostavila, djece nismo imali, pa nije puno ni promišljala. A ko će poželjeti mene ovakva sakata. Eto, to je meni, budali kakav sam bio, “moja” borba dala.

Ti Filipe znaš da ja potičem iz partizanske porodice. Djed mi je bio teška komunjara, oficir (3) Ozne, vij’o četnike po Manjači. Majka mi je bila aktivna partijka, a i otac, mada ne u partiji i vjernik i on brate po svemu, “crven” u duši.

A ja se bacih, ma ni na jedno. Bio sam na svoju ruku. U jednoj Andrićevoj priči, gazda prikolje pjetla, ali ne zbog toga što ne pjeva ili što loše pjeva, već zato što kukuriče prije vremena! Možda, onako mlad i neiživljen, možda sam ja bio, baš kao taj Andrićev pjetao. Zapalio me Drašković i najčudnije mi je, što i ovako sakat, evo čini mi se i dalje izgaram u toj vatri.

Filipe, mislio sam i mislim: nacionalizam nije loš kako mu se pakuje. Ne može biti loše svoje voljeti, a druge poštovati i uvažavati. Pratim ja preko ove internet kutijce šta se po Bosni piše, a i ti šta pišeš, i vidim u četnike mećete sve one Srbe koji su zločine radili.

Zemljače, ‘ajmo ovako, napravi spisak svih Srba koji su počinili zločin na teritoriji BiH. Pogledaj njihove podatke: kojeg su porijekla, iz kojih su sela, ko im je otac, ko majka, a ko stric i ujak. I šta će ti se otkriti? Vidjećeš zemljače, u 90% slučajeva sve su to djeca iz partizanskih porodica, djeca spomeničara, narodnih heroja. Takvi su to radili, sve sa kokardom na čelu, a petokrakom u džepu. Prešaltali se sa vremenom, a ostali oni isti, jer “vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud”.

I zato, kažem ti, sav ovaj rat i svi ti zločini, sve je to 90% nevjerničko maslo. Čovjek koji vjeruje u Gospoda, nije bitno da li ga zove Bog, Jahva ili Allah, on ne može biti zvjer i činiti zločine! Onaj koji može ubiti trudnu ženu, koji može silovati, nejač paliti i klati, to i nije čovjek. To je zvijer. Po Božjem zakonu u ratu se ne ubija neboračko stanovništvo ni najljućih dušmana, ne raskopavaju se ničija ognjišta, ne ruše se Božiji hramovi, ne nasrće se na žensku čast i obraz, ne terorišu se oni koji su pali u ropstvo…

Evo sada ovi moji pljuju Dudakovića. A ja, ja koji sam se borio protiv njega i ostao sakat u toj borbi, kažem: Svaka mu čast. Dostojanstveno i vojnički je branio i odbranio narod. A šta je radio Mladić?

Vidiš Filipe, ja i danas “ratujem” sa mojim Srbima, jer ne volim Ratka Mladića i ne smatram ga ni za kakva heroja. Sebično krme se igralo našim životima. Naredi uzeti onu kotu, pa onda, kakio bi piškio bi, šta li, naredi povlačenje? Pa za koje “krive Drine” onda vojska izginu u međuvremenu? Tako sam i ja ostao sakat osvajajući neko jebeno brdo pa se onda povlačeći, a sve samo da bi Mladić mogao Seferu zategnuti od šake do lakta, kao vidi šta vam radimo Haliloviću Sefere, vidi kako vas taktički prcamo. I onda ove moje budale hoće reći da je taj ravan vojvodi Radomiru Putniku, Stepi Stepanoviću i ostalim srpskim velikanima.

Najveće zlo zemljače, koje zadesi moj srpski narod, je upravo taj Ratko Mladić, onaj Vojislav Šešelj i Slobodan Milošević. Nama nisu trebale nikakve ustaše i mudžahedini, pored ove trojice. Sve je to ista kuhinja. Vojislava Šešelja je “proizveo” Slobodan Milošević tj. državna bezbjednost Republike Srbije, kao i samog Miloševića uostalom. A i Mladića.

Filipe, istina je da su Srbi dobili oružje preko Srpske Demokratske Stranke i tadašnje Jugoslavenske Narodne Armije. To zato da ne dočekaju devedeset prvu i devedeset drugu kao što su dočekali četrdeset prvu i četrdeset drugu, kad dođu dvojica ustaša pa odvedu stotinjak Srba i pobiju ih kao ovce. Da se ljudi osjećaju sigurnijim, jer su nas isprepadali i izludili lažima, zato je podjeljeno oružije, ali je nažalost okrenulo naopako.

Znam kakav je strah vladao kod nas Srba. Rečeno nam je da budemo budni i na oprezu jer od Cazina stižu ustaše upomoć Zelenom beretkama. Znam da sam ja, u svojoj kući noći proveo neprespavane, sa puškom u ruci, očekujući da će mi se desiti ono što se desilo ćaćinom stricu, babinom bratu. Svi su odvedeni od ustaša i pobijeni. Znam i šta se događalo u ovome ratu. Znam i za istočnu Bosnu i za Prijedor. Znam i stidim se. Stidim se zbog tog Mladića i svih tih zločina što ih na prevaru počiniše i u moje ime.

A mene danas ovi da pozovu ponovo pod pušku, sve i kad bih mogao, a ne mogu ovako sakat, došao bih na zborno mjesto samo da ih popljujem. Da ih pljunem što nas ovako isprevaraše i na zločin navukoše. Što nam istinu nisu govorili nego su nas lagali i na laži oštrili za rat. A vidim isto rade i danas. Samo ja pa ja. Jebe se njih, da oprostiš za narod. Gdje su se god oni pobrinuli za narod, nas Srba je nestalo: od Kosova do Knina. Pobogu brate, pa ne možeš za sebe nešto tražiti, ako nisi isto spreman dati drugom.

I Gospodu Bogu se molim da se ne ponovi, i posebno molim i nadam se, da Bošnjaci neće nakon Srebrenice, upasti u istu onu klopku u koju smo mi Srbi upali nakon Jasenovca. Neka se pamti zemljače. Mora, ne može drugačije. Ko zaboravi, sa nama kakvi jesmo, ponoviće mu se. Ali, uz pamćenje mora ići istina, jer bez toga svi ćemo opet sutra nekom novom-starom velikom laži, biti utjerani s puškom na ramenu u vrste, pa će opet mnogi završavati u jamama i, evo kao ja sada, bez nogu, ruke i oka…

Jer ovo jednom mora prestati zemljače.

————————————————————-

(1) Aludiranje na poznati roman Horace Mc Coy-a, “Thay shoot horses, don’t thay“, (“Konje ubijaju, zar ne”); Horace Mc Coy, američki pisac, rođen 14. 4. 1897, umro 15. 12. 1955. g. Ovo njegovo djelo je objavljeno u SAD 1935. g. Roman je dočekan od književne kritike kao “pravo malo remek dijelo”. Prema ovome romanu kasnije je snimljen istoimeni film.

(2) Dalton Trumbo, rođen 9. 12. 1905. g., umro 10. 9. 1976, američki pisac i filmski scenarist. Prema njegovoj kultnoj noveli “Jonny got his gun”, objavljenoj 1939. g., snimljen je 1971. g. istoimeni film. Inspiraciju za djelo Trumbo je dobio nakon što je svojevremeno, negdje poslije i svijetskog rata, čitao jedan novinski prilog o nekom britanskom vojniku strahovito unakaženom u ratu. Inspiriran tim novinskim uradkom on kreira lik Jonny-a, tjelesno unakaženu osobu u posljednjim danima rata. Njegovo tijelo je truplo bez ruku, nogu, očiju, bez ušiju i nosa, bez usta i jezika. Jonny je zapravo živući leš. Slijedom Jonnyjevih povremenih povrataka svijesti, Trumbo prati njegovu misao, osjećanja i uspomene kreirajući tako jedno od najsnažnijih anti ratnih dijela svih vremena.

(3) OZN – Odjeljenje za zaštitu naroda, policijska služba formirana sa strane Komunističke partije Jugoslavije neposredno pred kraj Drugog svjetskog rata.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *