Loading...
Historija

PLAN RAM

Pripremio i piše: Nihad Filipović

   2.

Svi smo valjda već čuli za Plan Ram, ali, kako u onome momentu kada je prvi put provaljena tajna o postojanju tog Plana, a to je septembar 1991. g., tako i danas, malo je poznato,a još manje je prisutna u svijesti prosječnog građanina spoznaja o postojanju takvog plana. U prosjeku naši ljudi malo znaju bilo šta o tom planu: kada se krenulo sa “ucrtavanjem” te strategije za kreaciju Velike Srbije nakon što nestane Jugoslavija pod dominacijom Komunističke Partije  Jugoslavije (KPJ-SKJ) – godinama prije ratova 1990-ih ili je to nešto ad hock nastalo u toku političke krize u koju Jugoslavija upada krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, kako se plan provodio na terenu, koji su učinci istog, itd.  Realna je pretspostavka, a na to upućuju i raspoloživi izvori – dok je J.B.Tito bio živ, nikakvog plana ove vrste nije moglo biti. To bi bilo protiv onoga što je linija Titovog razumijevanja odnosa u Jugoslaviji i za njegovog života takvo šta naprosto nije dolazilo u obzir. Naravno, duhovni zasadi takve velikosrpske svijesti i ideja o uređenju ili preuređenju Jugoslavije ili pak o uspostavi proširene Srbije, jednom kada padne komunistička vlast, su postojale i za Titovog života, ali mislim da je realno zaključiti kako nije bilo uslova za nekakva tajna paktiranja i planove te vrste. Međutim, nakon smrti Tita, to je već druga priča.

Danas se može pouzdano tvrditi da je taj plan postojao. Detalji su manje poznati (posebno u regionalnoj, ex jugoslavenskoj javnosti – jer oko toga, budući su mnogi akteri još živi, a u pitanju su tzv. viši državni interesi, i dalje je “zavjera šutnje”); ne nepoznati, nego manje poznati, jer činjenica je, razvoj situacije na terenu i svjedoci, ukazuju na postojanje plana.

Citirani razgovor Milošević-Karadžić, u septembru 1991., neko iz tajnih  službi, doturio je jugoslavenskom premijeru Anti Markoviću– u izvorima nalazimo da je to bila bh. tajna služba, odnosno  bosanski obavještajac Munir Alibabić Munja, i to je najvjerovatnija pretpostavka, jer takva je logika situacije, Milošević je već bio očistio jugoslavensku (čitaj srBsku) tajnu  policiju, republičke političke elite su već podijelile obavještajne “karte”, tj. izvršena je selekcija lojalnih i nelojalnih kadrova tako da je u tom dijelu, sve već bilo setirano za krvavu dramu raspada Jugoslavije koja uskoro slijedi). Marković tako iz prve ruke saznaje za postojanje i otpočeto “odmotavanje” Plana Ram, saznaje o sastanku vojnog vrha i sastanku Milošević-Karadžić, a biva mu proslijeđena i audio snimka njihovog razgovora. Sa tom informacijom Marković odmah izlazi u javnost. Beogradski magazine Vreme prenosi njegovu izjavu: 

– Linija je jasno ucrtana (između srpske vlade, armije i srpskih političara u RBiH). Znam to jer sam čuo Miloševića gdje nakon sastanka vojnog vrha, upućuje Karadžića na kontaktiranje generala Uzelca, radi distribucije oružija Teritorijalnoj Odbrani Krajina i u Bosni, u sklopu provedbe Plana RAM*. (*citirano prema Lukic Reneo & Lynch Allen (1996). Europe from the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. Oxford: Oxford University Press  ISBN 978-0-19-829200-5).

Markoviću je sve jasno; tom prilikom izjavljuje da se JNA direkno stavila u službu jedne strane, traži da generali Veljko Kadijević i Milan Adžić podnesu ostavke, izjavljuje da oni vode svoj sopstveni rat u Hrvatskoj i da su tokom tajne posjete Moskvi u martu 1991., postigli sporazum sa, kako diplomatski oprezno kaže, ”konzervativnim elementima”, o vojnoj podršci za planirani državni udar. Poziva Kadijevića da se očituje o Planu Ram, što ovaj naravno eskivira.

Kadijević će se ipak očitovati o planovima vojnog vrha u slučaju ugroženog opstanka Jugoslavije i to 1993., knjigom – Moje viđenje raspada Jugoslavije (može se naći i čitati na internetu). Tu knjigu objavljuje i nakon izbjeglištva u Rusiju, u Moskvi 2007. godine, pod naslovom: Protivudar – Moje viđenje raspada Jugoslavije; (nije nam poznato je li šta dodavao i mijenjao u tom izdanju).

Kadijević u pomenutoj knjzi, prvo izdanje iz 1993., niti riječju ne spominje Plan Ram, ali opisuje susrete i razgovore sa dvojicom ključnih ljudi u srBskoj politici tog doba, Slobodanom Miloševićem i Borisavom  Jovićem, iz kojih razgovora, posebno razumijevano sa ove distance, jasno je šta taj dvojac smjera sa Jugoslavijom i Srbijom, kakvi su m planovi itd. Kadijević do u detalje opisuje kako je JNA srbizirana, kako su uz podršku vojske stvarane srBske, tzv. autonomne oblasti, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kakav je bio plan rasporeda borbenih jedinica, što sve skupa, de facto, jeste opis Plana za nasilno (jer nikako drugačije, na etnički izmiješanom prostoru, sem nasiljem, to ne može biti odrađeno), uramljivanje prostora koji su planeri ucrtali u buduću Veliku Srbiju.

Dakle, Kadijević posredno (a kako će drugačije; neće valjda sam sebe teretiti), bez da mu je to namjera, upućuje na postojanje Plana Ram.

Isti takav zaključak se izvlači i uvidom u knjigu admiral Branko Mamula, “Slučaj Jugoslavije”. Mamula piše da je vrh JNA, sredinom 1980-ih i u drugoj polovini te decenije dvadesetog stoljeća, pod njegovim vođstvom, a na tragu procjene armijskog vrha da se Jugoslavija ne može održati na Ustavu iz 1974., (zbog prenesenog suvereniteta na republike, čime je Jugoslavija, smatrao je taj vrh, faktički od federacije transferirana u konfederaciju; indikativno, ali i Kadijević, već u uvodu svoje knjige, druga-treća rečenica, piše o ustavu iz 1974., na isti način kao i Mamula u svojoj knjizi); dakle  i Mamula nam saopćava da je vojni vrh radio na tzv. Planu odbrane Jugoslavije, a zapravo na planu državnog udara kada za to dođe trenutak.

Konture plana, piše Darko Hudelist, novinar istraživač koji se tim pitanjem profesionalno bavio, sigurno su bile gotove još 1985. Plan je u vremenu razrađivan i mijenjao je imena: Plan Jedinstvo, Jedinstvo 2, Jedinstvo 3, i sve se to vrti bajagi oko planiranja odbrane Jugoslavije; ali ima i  supertajni dio za koji zna samo najuži vrh. Mamula ga je pokazao samo svom zamjeniku u Saveznom Sekreterijatu za Narodnu Odbranu, Veljku Kadijeviću, kao i najvišim oficirima u Generalštabu JNA, piše Hudelist u magazine Globus, u članku – Tajni Plan Jedinstvo: Vojni udar koji je trebao slomiti Republiku Hrvatsku, 15.07.2017., i dodaje:

“Za taj su plan, sasvim sigurno, znali načelnici Generalštaba JNA u razdoblju od 1982. nadalje: general-pukovnik Petar Gračanin (1982. – 1985.), general-pukovnik Zorko Čanadi (1985. – 1987.), general-pukovnik Stevan Mirković (1987. – 1989.) i general-pukovnik Blagoje Adžić (1989. – 1992.)…

Glavni je problem i Mamule i Kadijevića, u biti, bio u tome što nisu uspijevali naći odgovarajuću ustavnopravnu osnovu za provedbu projekta/plana vojnoga, tj. državnog udara. Izaći s tenkovima na ulice i pohapsiti sva republička rukovodstva bilo je veoma dvojbena ideja, jer za nju nije bilo nikakva uporišta ni u Ustavu SFRJ (iz 1974.) ni u ustavima pojedinih republika.

I Mamuli i Kadijeviću bilo je i te kako jasno da će, ako takvo što izvedu, biti kazneno odgovorni. Ali kad je Milošević krenuo sa svojim ratno-osvajačkim pohodom, Kadijević mu se priklonio, iako i tada sa zadrškom”.

Važna informacija u slaganju slike o postojanju Plana Ram je i Informacija generala Milutina Kukanjca upućena Generalštabu Oružanih snaga SFRJ, pov.br. 546 0d 17.03.1992., a  koji je u junu 2017. objavio banjalučki portal Impuls. Kukanjac se oglašavao u medijima neko vrijeme nakon rata, a onda ga je nestalo iz javnosti. U tim oglašavanjima, najčešće oko zbivanja u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici, ali i općenito o tome kako je rat uvezen u Republiku BiH, Kukanjac se jasno očitovao kako je JNA odrađivala posao (specijalno u Sarajevu i okruženju) za srBspe parapolitičke i vojne formacije u RBiH. Prednja pak njegova Informacija Generalštabu JNA, ovdje je za nas značajna, jer se u istoj izričito spominje Plan Ram. Tu već na početku, Kukanjac piše:

Povodom postavljenog pitanja, u aktu kojim ste se obratili, izveštavam vas o sledećem :

  1. Ne postoje nikakve indicije da pod dosadašnjim pritiscima, može doći do bilo kakve promene u zauzetom kursu muslimanskog vođstva, u odnosu na ostanak u sastavu SFRJ. Naprotiv, putem obaveštajnih izvora, imputiranih u njihove krugove, došli smo u posed preciznih planova, po kojima muslimanska strana namerava izvršiti napade na garnizone i jedinice JNA na teritoriji BiH, te prateće vojne ustanove i institucije.

Iz rečenog procenjujem da je potrebno ranije započeti (realizacijom u terenu) prve faze Plana “RAM”.

Ovdje dakle imamo, nakon one Miloševićeve i Karadžićeve izričite izjave o postojanju Plana Ram, koju je bosanska tajna služba uhvatila na magnetofonsku traku, što je odmah potom, u septembru 1991. godine, preko jugoslavenskog premijera, Ante Markovića i beogradskog magazine Vreme, pušteno u javnost, evo još jednog aktera na vezi ili da kažem, uključenog u Provedbu plana, gdje izričito pominje potrebu otpočinjanja “realizacije prve faze Plana Ram”.

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/07/11/plan-ram/

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »