Loading...
HistorijaPolitika

OD SARAJEVA DO POTSDAMA (i nazad preko Sarajeva do Mostara)

(Foto preuzet sa internet portala blic.rs)

Piše: Nihad Filipović

Nastavak 4.

Prešaltao sam malo fejs-profil Vuka Bačanovića. Našao jednu objavu u kojoj poziva na katarzu (valjda sviju, a ja kontam Srbima je katarza i oslobađanje od mitomanijske svijesti o sopstvenoj veličini i bajagi Pijemontskoj ulozi u Regionu, svakako najpotrebnija); i poziva na pomirenje (valjda sve ostale, da pruže ruku jedni drugim i pomire se).

Vidim pustila jedna Mostarka komentar, veli, sve je to u redu, ali dajte se vi Srbi oslobodite te mitomanijske svijesti, okatarzite se pobogu ste ljudi, ne izvozite nama drugim konstantno te svoje paranoje o nebeskom narodu – i eto pretpostavke za pomirenje.
I vidim, Vuk joj uvrijeđen sasuo, biva “desparate housewife”, ko ste vi da narodu-žrtvi držite lekcije.

Pustim i ja komentar. Velim jeste srpski narod žrtva Prvog svjetskog rata i jesu se Srbi na kraju tog rata našli na strani pobjednika i oslobodilaca Srbije, ali istina je da su Srbi, kroz teroristu Gavrila i njegove pucnje na Vidovdan 1914. u isti mah i krivci za taj rat i žrtve koje je srpski narod podnio u ratu.
Naham se javi jedan đe mi katarzično maše Jugoslavenom, pazite ne Srbinom nego Jugoslavenom Principom. Strašna mašna: kao da jugoslavenstvo u tom vremenu nije bilo moda vremena; kao da Jugoslaveni nisu bili i Ivo Andrić i Vasa Čubrilović i svi Mladobosansc. I baljšoj Serbin Mustafa Golubić bijaše tada Jugoslaven. I Miroslav Krleža je bio… i ko sve nije.  Kažem, bilo hit u vremenu to jugoslavenstvo. Pa bio i Gavrilo.
Nejse. Pustim drugi komentar i ohladim katarzičnog, kad li, javi se tamo neki treći, i on katarzičan, ne da na Gavrila.
Pustim i treći komentar, dabome – tuširam ‘ladnom vodom činjenica katarzičnog, suma-sumarum kazujući kako katarze u Srba nema dok se na nož dočekuje svaki disonantni ton, i o Principu i o Stepi i o srpskom “oslobađanju” Bosne 1918. itd.,

Jer:

– U ratu pokrenutim Gavrilovim ubistvom Austro-Ugarskog prestolonasljednika Ferdinanda, poginuo je, prema službenoj srpskoj statistici, svaki treći Srbin.  A ono Gavrilo rodoljub. Biva, jeste nas pobili, al vam je Gavro pokaz'o.
– U Bosni rat proizveo srpsku okupaciju sviju, sem moguće Srba, a ono, Stepa osobodilac (!?), kaže Bačanović i raja humanista ljubitelja oficirskih šapki i šajkača.

Historijska distanca je međutim nepristran sudac. A ona nas, na iskustvu 114 godina nakon pucnjeva u Sarajevu i 100 godina nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918., uči:

Gavrilo može biti rodoljub, a đeneral Stepa može biti oslobodilac Bosne, SAMO u velikosrpskoj projekciji svijesti o srpskoj Bosni.

Na tom je tragu i Vuk Bačanović i Gatalo i Srpsko Kulturno i prosvjetno društvo Prosvjeta sa tom njihovom nagradom za humanost imenovanoj po đeneralu.

 

Nego u ovoj priči nije bitan ni vojvoda i đeneral Stepa – kojem čujemo evo u Banja Luci, jel’de, prestonici svega što je humano u vela-havle Srba, evo pripremaju podizanje spomenika đe jaše na konju i rukom pokazuje pravac humanog oslobađanja zacrtanog Srbistana; kao ni ranije što nije bio bitan taj nesretni Aleksić Srđan, pokoj mu duši.

Nego je bitna poruka koja se ovakvim činovima šalje javnosti – i posebno Bošnjacima, koju su tvrdim, meta ovakvih propagandističkih zahvata s-h štabova u propagandnom ratu protiv BiH.

Osovina Dodik-Čović instalira u tvrđavu Crveni Mostar – locirana na lijevoj obali Neretve, da ne bude zabune – jer, nema teorije da bi moglo isto i na desnoj obali, tamo đe hrvatski stolni grad Erceg Bosne; ako ništa ‘rvatski šoveni i iskreni domoljubi (hajde ti to raspetljaj moj junače), makar ne daju svoje – pa do posljednjeg Bošnjaka; hele velim, osovina Dodik-Čović instalitrala tamo u tvrđavi Crveni Mostar, na lijevoj obali Neretve, Đeneralštab humanista za širenje velikosrpske komedije Laža i paralžaža, ali sa ozbiljnim posljedicama na mentalno stanje, zadnjih 100 godina raspamećivanih Bošnjaka.

I kao što se očituje, a jamda sam uspio i pokazati ovim mini serijalom objava pod nazivom Od Sarajeva do Potsdama (i nazad preko Sarajeva do Mostara), a povodom 100-te godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, đubar se primio.

Imajte to na umu. I Srbi i Bošnjaci. Jer na proljeće, koje uvijek stigne, kao što je i red, jel'de – slijedi oranje.

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/11/19/od-sarajeva-do-potsdama-i-nazad-preko-sarajeva-do-mostara/

http://bosanskipogledi.com/2018/11/20/od-sarajeva-do-potsdama-i-nazad-preko-sarajeva-do-mostara-2/

http://bosanskipogledi.com/2018/11/21/od-sarajeva-do-potsdama-i-nazad-preko-sarajeva-do-mostara-3/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »