Loading...
HistorijaPolitika

OD SARAJEVA DO POTSDAMA (i nazad preko Sarajeva do Mostara)

Piše: Nihad Filipović

Nastavak 3.

Sve je naravno popraćeno, u ovakvim prilikama nezaobilaznim Aleksom Šantićem. Jasno, Emina i Ostajte ovdje je trajno urezano u kolektivnu memoriju i Mostara i svih Bošnjaka i Bosanaca. Hoćeš promovirati mir i toleranciju, samo potegni Aleksu i pogodio si.
Nema veze što je i Aleksa bio srpski nacionalista oduševljen i Stepom i srpskom okupacijom Bosne 1918.
Koji Srbin nije? Jel de?
Pa Aleksa i pjesmu spjevao Stepi, ponesen oslobođenjem od onog pravnog Austro-Ugarskog monarhističkog reda, sve na pravom srpskom jeziku; ekavica naravno.

VOJVODI STEPI

Blago tebi!
Večno sa Miroča bele pevaće ti vila,
uz borovlje davno.
Jer si ti ko pesmu herojskijeh dela,
na zvezdama ime urezao slavno.
I svi naši pozni naraštaji krasni,
gledaće na zvezde s vatrom srca lepa.
I čitat pesmu s kola zvezda jasni,
večnu svetu pesmu: Stepanović Stepa.

Hajde de. Lijepa pjesma. Aleksa je makar to znao, ako nije znao procijeniti šta je stvarno bosanski i hercegovački domovinski interes onog vakta.

A iskreno – ko jeste?

Eto Bošnjaka u Mostaru i diljem Bosne, đe i danas, poslije svega što Gavrilovi pucnji pokrenuše i Stepino osobađanje već osobođenog im donese, galavinjaju, glumataju Stepi u čast i ne znaju hudi, jal su pošli, jal su došli, đe kakiti, a đe piškiti!

Pametno to rade velikosrpski propagandisti, taj Vuk Bačanović, Veselin Gatalo i raja, sve sami ljubitelji građanske Bosne pod humanom đeneralskom šajkačom.
Ne prolazi im u Sarajevu, koje – kakvo je takvo je, ipak ima sluha, i ne možeš mu gusle prodati pod violinu; e, ali može u tvrđavi Crveni Mostar: uslikaš im Ćupriju, ispred ubaciš đenerala sa humanom šapkom na glavi i kreneš sa Koncertom za gusle sa narikanjem za osloboditeljem Stepom.

I Bošnjaci u ekstazi.

Ko ono nešto prije: uslikaš im Srđana Aleksića – mladić, k'o slika lijep, borac tzv. Vojske Republike Srpske, izgubi glavu 1993., u Trebinju, braneći švercovanu robu od soldata-osloboditelja đenerala Mladića i njihovog “humanog” tretmana njegovog uposlenika, saborca okupacione i genocidaške paravojske Republike Srpske, Alena Glavovića; helem, uslikaš pokojnog nesretnog Srđana sa šajkačom Jugoslavenske Narodne Armije na glavi – i gle čuda: Bošnjaci Hercegovine, tvrđava Crveni Mostar i vascijela Bosna u ekstazi.

Mislite da je slučajno Vuk, nakon što su ga “fundamentalist isćerali iz Sarajeva”, šljeg'o u mostarsku tvrđavu?
Jes’. Kako da ne? Kao ono što slučajno poče rat ubistvom srpskog svata na Baščaršiji 1992. Biva ratovi počinju svatovima, traju genocidom, a završavaju dodjelom nagrada za humanost đeneralima.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »