Piše: Nihad Filipović
Napomena autora: Članak je napisan povodom stote godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata i uvođenja u bh. javni prostor, nagrade Stepa Stepanović, za humanost, toleranciju i suživot.
(prvi dio)
“Europa 1914. je bila civilizirani entitet, u mnogom smislu i više jednoobrazna nego u zlatno doba Rimske imperije. Čovjek je mogao putovati uzduž i poprijeko dobrog dijela kontinenta, bez pasoša, sve dok ne bi dospio na granicu Rusije ili Otomanske imperije. Mogao se skrasiti u stranoj zemlji, mogao je tamo tražiti posla ili naprosto dokoličariti – i bez nekih posebnih zakonskih formalnosti, izuzev, moguće nekih zdravstvenih provjera. Svaka valuta je bila poput zlata vrijedna, premda je ovo uglavnom zavisilo od vještine financijskih eksperata u Londonu.
Politički Europa je bila takođe uglavnom jednoobrazna. Jedine dvije republike su bile Francuska i Portugal (Švicarska je tehnički bila konfederacija, ne republika), ali je svaka monarhija izuzev Monaka, imala u stanovitom stupnju, većem ili manjem, ustavna ograničenja vlasti monarha. Manje više svuda, čovjek je mogao biti siguran u razuman i fer tretman u sudskom postupku. Niko nije ubijan iz razloga njegovog vjerskog uvjerenja niti iz razloga političkih neslaganja, usprkos povremeno manifestiranih strasti i ogorčenosti u političkim sukobima.
Privatna imovina je svugdje u takvoj Evropi bila zajamčena i u gotovo u sve i jednoj zemlji je ponešto urađeno na limitiranju siromaštva…… Radnici su postajali sve osvješćeniji u zahtjevima za pravičnije učešće radničke klase u raspodjeli nacionalnog viška vrijednosti. Socijalističke partije su postojale u svim zemljama i uglavnom bile zastupljene i u Parlamentima”.
Ovako engleski historičar A.J.P. Taylor, počinje, u njegovoj knjizi From Sarajevo to Potsdam, opis stanja u Europi prije izbijanja Prvog svjetskog rata.
A onda se pojavi terorista Gavrilo Princip i upuca u Sarajevu, na Vidovdan 1914, prestolonasljednika jedne takve pravne monarhije, koja je istina okupirala 1878. i potom anketirala Bosnu 1908, ali i donijela određeni civilizacijski proboj, uključila Bosnu u gore opisani europski entitet, ustrojila pravnu državu na razini europske moderne političke svijesti toga vremena…
Povlačeći obarač pištolja na prestolonasljednika Ferdinanda, Princip je de facto povukao obarač Prvog svjetskog rata. Jasno, Prvog svjetskog rata ne bi bilo da velike sile u vremenu nisu, svaka iz nekih svojih razloga, inklinirale ka takvom raspletu sukoba koji se zametnuo povlačenjem Principovog okidača. Ali, ostaje činjenica da je lavina pokrenuta Principovim pucnjima u Sarajevu, na Vidovdan 1914.
I potom, 1918. završi rat. I ujaha vojvoda i đeneral Stepa Stepanović u Sarajevo (bez ikakvog otpora, Austro-Ugarska monarhija je već bila de facto poražena, a od njenih slovenskih, hrvatskih i bosanskih provincija novoformirana Država Srba, Hrvata i Slovenaca, na čiji poziv Stepa i srpske trupe i ulaze u Bosnu). Helem ujaha đeneral Stepa u Sarajevo, oslobodi već oslobođen grad, održa fin govor o toleranciji, a onda njegova soldateska poče sa tolerantnim i humanim apšenjima antihumane muslimanije. Pa ujaha i u Mostar. I to oslobodi već oslobođeno, te i tu njegova soldateska poče s tolerantnim i humanim apšenjima muslimanije, a biće i katoličkih anti-humanih elemenata…
Pa se onda svašta izdogađa u novoformiranoj Kraljevini SHS, malo potom Jugoslaviji; netragom nesta ona Teylorova pravna Austro-Ugarska monarhija i onaj set europskih vrijednosti koji sa njom nahrupi u Bosnu 1878. I krene trening “istrage poturica”, od Sarajeva i Mostara do Šahovića, koje humano poravnaše i u Tomaševo preimenovaše; i nesta jamstva privatnoj imovini muslimana, i likvidira kruna Karađorđevića corpus separata zemljicu Bosnu, i nahrupi nam na nevolju i Drugi svjetski rat (kojeg ne bi bilo da nije bilo onog Prvog i Gavrilovih pucnjeva u Sarajevu, na Vidovdan 1914.)
I bi genocid u tom ratu jedan i drugi, i skonča rat, i bi nova Jugoslavija bratstva i jedinstva u kojoj humanih muslimana nije bilo sve dok Muslimani nisu zatrebali režimu u njegovim računicama s Pokretom nesvrstanih, “naftnim” i inim ekonomskim interesima.
Pa se u haosu genocidnog nasilja i opet ciljano na Bosnu i njen muslimanski narod, raspa i ta Jugoslavija, nahrupi mir u Daytonu 1995, pa se dopeljasmo i do 2018, do grada Mostara i Glavnog odbora Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta, i te njihove novoustanovljene nagrade Stepa Stepanović koja se dodjeljuje za humanost, toleranciju i suživot.