Piše: Nihad Filipović
Današnje iseljavanje iz Bosne nije stoga što nemamo kapacitet da uredimo ekonomiju, nego je stoga što nemamo kapacitet da uredimo državu.
Da vam omladino i zemljaci, ovaj dinosaurus nešto kaže. Jedan reče, sve je džabe. Nije. Ništa nije džabe. Sve ima cijenu i svoje zašto i zato. Slučaj možda opredjeljuje pojavu života, ali jednom u životu, ništa nije slučajno; pa ni ovaj bosanski korov koji ima dubok korjen, kojega vi što dolazite, trebate čupati.
Najprije spoznati, otkriti mehanizme ukorjenjivanja, ničemu ne vjerovati bjanko, tragati za istinom, misliti svojom glavom, ne vjerovati nikome, do li svojoj pameti, ali pameti, ne copy-paste i brain washing medijima i političarima koji su tu da vas žedne preko vode prevode (to je na kraju krajeva mehanizam svake vlasti i svakog vladanja, u pitanju je samo sa kolikom kritičke svijesti su ovladali podanci odnosno građani, jer od toga zavisi stapen bahatosti odnoso uljuđenosti vlasti); dalje, sve što tako otkrijete kritički prosijavati, kroz sito i rešeto promećati, a onda ono što ostane, to je taj korov, to čupati, ono kao u onoj priči, deda za ripu, baba (nena) za dedu, pa đe tata, pa đe mama, pa unuk (unuka), svi skupa vući ne bi li iščupali korov…
Bosansko iseljavanje nije novi fenomen. Eto, npr., specifično bošnjačko traje od 1848. I ranije ga je bivalo, ali to su bile druge okolnosti. Kako god, danas u Turskoj, procjenjuje se ima, od 750. 000 do, neki vrte čak 4. 000. 000 građana bošnjačkog projekla. Ima ih pa zaboravili jezik, a ima ih, već treća generacija, a ne zaboravljaju maternji jezik. A poslije ovog posljednjeg rata i novog pogroma nad Bošnjacima, ima nas po cijelom svijetu.
I nisu Bosna i Bošnjaci jedinstven fenomen te vrste. Dešavalo se to i drugim narodima. Danas u Americi ima više Amerikanaca irskog porjekla nego što ima Iraca u Irskoj. U Njujorku, kažu, ima više Amerikanaca talijanskog porjekla nego u Rimu rođenih Italijana. Ono po čemu je Bosna specifična – jeste taj društveni problem što traje, i predugo traje. To je ono što iseljava ljude.
Naravno, ne mogu i neće svi iseliti. Oni koji trajno isele, neka prenose na djecu gdje im je korjen, a oni koji ostanu neka osvajaju identitet, ono u čemu se kolektivno prepoznajemo kao narod.
Bošnjački veliki problem je krhkost identiteta. Snažnije je danas nego što je bilo juče, ali još ni izbliza u onoj mjeri u kojoj je potrebno da demografski gubitak u domovini ne bi ugrozio sam opstanak domovine.
Jer Bosne, kako god ko razumio, nema bez Bošnjaka.
Hrvati su se prilično iseljavali u jednom historijskom periodu, ali, čini se, što su više iseljavali, to im je čvršća nacionalna svijesti bivala. Zato danas imaju Hrvatsku, a s oprošćenjem i bez oprošćenja, Bošnjaci imaju mudo Marjanovo od države.
Imajte na umu zemljaci: u Bosni, ništa nije riješeno. Današnje iseljavanje iz Bosne nije stoga što nemamo kapacitet da uredimo ekonomiju, nego je stoga što nemamo kapacitet da uredimo državu (koje uostalom ima samo na papiru).
Prema tome, jedan je život, neka svako traga za svojom srećom, ali znajte svi skupa, i ovi što će za Njemačku i kojekuda i ovi što ostaju – dok god se očekuje da drugi rješavaju probleme u Bosnici, nema selameta.
Prijatelji i saveznici su dobro došli, ali najprije – use i u svoje kljuse.