Loading...
KulturaSatira

SATIRE ŠUMSKE

Image: https://hometapingkilledmusic.bandcamp.com/album/the-stockholm-syndrome

STOKHOLMSKI  SINDROM

Piše: Nihad Filipović

Dragi kume,

Priča mi jaran Avdo, dugo u našoj čaršiji poznat pod nadimkom Surutka, jer je k’o dijete plaho volio surutku, pa je za sve što bi mu se dopalo u životu imao uvjek isti kvalifikativ: “Dobro, k’o surutka”, govorio bi u takvim prilikama. Tako mu taj nadimak i ostao. On se i nije bunio nego poslije, kada je u ljude ušao, porodicu i djecu stekao, onda mu počelo smetati, pa se počeo buniti i joguniti. Ali što se vise otimao, čaršija ga sve učestalije i kao sa nekim posebnim merakom zazivala tim ružnim nadimkom. Onda se prestao srkletiti i kako on prestade, tako i čaršija, malo-pomalo, pa skoro skroz prestade ga Surutkom, a poče Avdagom vabiti.
Helem zemljače, priča mi Avdo, kaže, sanjao “blentav san”: on k’o Srbin i to ne obični, mali, za svakodnevnu upotrebu, nego specijalac, veliki, plaho veliki, radikal i ultra narodnjak, pa razgovara sa predsjednikom RS.
“Kažem ja njemu”, priča Avdo: “Molrade, ne vjeruj Sulejmanu Tihom. Taj je lagao i onomad u našem zarobljeništvu, a laže i sada, iako mu pištolj ovoga puta nije uperen u glavu. Domaćina nikakva brava ne spasi, ako otključa vrata lopovima. Nasjedneš li Milorade na Suljinu dejtonsku priču, našu republičicu slobodno možeš već sada otpustiti niz Vrbas, pa neka oni dole u Beogradu prevrću lešinu i mudro kontaju, gdje to pogriješismo. Provedba dejtonske skalamerije je smrt Republike Srpske. Provedba te papazjanije znači sve više i više nadležnosti za Bosnu, a sve manje ovlasti za našu Republiku Srpsku.
A predsjednik se samo smijulji, pa mi onako šarmerski kako on zna, prebaci ruku preko ramena i kaže: “Ma no sikiriki bolan. Sule je naš čojek”.
“Ja mu kažem”, nastavlja Avdo, svoju priču: “Kako bolan naš. Nije li Tihi odabranik Kara-Alije Izetbega, a ko je od njega bio veći majstor u laganju: “Do podne jedno, po podne drugo“. Zato nedopusti da te slatkoriječivi Tihi uvuče u njihovu istočnjačku igru krasno sročenih dvosmislenosti. I Suljo lijepo zbori, a šta on stvarno misli? Koji mu je krajnji cilj? Pa nije li pred samo putovanje u Banja Luku na vanrednu sjednicu naše Narodne Skupštine izjavljivao da srpska republika u Bosni mora biti ukinuta. Izbori bili na pragu pa podilazio muslimanima! A nama na sjednici lukavo poručuje: “Niko ne može ukinuti Srpsku bez volje srpskog naroda”. Prošli izbori pa se udvara Srbima! Zato Milorade, ne vjeruju Sulejmanu čak i ako govori ono što misli, jer ko jednom izda, izdao je za sva vremena.
“Na to mene predsjednik”, nastavlja Avdo priču, “snažno onim svojim grizlijevskim ručerdama prigrli, potapša po ramenima pa opet ponovi: “Ma kažem ti: No sikiriki. Sule je naš čojek.”
“E onda ja“, priča dalje Avdo svoj čudesni san, “kao što i priliči vaseljenskom Srbinu, planem, k’o najžešći požar, pa mu srdito odrežem: “Ma šta naš čovječe! Tihi te laže predsjedniče! Halooo! Republika Srpska može biti ukinuta i bez volje srpskog naroda, kao što je i osnovana. Ko je pitao onda muslimanski i hrvatski narod Republike BiH hoćeli ili neće srpsku republiku u Bosni? I je li se nešto danas posebno isti pitaju hoće li ili neće ovakvu ili onakvu zastavu, grb, ovu ili onu gradsku krsnu slavu, ovo ili ono urbanističko rješenje za ovu ili onu njihovu bivšu mahalu u Prijedoru, Banja luci i koje-kuda po našoj republici? Nego zna se kako se državotvorna volja pretače u entitet. Ne kažem da će se sve baš u dlaku ponoviti, ali da se istorija ponavlja, ovako ili onako, ali se ponavlja, to valjda danas zna i posljednja srpska baba sa Manjače i Ozrena, a kamo li ne ti i umni akademici i političari u Beogradu. Zato predsjedniče pamet u glavu. Ne nasjedaj na Danajske darove muslimanske strane. Čuvaj se predsjedniče Danajaca i kada darove nose”.
A predsjednik na to opet sa onim svojim širokim osmjehom razvučenim od Une do Drine, mirno ponovi: “Ma no sikiriki čoječe. “Zna baja šta radi“, a ti nemaš informacije. Kažem ti, ljudina je naš. Uvjek je i bio, pa tu onda nikakve ni izdaje nema, ko što mu lijepe tamo njegovi. Vidiš samo koliko nam je pomogao kako bi tom njegovom strankom i muslimanima u potpunosti ovladao Stokholmski sindrom. Pa evo vidio si kako se u Prudu dogovorismo, u pet minuta, preko šoljice kave. Imamo zato i podršku Rusa i Francuza i da ti ne nabrajam dalje. Mi od naše – A sada mudro politike, tako je zovemo, mi od nje odstupamo. Ma no sikiriki čoječe, ponavljam ti. Sve je k’o surutka dobro.
“E tu se ja probudim sav u znoju, mokar k‘o da sam se kup’o“, nastavlja Avdo. “Kako on reče “k’o surutka dobro” i meni san s’očiju. Kažem ti, probudim se i čisto mi lakše bi kad skontah, sve je bio samo san. Taman posla da me raja opet, pod stare dane, pođe surutkati. Nego bogati jarane, šta mu je to Stokholmski sindrom”.
“E to ti je Avdaga ono kada počneš osjećati ljubav i naklonost spram onoga koji ti je u životu inače neku tešku nepravdu napravio i nevolju donio”.
“Misliš ovo kao taj Suljo, bio zarobljen od četnika, kaže i zlostavljan i svašta mu radili, a ‘vamo s’njima se sada da prostiš žvalji, od Ustava do Spruda, od Spruda do ko zna kuda”.
“Nije Spruda, nego Pruda”, kažem.
“Ama nejma veze. Jal prdanje, jal sprdanje, isto mu ga se faća. Daj Bože sabura… Hajde, ostaj mi u zdravlju”.

I tako kume, ode Avdo svojim poslom, a ja osta razmišljajući o njegovoj čudesnoj priči. Šta je zbilja samo san, šta izmišljotina, jer Avdo je uvjek volio da se šali i svakoj priči doda malo i “soli”, a šta java i ono što Avdo doista misli. Jer, u snovima svašta čovjeku dođe. Pokadšto čovjeku baš u snovima pukne pred očima, pa vidi i ono svakodnevno, što inače budan i kada ne sanja ne vidi, a trebao bi da vidi, jer je stidno sa dna kace, truhlo i pokvareno do bola mjerljivog samo količinom gluposti koja nas dnevno prati, slijedi u stopu i kao kakav hudam, privid i duh nečastivi proganja i ne da nam misliti nego nam natura i u pamet utucava svoje kao naše.
Pa sve nešto mislim zemljače, taj Prud i ko zna koji po redu historijski sporazum kloniranih potomaka očeva nacije i taj, hmm, vidi ti vraga, vidi Avdage, Stokholmski sindrom; šta je tu tura, a šta jazija, šta li je lice, a šta li je naličje? Nije li taj naš svijet otupio brate na batinu i kojekakva šikaniranja te više jadan i ne osjeća, ne za nos, nego i za uši i za nos kada ga vuku? Stokholmski sindrom, blentav Avdin san ili surova java? Svejedno kume, što’no Avgadaga reče: “Isto mu se faća”.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »