Loading...
HistorijaKulturaPolitikaSvijet

Umberto Eco: Vječni fašizam

Foto: www.eraonlus.eu/en

Piše i preveo: Erman Jakupi

(“Vječni fašizam je jedno predavanje koje je Umberto Eco održao na univerzitetu u Kolumbiji 25. aprila 1995 godine i koje je dva mjeseca poslije objavljeno u časopisu “The New York Reiew”. Predavanje se, dakle, zbilo samo dva dana nakon atentata u Oklahoma City-ju u kojemu je poginulo 168 osoba dok je 680 bilo povrijeđeno. Bili su to dani u kojima je Amerika otkrila da u njenim redovima postoje ideološki opasne neonacističke i naoružane desničarske organizacije odlučne da terorišu slobodne građane. Organizatori ovog atentata su bili tipični predstavnici tzv. Ur-fašizma ili vječnog fašizma o kojemu priča Eco. Ustvari, da bi nam približio svoju ideju filozof koristi njemački prefiks UR koji riječi koja je u pitanju daje značenje nečega što je antičko i staro, u samim korjenima civilizacije i ancestralno. To znači da je fašizam postojao i prije Musolinija i da nije nestao sa padom njegovog režima što nas obavezuje na permanentnu opreznost!.)

Vječni fašizam

Umberto Eco je već 1942. godine dobio prvu nagradu na konkursu Ludi Juveniles (slobodni konkurs predviđen zakonom za mlade italijanske fašiste, što je značilo za sve mlade italijane). Sa retoričkim virtuozizmom obradio sam temu na pitanje.”Trebamo li umrijeti za Musolinijevu slavu i za besmrtnu sudbinu Italije?”. Moj odgovor je bio potvrdan. Bio sam svjestan dječak.
Potom sam 1943. godine razotkrio značenje riječi “sloboda”. Na kraju mog diskursa reči ću nešto više o tome. U tom momentu “sloboda” još nije značila “oslobođenje”.

Proveo sam dvije godine mog ranog djetinjstva među SS trupama, fašistima i partizanima koji su pucali jedni na druge i bio sam naučio kako izbjeći metke. Bio sam se dobro izvježbao u toj vještini.
U aprilu 1945. god partizani su ušli u Milano. Dva dana poslije stigli su u moj grad. Bio je to radostan momenat. Glavni gradski trg je bio prepun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući na sav glas Mima, kako se zvao partizanski komandant u našem regionu. Mimo, bivši karabinijerski maršal, bio je u redovima prozapadnih i rojalističkih partizana (tkz. Badogliani), i u jednom od prvih okršaja izgubio je nogu. Pojavio se posve blijed na balkonu gradske viječnice, naslonjen o štake; jednom rukom je pokušavao smiriti gomilu. Očekivao sam njegov govor sa nestrpljenjem s obzirom da je čitavo moje djetinjstvo bilo u znaku Musolinijevih istorijskih govora čije smo najznačajnije dijelove u školi učili čak napamet. Najednom tišina. Mimo je pričao promuklim glasom i skoro da ga se nije moglo čuti. Rekao je: ”Građani, prijatelji! Nakon svih onih strašnih žrtava evo nas konačno ovdje…Slava svim palim borcima za slobodu!”. I to je bilo sve. Potom je nestao u viječnici. Masa je vikala dok su partizani feštali pucajući u zrak. Mi djeca se bacišmo na zemlju tražeći čahure koje smo kolekcionisali kao da su skupocjene stvari; tad sam shvatio da sloboda riječi znači slobodu retorike.

Nekoliko dana poslije vidio sam prve američke vojnike. Bili su to afroamerikanci. Prvi yankee kojeg sam susreo bio je crnac, Joseph, koji me je upoznao sa čudesnim svijetom Dick-a Tracy-a i Li’l Abner-a. Njegovi stripovi su bili u bojama i imali su jako prijatan miris. Jedan od oficira (major ili kapetan Muddy) bio je gost u porodičnoj vili u kojoj su stanovale moje dvije školske prijateljice. Osjećao sam se kao u svojoj kući kad bi se u njiihovom vrtu neke gospođe okupljale oko kapetana Muddy-a pričajući na jednom poprilično aproksimativnom francuskom jeziku. Kapetan Muddy je bio dobro vaspitan i pričao je pomalo francuski. Tako je moja prva slika o američkim osloboditeljima, nakon svih onih blijedih lica u crnim košuljama, bila slika jednog obrazovanog crnca u zeleno-žutoj uniformi koji pričajući sa damama kaže: ”Da, velika hvala gospođo, i ja takođe obožavam šampanjac…” Nažalost šampanjac je nedostajao, ali sam zato od kapetana Muddy-a dobio moju prvu žvakaću gumu koju sam žvakao satima. Noću sam je stavljao u čašu vode da bi ostala svježa za slijedeći dan.

(U nastavku Umberto Eco objašnjava kako su italijanski komunisti iskoristili pokret otpora fašizmu (La Resistenza) kao da se radi o njihovoj privatnoj stvari, mada se radilo o zajedničkom podvigu ljudi sa različitim političkim opredjeljenjima. A onima koji misle da je civilni rat u Italiji bio tragični događaj kojeg treba zaboraviti u ime nacionalnog pomirenja odgovaram odlučno frojdovski: ”Potiskivanje uzrokuje neuroze…oprostiti ne znači zaboraviti…Mi smo ovdje baš zato da bi spominjali ono što se desilo i zato da bi svečano deklarisali da ONI tako nešto ne trebaju više ponoviti”.” Ko su ONI?”; pita se Eco. Postoji li zaista novi bauk (fašizma) koji iznova kruži Evropom?)
Ako razmislimo malo, kaže Eco, o totalitarnim vladama koje su dominirale u Evropi prije drugog svjetskog rata, možemo spokojno reči da postoje male šanse da se one vrate u istoj nekadašnjoj formi, u novim i drugačijim historijskim okolnostima. Ako se Musolinijev fašizam zasnivao na ideji karizmatičnog vođe, na korporativizmu, na utopiji o fatalnom krahu Rima, na imperijalističkoj volji za osvajanjem novih zemalja, na iskrivljenom nacionalizmu, na idealu militarizovane nacije odjevene u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokracije i na antisemitizmu, onda nemam poteškoća tvrditi da je Alleanza Nazionale (nacionalni savez), izašla iz MSI (socijalni italijanski pokret), sigurno jedna desničarska partija, ali da malo toga zajedničkog ima sa starim fašizmom. Zbog istih razloga, mada sam zabrinut zbog raznih pronacističkih pokreta koji su aktivni u Evropi, uključujući i Rusiju, ne mislim da se nacizam, u svojoj originalnoj formi, iznova pojavljuje kao pokret u kojemu bi mogla uzeti učešće cijelokupna jedna nacija.

To ne znači da fašizam kao vizija svijeta i kao psihološka predispozicija nije nadživio Musolinijev režim. Upravo stoga Umberto Eco individualizira 14 karateristika tzv. Ur-fašizma ili vječnog fašizma kojeg često ne prepoznajemo jer se šepuri među nama odjeven u civilnom odjelu. Te karakteristike ne čine jedan sistem jer su često međusobno protivurječne ili pripadaju nekim drugim formama despotizma ili fanatizma. Ali je dovoljno da bude prisutna jedna od tih karakteristika pa da se desi, kao što kaže filozof, ”koagulacija fašističke nebuloze magline)”. U svojoj suštini, za razliku od druga dva tipa totalitarizma: nacizma i staljinizma, fašizam je bio totalitarizam FUZZY (konfuzan, neprecizan, neodređen). To znači da se nije radilo o monolitnoj ideoloiji nego o kolažu uzajamno kontradiktornih političkih i filozofskih ideja. Tako je italijanski fašizam stavio zajedno monarhiju i revoluciju, kraljevsku vojsku i privatnu Musolinijevu policiju, crkvene privilegije i državno obrazovanje koje veliča nasilje, apsolutnu političku kontrolu i slobodno tržište. Za razliku od nacizma koji je bio smo jedan,  “igrati” se fašizmom je moguće na više načina a da naziv igre ne bude promjenjen.

Pojmu “fašizam”, kaže Eco, dešava se ono kao što bi rekao Wittgenstein, što se dešava pojmu “igra”. Jedna igra može biti baš kao što može ne biti kompetitivna, može se odnositi na jednu ili više osoba, može zahtijevati kakvu naročitu sposobnost baš kao što nemora zahtijevati niti jednu, može se igrati za pare ili tek onako igre radi itd. Igre su jedna serija različitih aktivnosti koje pokazuju pokoju familijarnu sličnost. Termin “fašizam” se prilagođava na sve jer je moguće eliminisati iz jednog fašističkog režima jedan ili više aspekata a da on pri tom ostane i dalje fašistički. Oduzmite fašizmu imperijalizam imaćete Franka ili Salazara, oduzmite mu kolonijalizam i imaćete balkanski fašizam. Dodajte italijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (koji nije nikada fascinirao Musulinija) i imaćete Ezru Pound….

Umbertovo predavanje iz Ur-Fašizma

Fotografija: Eugenio Marongiu/ Shutterstock.com

1) Prva karakteristika jednog Ur-Fašizma je KULT TRADICIJE. Tradicionalizam je stariji od fašizma. Nije bio samo tipičan za katoličku kontrorevolucionarnu misao nakon Francuske revolucije, nego nastaje u kasnom helenizmu kao reakcija na grčki klasični racionalizam.
U mediteranskom zaljevu, narodi različitih religija (svi tolerantno prihvaćeni u rimskom panteonu), bili su počeli sanjati o jednom otkrovljenju dobivenom u zori ljudske historije. To otkrovljenje je ostalo dugo skriveno pod velom zaboravljenih jezika. Bilo je povjereno egipatskim hijeroglifima, keltskim runama, nepoznatim svetim spisima azijskih religija.
Ova nova kultura trebala je biti sinkretistička.”Sinkretizam” nije samo, kao što piše u riječnicima, kombinacija različitih formi vjerovanja i prakse. Jedna slična kombinacija treba tolerisati kontradikcije. Sve originalne poruke sadrže klicu mudrosti i kada se čini da kažu različite i neusaglasive stvari to je zato što alegorički aludiraju na kakvu prvobitnu istinu.
Kao posljedicu toga imamo činjenicu da NE MOŽE BITI NAPRETKA U SPOZNAJI. Istina je objavljena zauvijek i nama ne preostaje ništa drugo do interpretacije njenog skrivenog smisla. Dovoljno je pogledati zvaničnu dokumentaciju bilo kojeg fašističkog pokreta da bi se u njoj pronašli svi značajniji mislioci tradicionalizma. Nacistička gnoza se hranila tradicionalističkim, sinkretističkim i okultnim elementima. Najznačajniji teorijski izvor nove italijanske desnice, Julius Evola, mješao je Graal-a sa Protokilima sionskih mudraca, alhemiju sa svetim rimskim carstvom…
Ako pogledate odjel za “New Age” u američkim knjižarama naći ćete tamo i Svetog Augustina, koji nije bio, bar koliko ja znam fašista. Ali sama činjenica da se stavljaju zajedno sveti Augustin i Stonehenge je sintom Ur-Fašizma.

2) Tradicionalizam implicira odbacivanje modernizma. I fašisti i nacisti su obožavali tehnologiju, dok su je tradicionalistički mislioci odbacivali kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Ipak, mada je nacizam bio ponosan na uspjehe svoje industrie, njegovo slavljenje modernog doba bio je samo površni aspekt jedne ideologije koja se zasnivala na jedinstvu “krvi” i “zemlje”. (blut und boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je kamuflirano kao osuda kapitalističkog načina života i odnosilo se uglavnom na odbacivanje duha iz 1789…Iluminizam, epoha razuma su viđeni kao početak moderne iskvarenosti. U ovom smisli, Ur-Fašizam možemo definisti kao iracionalizam.

3) Iracionalizam zavisi od kulta akcije za akciju. Akcija je lijepa sama po sebi, i mora biti aktualizirana prije i bez bilo kojeg promišljanja. Mišljenje je jedan oblik kastracije. Zbog toga se KULTURA SUMNJIČI u onoj mjeri u kojoj se u njoj identifikuju kritičko mišljenje i ponašanja. Počevši od riječi koje se pripisuju Gobbels-u (“Kad čujem da pričaju o kulturi, ja izvučem moj pištolj.”) pa do svakodnevnog korištenja ekspresija kao što su “intelektualci svinje”,” imaju jaje umjesto glave”, ”radikalni snobovi”, ”univerziteti su komunistička gnijezda”, antiintelektualizam je uvijek bio simptom Ur-Fašizma. Zvanični fašistički intelektualci uvijek su optuživali modernu kulturu i liberalnu inteligenciju da su napustili tradicionalne vrijednosti.

4) Niti jedna forma sinkretizma prihvata kritiku. Kritički duh uspostavlja distinkcije i to razlikovanje je znak moderniteta. U modernoj kulturi, naučne zajednice u neslaganju vide sredstvo za napredovanje u spoznaji. Za Ur-Fašizam neslaganje je izdaja.

5) Neslaganje je sem toga znak različitosti.Ur-Fašizam raste i traži konsenzus koristeći i zaoštravajući upravo prirodni STRAH OD RAZLIČITOSTI. Prvi poziv jednog fašističkog ili prijevremeno fašističkog pokreta je onaj protiv uljeza. Ur-Fašizam je dakle po definiciji rasizam.

6) Ur-Fašizam proizlazi iz frustracija, bilo individualnih ili kolektivnih. To objašnjava zašto je jedna od tipičnih karakteristika istorijskih fašizama bio APEL NA FRUSTRIRANE SREDNJE KLASE, u neprilici zbog ekonomske krize ili političkog poniženja, uplašene od pritiska najnižih socijalnih klasa. U naše vrijeme, kad “proletrijat” postaje mala buržoazija (a lumpenproleterijat se samoisključuje sa političke scene), fašizam će naći svoj večinu upravo u toj publici.

7) Onima koji su lišeni bilo kakvog socijalnog identiteta, Ur-Fašizam kaže da je njihova jedina zajednička privilegija ta da su rođeni u istoj zemlji. I u tome leži porijeklo “nacionalizma”. Sem toga, jedini koji mogu dati identitet naciji su njeni neprijatelji. Tako je u korjenu Ur-Fašističke psihologije OPSESIJA ZAVJERE, po mogućnosti internacionalne. Sljedbenici se moraju osjetiti kao da su u opsadi. Najlakši način da zavjera ispliva na površinu je apel na KSENOFOBIJU. Ali zavjera treba dolaziti takođe iznutra: za to najbolje služe Jevreji, jer imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i vani. U Americi, posljednji primjer opsesije zavjere predstavlja knjiga THE NEW WORLD ORDER od Pata Robertsona.

8) Sljedbenici se trebaju osjetiti poniženi zbog bogatstva i snage protivnika. Kad sam bio dijete učili su me da Englezi jedu pet puta dnevno: jeli su češće od italijana koji su bili siromašniji ali zato trezven narod. Jevreji su bogati i pomažu jedno drugog zahvaljujući njihovoj tajnoj asistencijalnoj mreži uzajamne pomoći. Sljedbenici uprkos tome trebaju biti uvjereni da mogu poraziti neprijatelja. Tako su, zahvaljujući neprestanom pomjeranju retoričkog registra, NEPRIJATELJI U ISTO VRIJEME I VEOMA SNAŽNI I VEOMA SLABI. Fašizmi su osuđeni da gube ratove jer su konstitucionalno nesposobni da procjene objektivno snagu neprijatelja.

9) Za Ur-Fašizam ne postoji borba za život nego “život za borbu”. PACIFIZAM JE DAKLE DOSLUH SA NEPRIJATELJOM, pacifizam je loš jer je ŽIVOT PERMANENTNI RAT. To podrazumjeva Armagedonov kompleks: od momenta kad se neprijatelja treba i može pobjediti, mora postojati i jedna finalna bitka nakon koje će pokret uspostaviti kontrolu nad svijetom. Jedna slična FINALNA SOLUCIJA podrazumjeva narednu eru mira, jedno zlatno doba koje protivuriječi principu permanentnog rata. Niti jedan fašistički lider nije uspio razrješitu ovu kontradikciju.

10) Elitizam je tipičan aspekt svake reakcionarne ideologie s obzirom da je u suštini aristokratski. U istoriji se pokazalo da su svi aristokratski i militaristički elitizmi gajili PREZIR PREMA SLABIMA. Ur-Fašizam ne može a da ne predikuje “narodni elitizam”. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije su najbolji građani, svaki građanin bi trebao postati član partije. Ma ne postoji vlastela bez plebejaca. Lider zna dobro da je njegova moć dobivena ne na delagatski način nego putem sile, zna takođe da se njegova snaga zasniva na činjenici da su mase slabe, toliko slabe da imaju potrebu za nekim ko će njima dominirati. S obzirom da je grupa organizovana hijerarhijski (po vojničkom modelu), svaki lider prezire njemu potčinjene, a ovi sa svoje strane preziru one koji su ispod njih. Sve to ojačava osjećaj jednog elitizma mase.

11) U toj prospektivi svako je VASPITAN DA POSTANE HEROJ. Dok je u svim mitologijama heroj izuzetno biće, u ideologiji Ur-fašizma herojstvo je normalna stvar. Ovaj kult heroizma je usko vezan sa KULTOM SMRTI: nije slučaj što je falangistička krilatica bila upravo: ”VIVA LA MUERTE!” (Živjela smrt). Dok se normalnim ljudima kaže da je smrt neugodna ali da je treba prihvatiti sa dostojanstvom, vjernicima se kaže da je to bolan način da se dosegne nadprirodna sreća. Heroj Ur-Fašista, suprotno tome, teži smrti smatrajući je najboljom nagradom za herojski život. Ur-Fašistički heroj je nestrpljiv da umre. U svom nestrpljenju, treba istaknuti, uspjeva češće da priredi smrt drugima nego sebi.

12) S obzirom da su permanentni rat i heroizam teške igre za igrati se, Ur-fascista prenosi svoju volju za moć na seksualna pitanja. Tu leži porijeklo MACHISMA (agresivne nekorektne muškosti koja implicira omalovažavanje žena i netolerntnost prema nekonformističkim seksualnim navikama, naročito homoseksualizmu.) Pošto je za njega i seks teška igra Ur-Fašista se igra oružjem koje je njegov ERSATZ FALLICO (zamjena za penis): njegove ratničke igre su uslovljene permanentnom INVIDIA PENIS (zavist zbog penisa).

13) Ur-Fašizam se zasniva na “kvalitativnom populizmu”. U demokraciji građani uživaju u individualnim pravima, ali jedna grupa građana može imati relevantan politički uticaj samo sa kvantitativnog stanovišta (slijede se odluke večine). Za Ur-Fašizam individue kao takvi nemaju prava i “narod” je koncipiran kao jedan kvalitet, kao jedan monolitni entitet koji izražava “opštu volju”. Ali pošto niti jedan kvantitet ljudskih bića može posjedovati zajedničku volju, lider pretendira da bude on taj koji će tumačiti tu volju. Pošto su izgubili njihovu moć delegiranja građani ne reaguju nego su pozvani PARS PRO TOTO da glume ulogu naroda. Narod je tako samo jedna teatralna fikcija. U našoj budućnosti se nazire jedan KVALITATIVNI TV ILI INTERNET POPULIZAM, u kojemu emotivni odgovor jedne izabrane grupe građana može biti predstavljen i prihvaćen kao “glas naroda”. Konsekventno svom kvalitativnom populizmu Ur-Fašizam se mora SUPROTSTAVITI “TRULIM” PARLAMENTARNIM VLADAMA. Jedna od prvih rečenica koje je Musolini izgovorio u italijanskom parlamentu bila je: ”Mogao bih pretvoriti ovu gluhu i sivu prostoriju u bivak za moje trupe. ”Činjenica je da je odmah pronašao bolji smještaj za svoje trupe, nakon čega je ukinuo parlament. Svaki put kad jedan političar dovodi u sumnju parlament jer ne predstavlja “glas naroda” možemo osjetiti smrad Ur-Fašizma.

14) Ur-Fašizam priča “NEOJEZIK”. Neojezik je izmislio Orwel u romanu 1984, kao zvanični jezik engleskog socijalizma, i ne treba zaboraviti da su elementi Ur-Fašizma zajednički svim različitim oblicima diktature. Svi školski tekstovi za vrijeme nacizma i fašizma bili su leksički siromašni i sa jednom elementarnom sintaksom, sa ciljem da se postave granice instrumentima kompleksnog kritičkog rezonovanja. Mi moramo biti spremni da identifikujemo druge forme neojezika, čak i onda kad prime nevini oblik jednog popularnog talk-show-a.

Pošto sam naveo moguće arhetipe Ur-Fašizma dozvolite mi da zaključim ovu konferenciju. U jutro 27 jula 1943 god. rečeno mi je da je, prema informacijama sa radija, fašizam pao i da je Musolini uhapšen. Moja majka me je poslala da kupim novine. Otišao sam do prvog kioska i primjetio da su novine promjenile nazive. Gledajući naslove primjetio sam da su sve novine pisale o različitim stvarima. Kupio sam jedne novine i pročitao poruku štampanu na prvoj strani i potpisanu od strane pet ili šest političkih partija, kao npr. kršćanska demokratija, komunistička partija, socialisti, partija akcije, liberalna partija. Do tog momenta vjerovao sam da u svakoj zemlji postoji samo jedna partija i da je u Italiji jedina partija nacionalno fašistička partija. Bio sam otkrio da u mojoj zemlji može postojati više različitih partija u isto vrijeme.
Poruka koju sam pročitao slavila je kraj diktature i povratak slobode: sloboda riječi, štampe, političkog udruživanja. Ove riječi,”sloboda”,”diktatura”- oh moj Bože – bilo je po prvi put u mom životu da čitam o njima. Zahvaljujući ovim riječima preporodio sam se kao zapadni slobodni čovjek.

Moramo biti oprezni da se smisao ovih riječi ne zaboravi opet. Ur-Fažizam je još uvijek među nama, pokatkad i u civilnom odijelu. Naš je zadatak da ga raskrinkamo i da upremo prstom na njegove nove forme – svaki dan i u svakom dijelu svijeta. Dozvolite mi da citiram Roosevelt-a koji je 4. novembra 1938 rekao sljedeće: ”Imam hrabrosti da kažem da bi u našaj zemlji fašizam jačao sve više ako bi američka demokracija prestala da napreduje kao živa snaga koja traži dan i noć da sa mirnim sredstvima poboljša uslove naših građana. Sloboda i oslobođenje su zadaci koji ne završavaju nikada. Neka naša krilatica bude: ”Ne zaboravite.”

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »