(Milivoj Solar: „Kritika relativizma ukusa – Predavanja o ukusu, moralu i poetici“, Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)
Piše: Adnan Pejčinović
Da li će kvalitet života pojedinaca i ljudskih zajednica biti na višem nivou ako budemo čitali bolje književno-umjetničke tekstove, gledali ljepše slike, slušali kvalitetniju muziku? Koliko naša etička načela ovise o našem ukusu? Ovakva pitanja problematična su ne samo zbog toga što je u akademskom diskurzu odavno povučena granica između etike i estetike, nego i zbog toga što je savremena / postmoderna misao a priori proces tumačenja i vrednovanja umjetničkog djela atribuirala kao sizifov posao, i odustala od njega otvaranjem vrata ideološkim i političkim tumačenjem tekstova, a književno relevantne teorije potisnula iza kulisa javnoga diskurza.
Milivoj Solar, hrvatski teoretičar književnosti, nekolikim predavanjima o „ukusu moralu i poetici“, objedinjenim u knjizi „Kritika relativizma ukusa“, za postmodernu kulturu blasfemično pitanje vraća na intelektualnu scenu, a i više od toga. Svojim esejima / predavanjima oštro kritizira postrukturalnu epistemologiju, ne umanjujući na vrijednosti filozofskim narativima postrukturalizma; dapače stajališta do kojih drži dobrim dijelom jesu izgrađena i na vrijednostima do kojih je spomenuti misaoni sustav došao. Međutim, poststrukturalnu epistemu relativizam nastoji prikazati uzrokom potpunog raspada sistema estetskih vrijednosti, kao odgovornu za „smrt ukusa“ i motiviran pitanjem: „Zašto su danas posljedice široko prihvaćenog relativizma morala zabrinule ne samo javnost nego i teoretičare, a posljedice još šire prihvaćenog relativizma ukusa kao da nikoga ni najmanje ne zabrinjavaju?“ nastoji ne doći do konačnih zaključaka, jasnih i jednostavnih odgovora, nego komentirati stanje u današnjoj kulturi. „Komentari“ uvaženog teoretičara ozbiljan su i dosljedan teorijsko-filozofski odgovor na „raspad sistema“ kakav danas živimo, a dobrim dijelom veoma teško pitanje veze između morala i ukusa otvorili su na način prihvatljiv savremenim znanstvenim pristupima.
Da bi se na prihvaljiv način odgovorilo na kompleksna i neugodna pitanja dobrog i lošeg ukusa, prije svega u književnosti, te njegove veze sa moralom, neophodno je reafirimirati pitanja poetike, odnosa književnosti i zbilje, tehnoloških novuma koji uslovljavaju književnu komunikaciju, pa i fenomena mode kao „društvene ovisnosti kojoj se teško može oduprijeti“. Milivoj Solar se otvoreno suočio sa svim tim pitanjima koja je postmoderni relativizam zakomplicirao i, bit ćemo slobodni reći, obesmislio. Vrijednost djela „Kritika relativizma ukusa“ je upravo u tome što reafirmira pitanje smisla književne komunikacije, vrednovanja književnih i umjetničkih djela implicirajući važnost ukusa ne samo za književnu komunikaciju, nego i za moral općenito.
Pokušat ćemo približiti Solarovo stajalište samo spram tog centralnog pitanja, a da bismo bolje razumjeli kakva je za ovog teoretičara veza između morala i ukusa, te „kakav bi trebao biti ukus“, potrebno je najprije objasniti zbog čega se o ukusu uopće ne raspravlja, tj. objasniti šta je suština poststrukturalnog epistemološkog prosedea.
Milivoj Solar / Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Za relativnost, a protiv relativizma
U drugom predavanju, O relativizmu poetike, Solar pravi distinkciju između pojmova relativnost i relativizam, prihvatajući prvi kao „opreku apsolutizaciji, onda i dogmatizmu“. Pripisuje ga znanstvenim iskazima, zbog čega ne bi trebao biti, pa i nije problematičan. Međutim, „relativizam“ je „prije uvjerenje, no obrazloženje stajališta da nema nikakvog mjerila prema kojemu bi se moglo prosuđivati između boljih i lošijih sudova“, odnosno nije „neko koherentno stajalište“.
Ustoličenje relativizma u književnoj znanosti omogućilo je detroniziranje logocentrizma, kako ključna figura poststrukturalizma, francuski filozof Jacques Derrida, označava vjerovanje da je do značenja iskaza moguće doći analizom odnosa između binarnih opozicija: istina i laž, dobro i loše, muškarac i žena, pismo i govor… Za Derridau te opreke nisu simetrične, jer jedan pojam uvjetuje drugi, pa je mišljenje ne samo sklono, nego i predodređeno špekulativnom zaključku. Pojednostavljeno rečeno, ne postoje činjenice, postoje samo interpretacije. Žena nije žena zato što nije muškarac, nego je žena žena zato što je druga žena, muškarac, dijete, društvo – tako vidi, odnosno interpretira. Otuda i poznata misao francuske feministkinje Simone de Beauvoir: „Ženom se ne rađa, ženom se postaje.“, koja će se radikalizirati do mjere prema kojoj će se čak i spolna razlika između muškaraca i žena negirati, odnosno da se činjenica biološke razlike između muškaraca i žena ne prihvati kao činjenica, nego kao konstrukt, tj. intepretacija, tumačenje. Poststrukturalisti stoga ne prihvataju postojanje jedne istine, nego više istina i svaka je legitimna, ako njeno sprovođenje u djelo ne ugrožava Drugoga, njegove istine, njegov identitet.
Uistinu, svako ljudsko biće je autentično i istina jeste da „svako svijet doživljava i promišlja na svoj način“, odnosno da se sve oko nas može interpretirati, tumačiti, da, recimo, pojam domovina svako tumači i spram tumačenja doživljava na svoj način. Problem postrukturalizma i nije toliko u tome što je za njega sve interpretacija, koliko je problem što je, kako Solar prepoznaje, umjesto metodološkog, uveo epistemološki pluralizam, kao logičnu konzekvencu relativizma, odnosno nevjerovanja u mogućnost spoznavanja istine o ovoj ili onoj oblasti ljudskog postojanja i djelovanja. Otuda, nemoguće je doći i do istine prema kojoj je književno djelo manje ili više vrijedno. Možda se nevolje postmoderne kulture najbolje vide u metafori Neurathovog broda. O čemu se radi?
U filozofiji znanosti operativni su pojmovi fundacionalizam i koherentizam. Prvi se može tumačiti kao metafora za kuću ili zgradu, kojoj su izgrađeni temelji i koja se dalje gradi. Zadatak znanosti je graditi dalje tu zgradu. Fundament postoji, cilj je – graditi što je moguće spratova više. S druge strane, koherentizam se najbolje može razumjeti kao Neurathov brod na pučini koji, kad se pokvari nije moguće vratiti na dok, pa se pokvareni dijelovi broda popravljaju na pučini. A gdje brod plovi i odakle je krenuo, nije (ni potrebno) znati. Nije teško zaključiti da je postmoderna paradigma suglasna sa koherentizmom. Dekodirajući je, nalazimo da za poststrukturalizam ideal intepretacije nije moguć, time ni vrednovanje književno-umjetničkoga teksta, što primjećuje i Solar:
„Ideal interpretacije napušten je tako tek kada su epistemološki nacrti pojma znanja promijenjeni, kada znanje više nije opisano metaforom zgrade koja se postupno gradi na sigurnim temeljima, nego je tu metaforu zamijenio Neurathov brod kojeg mornari stalno popravljaju da ne potone i da nastavi ploviti, u smjeru koji se i ne može točno odrediti.“
Premiještanje ukusa iz područja ostvarenja u područje komunikacije
Poststrukturalizam je, slobodno možemo reći, obezvrijedio književnu znanost, rastvorio je i podredio potrebama raznih „–izama“: feministička kritika, postkolinijalna kritika, novi historizam… imena su književno-teorijskih modela spram kojih se jedan te isti književni tekst čita na potpuno različite načine i u njemu pronalaze ne cjelovita značenja djela, nego ona koja su u službi određenih filozofskih ili ideoloških ciljeva. Zbog toga, kako i Solar primjećuje, danas nemamo nekoliko različitih metoda koje nastoje doći do istoga cilja, nego nekoliko različitih metoda koje streme različitim ciljevima. Ne postoji, dakle, metod kojim znanstveno, argumentirano, možemo dokazati da ovo književno djelo jeste, a ovo književno djelo nije – lijepo ili vrijedno, tim više jer je „sve tekst“ (Kristeva), umjetnički ili ne – ovisi o recipijentu. Budimo malo ironični: za poststrukturaliste je „dozvoljeno“ i izvještaj o vremenskoj prognozi čitati kao književno-umjetnički tekst, ako je to ćeif onome ko ga čita. (Da, nažalost, poststrukturalna epistema uzima danak i u javnom obrazovanju, svjedoči i primjer jednog mladog asistenta na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost, koji je na predavanje studentima donio knjigu „Kuhar“, zbirku recepata, pokušavajući im objasniti da se može čitati kao – književno-umjetnički tekst.)
Ali skepticizam i relativizam, u prvi mah kao da štite umjetnost od ideoloških i političkih nasrtaja jer svaki tekst, pa i književno-umjetnički, vezan je za zbilju, u njoj ima objektivne korelative. Pored filmske, književna umjetnost uistinu može biti, nažalost često i jeste, zloupotrijebljena od institucija neke zajednice tako što će pomoću nje, a tumačeći je pozitivističkim metodama (književnost je ogledalo vremena) ili u prosvjetiteljskom duhu (književnost je nositelj moralnih vrijednosti), kroz medijski i posebice odgojno-obrazovni sistem nametnuti ove ili one političke ili ideološke vrijednosti. K tome, ukoliko želimo uspostaviti određeni vrjednosni sistem, moramo koristiti jedan ili nekoliko različitih književno-teorijskih okvira za uspostavljanje jasnog pojmovnog aparata prema kojem ćemo dokazati vrijednost / ljepotu književnoga teksta. Za takvo što, nužno je uspostavljanje nekih vrijednosti kao nepobitnih, čime one postaju dogme, odnosno zatvaraju vrata relativnosti, koja je, s druge strane, uslov bez koje znanost ne može napredovati. Drugim riječima, uspostavljanje kanona prema kojem se umjetnička djela općenito, pa i književna, vrednuju ukus može pretvoriti u ideološko oruđe.
Da bi se zloupotreba umjetnosti izbjegla, a ipak uspostavio neki znanstvenim argumentima odbranjiv kriterij vrednovanja, Milivoj Solar smatra da pitanje ukusa ne treba promišljati u „području ostvarenja“ (književno-umjetničkoga teksta) nego „u području komunikacije“:
„Pokušat ću to ovako objasniti: ideal na kojem je tradicionalno inzistirala etička svijest bio je najprije vezan s Objavom, a onda i s djelima genija. Kvaliteta djela bila je presudna kako u kanonu tako i kao regulator ukusa: sviđalo se djelo u kojem su prepoznata iskustva i spoznaje koje nisu izražavale druge ljudske djelatnosti. No, sada se otvara i pitanje: može li se govoriti i o kvaliteti same komunikacije?“
Pod pojmom „kvalitet komunikacije“, Solar ne misli na nepostojanje smetnji u komunikacijskom kanalu, čak ni različitost kodova emitenta i recipijenta, nego sam sadržaj onoga što se komunicira, „kvalitetu poruka koje ne moramo shvatiti kao niz manje ili više točnih informacija, nego kao smislenu cjelinu koja se i ne može razumjeti bez okvirne sheme unutar koje ju jedino možemo shvatiti.“ Time fokus stavlja na poruku kao smislenu cjelinu, odnosno na svrhu cjeline, kao takve, bez koje je nemoguće pravilno razumjeti poruku čijim je ona dijelom: „Pojedine informacije razumijem drugačije ako su u cjelini romana, ako su podaci izvještaja, ako su iskazi kojima potvrđujemo empatiju ili ako njima samo potvrđujemo postojanje komunikacije.“
Zašto je prekinuta veza između etike i estetike?
Solarov odgovor na postmodernu anarhiju je, dakle, prebacivanje pitanja ukusa „sa područja ostvarenja na područje komunikacije“, a da bi se ovakav proces „spašavanja ukusa“ pravilno razumio potrebno je vratiti se u prošlost i prepoznati kada i zašto je prekinuta veza između etike i estetike, šta se nakon toga desilo u književnoj praksi evropskog kulturnog kruga, odnosno prepoznati važnost ukusa, kao regulatora koji odvaja trivijalnu od visoke književnosti, bez obzira priznavali mi ili ne legitimitet postojanju „općeg ukusa“.
Vezu etike i estetike možemo naći u Kantovoj filozofiji jedinstva istine, dobrote i ljepote, ali takvo jedinstvo u evropskoj povijesti osiguravala je samo Božija egzistencija, i zbog toga je bilo oštro kritizirano u prosvjetiteljstvu, što je dalje vodilo ka „podjeli vrijednosti“, tj. do autonomije književnosti, zahvaljujući kojoj je ona sačuvala vlastitu vitalnost, a sačuvala je upravo zbog postojanja nekog „općeg ukusa“:
„Logika posebne vrijednosti umjetnosti, pa onda i književnosti, postupno je zavladala i recepcijom. Ona je omogućila da se ne samo prihvate i razumiju nego i da teme i književne tehnike koje zbog politike, moralizma ili ideologije nisu mogle ni dospjeti do šire publike, uđu u tradiciju. Dovoljno je da vas podsjetim na Baudelairea, Rimbauda ili Lautremaonta, a da vam i ne spominjem ne tako dugo vrijeme u kojem je od sudskog procesa protiv Gospođe Bovary došlo do shvaćanja da se i djela Markiza de Sadea mogu razumjeti i prihvatiti kao umjetnost.“
Navodeći ove primjere Solar želi pokazati da je neki „opći ukus“ uvijek postojao te da ga nikakva ideološka ili politička represija ne mogu ugušiti. Također, potrebno je imati na umu i da ukus može biti, i uvijek jeste, podijeljen, na ukus publike koja čita trivijalnu književnost i one koja čita književnost čiji su estetski dometi na mnogo višem nivou. Problem, dakle, nije u postojanju nižeg i višeg ukusa; samo političkim ili fizičkim nasiljem moguće je spriječiti „niži ukus“, gledanje sapunskih opera ili čitanje romana Nure Bazdulj Hubijar, a ni jedno ni drugo nasilje nije moralno (oko toga se, čak, slažu i postrukturalisti). Problem je u njegovu slomu ukusa, do kojeg je došlo „možda se čini paradoksalnim, nakon pomirenja trivijalne i visoke književnosti u estetičkom relativizmu, kada više nikome nije jasno što mu se zapravo sviđa, a što mu se doista ne sviđa.“
Upravo taj nedostatak granice između trivijalne i visoke književnosti vodi ne samo ka slomu ukusa, nego i ka slomu komunikacije općenito, ne samo književne, jer kvalitetna komunikacija među jedinkama i zajednicama podrazumijeva međusobno upoznavanje sa drugim i drugačijim, koja nije moguća ukoliko komunikatori ne prenose cjelovite poruke, koje, logično je, moramo obrazlagati. Možda se zloduh postmoderne kulture otjelovljuje upravo u „političkoj korektnosti“ koja vlada javnim diskurzom, prema kojoj vlastitu moralnost potvrđujemo iskazom kojim, zapravo, odbijamo komunikaciju / upoznavanje: „Ti imaš svoje mišljenje, ja imam svoje mišljenje, nema potrebe da se raspravljamo.“ Ili, još gore i infernalnije: „U Bosni postoje tri istine o ratu, zato je bolje ne vraćati se u prošlost.“ Nepostojanje nekog najmanjeg zajedničkog sadržioca oko toga šta može, a šta ne može biti istina, šta jeste, a šta nije dobro, moralno, lijepo, vodi u anarhiju u kojoj je svako ljudsko biće ne čovjek, nego „lebdeći označitelj“. Stoga i književno-umjetnička praksa, kao jedan od načina komunikacije među pojedincima i zajednicama, mora imati neke dodirne tačke sa etikom, a evo gdje je vidi hrvatski teoretičar:
„Povezanost može biti jedino u tome što se ni etika niti estetika ne mogu osloniti na spoznaju onoga što jest, nego samo na spoznaju onoga što bi trebalo biti. Tako se i u jednom i u drugom slučaju radi o nečemu poput ideala. Ako čak i estetičke sudove izvedemo iz običaja – čemu je sklona angloamerička filozofija – običaj mora imati neki autoritet ideala; loš običaj nije etička, pa niti estetička norma; obje se temelje na ‘dobrom’, a ‘dobro’ se pri tome ocjenjuje prema onome što bi trebalo biti, a ne prema onome što jeste.“
Ne ono što jeste, nego ono što bi trebalo biti (vratiti vrijednost idealu)
Dakle, vezu između etike i estetike možemo vidjeti u tome što i jednu i drugu zanima ono što bi trebalo biti, odnosno budućnost, neki ideal ostvariv u budućnosti (spram kojeg, logično je, možemo vrednovati i činjenice savremenosti). Nešto što nije „sada“, nego što će biti, što nam još uvijek – nije poznato. Književno-umjetnički tekst koji nas upoznaje sa „utopijom“ / idealnim, a nepoznatim, onim što nije sada i ovdje, nego bi moglo biti i s njim se upoznajemo, otkrivamo nešto novo u njemu, za Solara je vrijedna književnost:
„Svako čitanje, ako se temelji na prepoznavanju sheme ‘kako treba čitati književnost’ ovisit će o tome što očekujemo od književnosti. Očekujemo li podatke o nečemu što će upotpuniti naše znanje, napor imaginacije nije potreban; književnost razumijemo kao svakidašnji govor; komunikacija pri tome ne prelazi okvire našeg svakidašnjeg znanja, naših ustaljenih uvjerenja i našega dosadašnjeg iskustva, pri čemu nam načelno nedostaje okvirna shema koja bi zahtijevala i sviđanje prema ukusu. Ako nam se, naime, nešto sviđa i neovisno o izravnoj spoznaji nekih podataka, potreban je ne samo napor imaginacije, jer se radi o rečenicama, a ne o percepcijama, nego takav napor mora prelaziti okvire svakidašnjeg znanja i iskustva jer se mora oslanjati i na svjesne ili podsvjesne želje i maštarije, kao i na mogućnost da razumijemo nešto novo, nešto što nismo znali otprije. (…) književna komunikacija koja ne prelazi okvire već poznatog nužna je, potrebna i korisna, ali je bezvrijedna sa stajališta ukusa koji bi morao biti prepozunavanje i nečega poput otkrića.“
Kroz sva predavanja / eseje u knjizi, osim pojmova koji su u fokusu „ukus“, „smisao“, „cjelina“, dva nalazimo ključnima: „sinhronija“ i „dijahronija“. Solara smatra da za „smrt ukusa“ imamo zahvaliti i našem sinhronijskom razumijevanju smisla. Čovjek se sveo na samo „sada i ovdje“, a čemu doprinose i savremene tehnike komunikacije, internet i televizija prije svega. Neka od njegovih zanimljivijih zapažanja su upravo poglavlja koja problematiziraju komunikaciju koju ostvarujemo preko interneta, „pametnih telefona“, SMS-ova… Takva komunikacija ne može imati kvalitet, ne samo zbog iluzije da nam je sve znanje ovoga svijeta dostupno u svakom trenutku / uvijek – sada, nego i zbog same prirode sredstva preko kojeg komuniciramo, tj. ekrana: „Moć ekrana nije u tome što se na njemu može vidjeti ovo ili ono, nego je njegova moć u tome što se može sve vidjeti u brzom ritmu izmjena koje daju iluziju da je sve trenutno prisutno.“ Prošlost, tradicija, „sjeme“ iz kojeg danas niču plodovi, na taj način su ne samo relativizirani, nego i, budući usisani ekranom u sadašnjost, dekontekstualizirani samom prirodom sredstva (ekrana) kojim dolazimo do nje. Da li je u takvoj situaciji uopće moguće razmišljati o budućnosti, koju bi trebalo urediti spram nekog ideala, kao uslova bez kojeg je nemoguće vrednovati pojave, time i književno-umjetničke, a još manje usaglasiti etička i estetička načela? Umjesto odgovorom na ovo pitanje, završit ćemo tekst citatom iz predgovora „Kritike relativizma ukusa“:
„Čini mi se (…) da smo možda i opet na tragu stare Lockove izjave ‘da je zrak na Parnasu ugodan, ali je tlo neplodno’, pa me to ponukalo da se zapitam nije li i svjež zrak također nužan da bismo nešto uzgojili, pa ako prijeti da se on zagadi i na Parnasu, plodno tlo neće biti dovoljno za život koji bi trebao biti i ugodan.“