Fergus M. Bordewich
Članak je objavljen 13. travnja 1986. godine u New York Timesu
Ddevetog svibnja 1985, redovi vojnika marširali su kroz središte Beograda, glavnoga grada Jugoslavije. Avioni su letjeli nad glavama okupljenih. Tenkovi na pločniku. Polja topništva i oklopnih vozila stoje pred čelnicima jugoslavenskih republika, članovima jednopartijske vlade i veteranima partizanskog rata protiv nacista.
To je bila prva vojna parada koju je Jugoslavija vidjela u desetljeću, kazališni prikaz moći i nacionalnog jedinstva kakvog se malo tko sjeća, u nominalnu čast partizanskoj krvavoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Val za valom vojnika i oružja okrenutih prema golemom portretu Josipa Broza Tita, oca jugoslavenskog komunizma koji je gledao očevim pogledom na simboličke svečanosti. U uredu iznad parade, urednik Borbe, glavnih dnevnih novina, obrambeno je komentirao: “Morate dati ljudima nešto za slavlje.”
Kada je Tito umro 1980, nakon više od tri desetljeća na čelu nacije, svijet mu je odao počast. Šefovi skoro svih moćnih država su došli na njegov sprovod. Zbog svoga prkosa Staljinu 1948. godine, Tito je osvojio potporu Zapada. Zbog svoje odanosti socijalizmu, osigurao je povjerenje Istoka. Zbog ustrajnosti na nesvrstanosti, zaslužio je divljenje svijeta u razvoju. U Jugoslaviji je bio najvažnija ikona nacije, lik gotovo mitskih razmjera. On je ujedinio ratnu zemlju, doveo svoje ljude do važnih postignuća u obrazovanju i industriji te institucionalizirao sustav “radničke samouprave” za koji su jugoslavenski komunisti tvrdili da je suština istinskog socijalizma.
Međutim, ono što je Tito propustio dati Jugoslaviji bio je trajan osjećaj nacionalnog jedinstva i svrhe. Ostavio je naciji kolektivno predsjedništvo, tijelo od devet članova koji su dužni vladati konsenzusom, koji se godišnje rotiraju u uredu višeg autoriteta poznatog kao predsjednik Predsjedništva. Pored toga, Predsjedništvo bira premijera koji će služiti četverogodišnji mandat, premda ta funkcija nije neovisni autoritet. Milku Planinc, aktualnu premijerku čiji četverogodišnji mandat istječe sljedećeg mjeseca, poštuju vjerovnici zemlje u inozemstvu, ali kod kuće nije uspjela učiniti puno više nego moliti za konsenzus regionalnih čelnika koji su više zainteresirani za vlastite republike nego naciju kao cjelinu.
Šest godina nakon Titove smrti, sukobi koji su ležali pokopani ispod Titove mitologije, izašli su na vidjelo poput bolesnika iz Pandorine kutije. Jugoslavija je danas zastrašujući krajolik natjecateljskih nacionalizama, religija, gospodarskog poremećaja, birokratske paralize, pluralista koji bi rastavili jednu stranku i neostaljinista koji bi ih ugušili.
Iako Tita i dalje službeno nije moguće kritizirati, njegova je politika uglavnom kriva za nevolje ove zemlje. Početkom sedamdesetih Tito je počistio komunističku partiju liberala i inovatora iz republika i zamijenio ih lojalnim partijskim poslušnicima koji nisu imali vlastita uvjerenja. “Da je Tito umro krajem šezdesetih godina, u povijest bi ušao kao veći čovjek”, opazio je kritički beogradski intelektualac. “Nakon 1960-ih godina, stajao je na putu reformama.”
Kao rezultat toga, Jugoslavija je danas na raskrižju. Milovan Đilas, nekoć najvjerojatniji Titov nasljednik, ali posljednja tri desetljeća najozloglašeniji jugoslavenski disident, izrekao je svoje predviđanje: Jugoslavija će ili osuvremeniti svoje gospodarstvo i reformirati se u istinsku demokratsku federaciju ili riskirati pad u zaostalost, diktaturu i nasilje.
Kao što su zapadni diplomati sa sjedištem u Beogradu nedavno uočili: “Ne čuje se više ništa od onih fraza o sjajnoj komunističkoj budućnosti.”
Jugoslavija (ime znači “zemlja južnih Slavena”) je zajednička domovina osam naroda, pet jezika i tri religije. Nikada nije bila nacija prije 1918. godine, kada su kralj Srbije i slavenski idealisti privukli raznolike narode u ovaj klimav spoj. Tijekom previranja u Drugom svjetskom ratu, Titovi komunistički partizani došli su na vlast. Organizirali su zemlju u federaciju šest republika – Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Sloveniju, Crnu Goru – i dvije autonomne pokrajine – Kosovo, gdje prevladavaju Albanci, i Vojvodinu, gdje obitava značajna mađarska manjina.
Jugoslaveni dobro prate većinu trenutnih ekonomskih problema svoje zemlje. Doista, nekoliko jednostavnih statističkih podataka govore o tužnoj priči. Jugoslavija duguje više od 20 milijardi dolara stranim bankama i vladama, što je postavlja među prvake međunarodnog duga. Nezaposlenost iznosi 17 posto, najviša u Europi. Trenutna stopa inflacije popela se na 85 posto godišnje. Od 1980. godine životni standard je smanjen za 30 posto.
U tvornici olovaka TOZ, kao i u mnogim drugim tvornicama širom zemlje, zalihe su nagomilane, a potražnja se smanjuje. “Živimo od kreditiranja”, izjavio je glasnogovornik zagrebačke tvrtke. “Ne znamo što će se dogoditi u narednih pet godina, a mi smo već smanjili plaće samo kako bi naši radnici ostali na poslu. Ne možete zaraditi dovoljno novca za mjesec dana čak ni za odijelo. Za godinu dana ne znam hoću li uopće i imati posao.”
Neproduktivnost i apatija postigli su zadivljujuće proporcije. Prema zapadnim procjenama, više od četvrtine od 6 milijuna radnika u javnom sektoru nije potrebno. Svakog dana je 700.000 radnika “na bolovanju” i još preko 600.000 “na odmoru”. Oni koji se pojavljuju na poslu rade u prosjeku 3,5 sata dnevno; unatoč novim strojevima, potrebno je, na primjer, 1.500 radnih sati za izgradnju željezničkog vozila za koje je 1970. godine trebalo 1.000 sati.
Jugoslavenski dužnosnici više vole kriviti cijene nafte za svoje probleme, ili strane banke, pa čak i slučajno loše upravljanje – gotovo sve osim njihove verzije socijalističkog sustava. Zapravo, zapadne su banke godinama financirale jugoslavensku ekonomiju. Godine 1983. spasile su zemlju od propasti hitnim zajmom od 6 milijardi dolara, a prošle godine izvori u Bondu i Washingtonu osigurali su premijerki Milki Planinc političku potporu za buduće zajmove.
U sferi gospodarstva tu je Titov sustav radničkog samoupravljanja, idealistički program koji se pokazao nespretnim i nije ispunio svoje rano obećanje. Radna snaga je podijeljena na 30.000 malih radnih jedinica. U TOZ-u, na primjer, mehaničari formiraju jednu jedinicu, drvarnice drugu, administratori treću, i tako dalje. Svaka jedinica može ostati neovisna ili pridružiti se drugima kako bi formirala tvrtku zapadnog stila, koja zauzvrat može zajedno s drugim tvrtkama osnovati konglomerat. Struktura je namijenjena utjelovljenju suštine socijalističke “demokracije”. Na svim razinama, radničko vijeće trebalo bi pregovarati o odlukama o zapošljavanju i proizvodnji pa raspravljati oko zdravstvenih usluga i slično.
To je teorija. Praksa je nešto drugo. “Nisam sigurna o čemu točno odlučujemo”, rekla je 35-godišnjakinja, koja već godinama sjedi na radničkim vijećima kao predstavnica radnika. “Uglavnom, surađujemo s upravom.” U međuvremenu, menadžeri su odabrani više zbog njihove ideologije nego profesionalne vještine. “Osnovni stav je i dalje da, ako su svi dobri komunisti, sve će na kraju funkcionirati”, komentirao je zapadni analitičar u Beogradu.
Pod pretpostavkom da manja mora uvijek biti bolja, ogromna javna poduzeća atomizirana su 1960-ih: samo državna željeznica bila je razbijena u 350 različitih tvrtki, svaka s vlastitim sustavom samoupravljanja. U ime etničke autonomije, Tito je odbacio pravo središnje vlade da postavlja ekonomsku politiku i dopustio da svaka republika ide svojim putem bez obzira na interese zemlje u cjelini.
Sustav je izazvao sukobe, zbunjenost i neučinkovitost. Za mnoge Jugoslavene, on kombinira najgoru decentralizaciju s najgorim središnjim nadzorom. Priče o industrijskoj katastrofi su svima na usnama. Bosanci su izgubili 2,3 milijarde dinara na pogonu za preradu krumpira izgrađenom tamo gdje je jedva bilo krumpira. Velika tvornica za izradu pločica postavljena je blizu bugarske granice sa strojevima koji nisu mogli obraditi lokalnu zemlju. Drugdje, izgrađen je aluminijski kompleks u blizini boksitnih naslaga, za koje se prekasno otkrilo da nikada nisu postojale. Poljoprivreda nije besplatna: dok je Vojvodina prošle godine izvozila 7 tisuća tona žitarica, druge su republike potrošile očajnički potrebnu čvrstu valutu za uvoz više žitarica iz inozemstva.
Užas i zbunjenost široko su rasprostranjeni. Kao što kaže konobar u beogradskom kafiću, “Da bi se odlučilo o cijeni ove čaše soka od marelice, delegacije iz osam odvojenih republika i regija moraju se složiti.”
Jedina nominalno “nacionalna” institucija je liga komunista od 2 milijuna članova, službenog naziva Komunistička partija Jugoslavije. U svakoj republici stranka i dalje upravlja aparatom vlasti i zadržava moć otvaranja i zatvaranja ventila u slobodnoj raspravi. Čak su i komunisti podijeljeni regionalnim odanostima, kao i sukobima između reformatora i konzervativaca. U Sloveniji, na primjer, Ciril Zlobec, koji je prošlog proljeća vodio jugoslavenski književni kongres u javnom pozivu za okončanje kazne za “verbalne zločine”, ugledni je član republičkog parlamenta i kulturni ravnatelj slovenskog državnog radija. Nasuprot tome, stranačke i vojne vođe u BiH i Hrvatskoj sve više promoviraju totalitarnu teoriju kao “Titov način”. Rezultat je, kako je to rekao jedan od disidenta, “totalitarizam krivotvorina” kako bi se slagalo s ludošću državne ekonomije.
Decentralizacija, zajedno s ekonomskom stagnacijom, povratila je stare nacionalne ljubomore. Srbi su skloni kriviti “sebičnost” bogatijih Hrvata za nemoći zemlje, a Hrvati ih postavljaju na vrata navodnog srpskog “hegemonizma”. Slovenci se žale da su Kosovo i Makedonija ‘vreće bez dna za vanjsku pomoć’, a Makedonci optužuju Srbe i vojvođanske Mađare što žele prodavati svoje žitarice u inozemstvu. “Ljudi u svakoj republici sada smatraju da je svako smanjenje njihovog životnog standarda rezultat njihovog iskorištavanja od strane drugih republika”, objasnio je Branko Puharić, dužnosnik hrvatske vlade. Od svih nacionalnih antagonizama u Jugoslaviji, najviše je nestabilno kod Albanaca na Kosovu. Oni čine 77 posto stanovništva pokrajine, a njihov natalitet je najviši u Europi. Nacionalisti među njima zahtijevaju vlastitu jugoslavensku republiku ili pravo da se odvoje i ujedine s Albanijom.
U zemlji Slavena, Albanci su neobični. Njihova kultura je kao vanzemaljac, a njihov je jezik nerazumljiv susjednim Srbima. Njihova polja i neplodni brežuljci čine vlastiti “treći svijet” Jugoslavije, gdje prihod po glavi stanovnika iznosi samo 500 dolara godišnje, u usporedbi s 1.200 dolara u Srbiji i 4.000 dolara u Sloveniji. Više od 70 posto proračuna Kosova dolazi od savezne države.
“Albanski nacionalisti optužuju jugoslavenski sustav za sve što im se ne sviđa i zamišljaju da bi prava država riješila sve njihove probleme”, rekao je Gemajl Hasani, čelnik kosovskog komunističkog saveza. Godine 1981. nacionalistička zanesenost eksplodirala je na ulicama Prištine, pokrajinskog glavnog grada. Najmanje devet albanskih nacionalista poginulo je, više od 250 ozlijeđeno, a tisuće ih je uhićeno tijekom nereda u kojima, priznaje lokalni komunistički dužnosnik, “čak su i najmanja djeca bila na ulicama i vikala za albansku republiku.”
Čini se da je atmosfera opuštena od 1981. godine. Neredi su nestali s ulica Prištine. Na selu, međutim, neumoljiva pobuna ostaje. Srbi su strastveno povezani s Kosovom, gdje je u srednjem vijeku uspostavljeno prvo srpsko kraljevstvo; Albanci koji su ušli u regiju dok su se Srbi povukli prije više stoljeća od turske invazije, Slavene smatraju kolonizatorima na albanskoj zemlji. Brojke su neumoljive u korist Albanaca. Kao podsjetnici na ljutnju bijesa, domovi etničkih Srba i dalje se spaljuju. Lokalni dužnosnici priznaju da su kosovski Srbi izgubili vjeru u pokrajinske vlasti i Komunističku partiju. U posljednjih pet godina najmanje 120.000 Srba pobjeglo je iz pokrajine.
“Albanci i Srbi ovdje žive u različitim svjetovima”, rekao je profesor na Sveučilištu u Prištini, gdje su se desetci tisuća albanskih studenata okupili u prosvjedu protiv vlasti. “Tvoja mržnja ovdje određuje tvoje prijatelje.”
(Nastaviće se)