Naslovnica – https://www.artofmanliness.com/character/behavior/the-narcissism-of-minor-differences/
Nihad Filipović
Prije pucanja što oDpoče 1992, imao sam jedan mali noćni razgovor sa dvojicom poznanika. Dva, inače dobra prijatelja. Plaho dobra, biva nerazdvojni. Jedan je, bez soBstvene krivnje, bio Srbin, a drugi je bio, ako je po imenu suditi, Bošnjo, a šta je stvarno bio, to je valjda on samo znao; ili nije znao. Haj’ znadni.
Helem, traje naklapanje u balkanskoj krčmi, te u izmaglici dima cigareta, oštrih mirisa opijata i znoja, tamo neđe sa prašnjavih stalaža intime osjećanja, hrupi na hastal među pepeljare pune opušaka, pivskih flaša i rakijskih čašica, identitetsko pitanje.
Bilo je to u vrijeme drišenja učkura, početka razgaćivanja i prebrojavanja u Bosni.
Titoizam još nije kolapsirao, ali je pacijent bio na stolu i samo se čekao odsudni trenutak; tako da su i kafanski razgovori tog vakta na osjetljive društvene teme bivali, još uvijek ljudski i kako-tako pristojni, ali i primjetno direktniji. I sve direktniji kako je vrijeme rekonstrukcije (ili dekonstrukcije – to je tada još bilo neizvijesno, maglovito i nejasno, na koju stranu historije će Jugoslavija – ili će, kako-tako obstati ili će nestati u bespućima povijestne zbiljnosti, što bi kazala, tada narastajuća nacionalna zvijezda repatica u Hrvata, bivši general titoizma Tuđman Franjo).
Posebno u Srba tog vremena, osjetila se ponesenost naglašenim osjećanjima etnonacionalnog patosa razbucanog politikom srbijanskog komunističkog vrha sa – iznenađenje, iznenađenjeee – još jednim aparatčikom i satelitom titoizma, bivšim bankarem i aktualnim profesionalnim političarem i Srbinom Slobodanom Miloševićem, na vrhu te vladajuće komunističke satrapije.
I dobro, ide taj mali razgovor za hastalom. Bosanska je to specifika, gdje je “podebljan” Srbin, valjda đe su najveći i umislili, historijski najvažniji u stvaranju obje Jugoslavije, pa kao po nekom historijskom defaultu, osjeća dužnost, takorekuć ima “pravo” srbovati, i to na kub, s prostodušnim uvjerenjem da vlada nebeskom istinom kojom će obradovati sugovornika; a Bošnjo bi najradije da mu se ime, (a tek jezik – ne dao dragi Bog) – i ne pomene. Teško to mogu razumjeti oni koji nisu živjeli u Bosni i ne poznaju kaliografiju, ekvilibrium i finese tih naših odnosa.
Nejse, identitetska osjećanja rečene dvojice su ovdje nebitna, nisu ih te noći ni izrekli. To se kao podrazumijevalo: naši su, zna se. Nego ja izvalih, da mi je nacionalizam stran i da sam po prirodi kosmopolita:
– Jer na kraju krajeva, uklonite vjersko osjećanje i šta, eto šta ostaje među nama, osim ( 1) narcizma malih razlika. Znači, znam šta jesam, ali „vibriram, govorim i dišem“ općehumanistički i kosmopolitski, rekoh. I to na bosanskom.
Uh, kad se na to, ona dvojica obrušiše na mene. Na pasija preskakala me krenuše pijano podđikavati:
– Đe's ba kosmopolito. Konobar, još dvije (2) banjalučke za nas, a za kosmopolitu (3) lincuru! … Žešću! Halo, dijete, još jedna žešća ‘vamo, za narcisista!
– Nije ba narcisista, nego narcis; narcizam, pa narcis, velim.
– Oooo, sad’ smo i cvijeće.
Ostali smo do u sitne dekike iza pola noći i sve vrijeme ja, kosmopolitizam i bosanski jezik, predmet sprdnje. Narcizam srećom zaturiše ubrzo u pijanom magnovenju; nisu biće znali, grizeli se to il’ se žvaće, pa pljune.
Dobro, nejse. Događa se to u Bosni đe svi govore svojim jezikom, a kada se nađu u društvu, onda je to naš jezik; eventualno srbsko-hrvatski, ali bosanski ni u mislima. Inače si nagazio na minu. I dakako, jer krčma je to, nema kakav svijet tu ne svraća, događa se i da u krčmi zaglavite sa nekim za koje poslije skontate da vam, vala i nisu trebali u društvu. Međutim, odspavate i zaboravite. Bilo, a ako ste dovoljno pametni, nećete dozvoliti da vam se ponovi.
E, al’ domalo, eksplodirao narcizam malih razlika – i napao Bosnu. Meni moj kosmopolitanizam i identitetsko osjećanje općehumanističke bliskosti na bosanskom jeziku, ne pomože ni koliko je crno ispod nokta. Zaglavih k'o bravče, u štali na Ma(h)njači i mogu slobodno kazati, nazor živ ostadoh.
Onaj (4) prvi srećo, moj pijani prijeratni sagovornik iz krčme, dođe na glas kao nešto krupniji Srbin, znate na šta mislim, a onaj (5) drugi, Bošnjo, što nije znao jal je poš'o, jal je doš’o, slikao se na televiziji i davao nekakve, budi Bog s nama, izjave o mirnom životu u gradu oslobođenom od “Turaka”; ali džaba, ništa mu prijateljstvo sa onim prvim ne pomaže – i on završi na Mahnjači kao i ja. I njega palicama peglali kao i tolike druge, a njihovo prijateljstvo, naravno, puklo, kao staklo na ogledalu kada se razbije, pa ga nikakvo krpljenje više sastaviti ne može.
A moj kosmopolitizam? A moj bosanski jezik?
Ako mislite da su izdahli na betonu i u blatu i vlazi u štali na Mahnjači – nisu. I dalje su tu, sa mnom, samo, što kažu – Misli globalno, djeluj lokalno; ja ni sebi, ni kosmopolitizmu i općehumanističkom bratstvu na bosanskom jeziku u meni, ne dozvoljavam da zaboravimo, gdje i u kojem okruženju živimo!
—————————————————————————————————————————————————————————————————-
(1) Fraza Sigismunda Frojda kojom se želi naglasiti psihološki poremećaj egocentričnog fokusiranja na sobstveno “viđenje”, interes, doživljaj; emotivna tupost i bezosjećajnost za stanja, potrebe i osjećanja drugih, tim jače naglašena što su su subjekti bliži jedan drugom.
(2) Aludiranje na banjalučko Nektar pivo.
(3) Rakija lincura
(4) Dvadeset-dvadeset i pet, možda i jače godina iza rata što “stade” u Bosni 1995, ovaj je završio kao osuđenik zbog nekih postupaka, među ostalim i ubistvo, počinjeno u ratu 1992. na 1995.
(5) Ovaj je završio u raseljenju preko bare