Foto: racingtozero.org
Ovaj tekst prenosimo zbog mnoštva paralelizama koje uočavamo u političkoj situaciji u Libanu i u Bosni i Hercegovini.
- Poput Libana i BiH je polupredstavnička parlamentarna demokratija. U Libanu je tzv. konfesionalizam, varijacija ili oblik konsocijacijskog ustroja, ustavni okvir, gdje su predstavnici određenih religijskih zajednica proporcionalno zastupljeni u institucijama vlasti. Slično dakle kao u BiH gdje je ustavni okvir konsocijacijski ustroj prema kojem su predstavnici određenih etničkih (i religijskih) zajednica proporcionalno zastupljeni u institucijama vlasti.
- Liban je imao građanski rat 1970, a oružani sukob, gdje jedni tvrde da je to bila agresija, drugi da je bio odbrambeni, a treći da je bio građanski rat. Znači, isto kao i BiH, tri istine, tri narativa: agresija, građanski i odbrambeni rat.
- U Libanu, imamo situaciju petljanja regionalnih sila Irana, Sirije i Saudijske Arabije, preko svojih satelita u unutarnje poslove libanske zajednice; baš kao u BiH što se regionalno okruženje preko političkih satelita u BiH, petlja i posreduje u poslovima bh. zajednice.
- Saglasno ustavu, građani Libana imaju mogućnost promjene vlade, ali parlamentarni izbori, koji bi se imali održavati svake četvrte godine, od 2009. nisu održani, sve do 2018; ne baš na dlaku paralelizam sa bh. situacijom, ali ni daleko od usporedbe, imajući u vidu teškoće sa kojima se u BiH formira vlast nakon izbora.
- U Libanu parlamentarne stranke se formiraju i funkcioniraju na principu sektaških interesa, slično kao u bh. slučaju gdje također imamo političke stranke ustrojene na sektaškim interesima etnije (što se podudara sa interesima konfesija), a ne interesima zajednice građana.
- Čak uočavamo i paralelizme i u ekološkoj svijesti i problemima zaštite okoliša, a što je problem, naravno, najprije svijesti i kulture, ali prema našem razumijevanju u dobroj mjeri i rezultat nefunkcionalnog političkog ustroja gdje se, što bi naš narod rekao, ne zna ni ko pije ni ko plaća.
Riječju, Liban je, poput BiH, podijeljeno društvo koje se održava u formi zajednice uz pomoć hibridne demokratije. (Nihad Filipović)
Prevela i obradila: Amna Dumpor
Umjesto što požuruju sa optužbama prema Hezbolahu, Sjedinjene Države bi trebale da podupiru novu vladu u Libanu kako bi se izbjegao potpuni kolaps države.
Krhka demokratija u Libanu, u formi konsocijativizma lokalnih zajednica, nastavlja da posrće. Nakon više od 250 dana političkog zastoja koji je zaprijetio da će srušiti ekonomiju drzave, premijer Saad Hariri sada predsjedava drugom vladom jedinstva – šestom po redu u Libanu, nakon razornog rata iz 2006., između Izraela i Hezbolaha.
Kada analitičari i kreatori politike procjenjuju dugu listu problema u ovoj zemlji, političko sektaštvo i opšta podjela između pro-i anti-sirijskih frakcija u zemlji obično su na prvom mjestu.
Opštepoznata je priča: sektaške tenzije i projekcija sukoba između Irana i Saudijske Arabije – regionalnih sila sa hegemonijskim ambicijama, drže Liban političkim taocem. Tim slijedom, sirijski rat je stvorio situaciju gotovo pa nemogućeg uspješnog upravljanje Libanom.
Nova vlada od 30 članova koja uključuje sve glavne političke stranke u Libanu, vjerovatno neće promijeniti tu sliku. Predsjednik Michel Aoun i njegov Free Patriotic Movement (Slobodni patriotski savez) imaju najveći udio sa 10 mjesta, dok šijitski dvojac Hezbollah i Amal Pokret, imaju šest mjesta između sebe. Hariri također ima šest mjesta, a njegovi saveznici – kršćanske libanske snage – imaju četiri, dok su preostala mjesta raspodjeljena po manjim grupama. To je duboko podijeljen kabinet s često suprotstavljajucim stavovima i pogledima na vanjsku politiku; dakle, kreiranje politike će vjerovatno biti letargično i reaktivno, kao što je to bio slučaj i tokom protekle decenije.
Američki odgovor na situaciju u Libanu bio je i jeste u jačaju libanskih oružanih snaga, dok je europska pomoć trebala biti usmjerena na ublažavanje sirijske izbjegličke krize u zemlji. Niko ne može sumnjati u ozbiljne implikacije regionalne konkurencije i sektaških tenzija u Libanu. U prošlosti su takve tenzije prijetile da će zemlju ponovo dovesti na ivicu rata. Gledano u tom smjeru, potrebno je riješiti i sektor sigurnosti i pomoć izbjeglicama.
Međutim, kako je izbjeglička kriza postala jasnija, ekonomski i ekološki faktori postali su primarni izazovi za strukture stabilnosti i sigurnosti u Libanu. Stopgap (privremeno rješenje za sanaciju problema) neće moći da pomogne još dugo. Zagađenje je neobuzdano; spaljeno i odbačeno smeće kvari prirodnu sredinu i zagađuje vodu. Ekonomija Libana se urušava pod teretom lošeg upravljanja, ogromnog duga i velikog priliva sirijskih izbjeglica. Zapadni kreatori politike moraju uzeti u obzir ove faktore ako im je stalo do zaštite građanski mir u zemlji.
Prethodna vlada je učinila vrlo malo da spriječi libansku infrastrukturu od raspadanja. Uglavnom zbog korupcije, ministar unutrašnjih poslova Nohad Machnouk nije uspio pronaći trajno rješenje za sakupljanje otpada. Kao rezultat toga, ljudi nastavljaju da sagorijevaju toksični otpad u blizini urbanih područja i bacaju smeće u deponije na obalama kao i u Sredozemno more, sa katastrofalnim posljedicama za životnu sredinu i opšte zdravlje stanovništva. Kontaminacija i iscrpljivanje podzemnih voda dostigli su katastrofalne razmjere. U isto vrijeme, prekidi struje su česti, ostavljajući najsiromašnije dijelove zemlje bez struje u vrućim ljetnim mjesecima i bez grijanja tokom zimskih mjeseci. Za trećinu zemlje koja živi ispod međunarodne granice siromaštva koja iznosi 1,90 dolara na dan, Liban sve više djeluje kao propala država nego demokratija u razvoju.
Elite su vjerovale u nekoć čuvenu fleksibilnu ekonomiju Libana, koja se oslanjala na doznake iz inostranstva i opštu sposobnost ljudi da inoviraju i iskoče iz teških vremena. Međutim, posljednjih godina, čak i za srednju klasu, ekonomska budućnost zemlje počela je izgledati vrlo neizvjesno. Stope rasta su pale sa 8 na 1 posto u odnosu na godine prije sirijskog rata, a budžetski deficit je naglo porastao, nakon što je državni dug prošle godine prešao 80 milijardi dolara.
Ništa ne ukazuje na to da će ova vlada biti manje nefunkcionalna od prethodnih, čak i ako bi neki od imenovanih ministara mogli da osmisle novu politiku za rješavanje ozbiljnih ekonomskih i ekoloških prijetnjih u zemlji. Raya al-Hassan, prva žena ministar unutrašnjih poslova u arapskim zemljama, morala bi se založiti za krajnje potrebne mjere u borbi protiv korupcije i preispitati probleme u vezi s uklanjanjem otpada u Libanu.
Hitnost situacije istaknuta je nedavno kada je 21. januara Moody's Investors Service, smanjio kreditni rejting zemlje usljed zabrinutosti oko njene sposobnosti da servisira svoje dugove. Cijene obveznica su se oporavile na vijest o formiranju nove vlade, ali to bi mogla biti samo privremena reakcija, ukoliko se brzo ne ostvare konkretni rezultati. Liban je u stvarnoj opasnosti od neuspjeha u narednim godinama.
Vanjski svijet sada očekuje da vidi rezultate, a Hariri to dobro zna. Nakon što je 31. januara osnovao novu vladu, odmah je naglasio potrebu za stabilizacijom ekonomije i usvajanjem zakona o reformi koji će pokrenuti više od 11 milijardi dolara pomoći i zajmova za investicije u infrastrukturu, obećanih na konferenciji donatora CEDRE u aprilu 2018. godine. U ovom slučaju, zapadne vlade, Saudijska Arabija i međunarodne monetarne institucije ograničile su pomoć na strukturne reforme koje bi dovele do stranih ulaganja, poboljšale infrastrukturu i smanjile korupciju. Da bi ispunio zahtjeve, Liban mora smanjiti budžetski deficit za 5 posto BDP-a u roku od pet godina. To je veliki zadatak, sa skoro 50 procenata vladinih prihoda koji trenutno idu ka servisiranju već postojećih dugova zemlje od oko 150 procenata BDP-a. Bez drastičnih reformi, male su šanse da dođu do cilja od 5%.
Krediti su zaključani zbog političkih sukoba prošle godine. U početku se lideri Hrišćana i Druza nisu složili oko njihovog učešća u raspodijeli dugova. Kada su partneri postigli napredak, Hezbollah je dodao novi zahtjev, tražeći kontrolu nad ministarstvom koje će biti predato Konsultativnom skupu – grupi od šest pro-sirijskih sunitskih članova parlamenta koji se protive Haririju, čiji je pokret za budućnost najveća sunitska frakcija.
Hariri je odbacio zahtjeve Hezbolaha, bojeći se da će omogućiti šiitskoj stranci da poveća svoju dominaciju. Međutim, kako se međunarodni pritisak pojačavao, on je na kraju prihvatio kompromisnog kandidata, Hasana Mrada, da postane novi državni ministar za vanjsku trgovinu. Mrad formalno pripada Aoun-ovom udjelu u kabinetu (Aoun, veteran, kršćanski lider) i zagovornik je tzv. konstitutivnog okupljanja. Prema tom sporazumu, Mrad neće glasati protiv Aoun-a, koji je postigao sporazum sa Hezbollahom 2006. godine što je na kraju omogućilo formiranje Predsjedništva 2016. godine.
Mrad, također, neće napraviti neku bitnu razliku u pogledu šire slike stanja u Libanu. Blok Hezbolaha “Odanost otporu” formalno kontroliše samo tri ministarstva – Ministarstvo za omladinu i sport, Ministarstvo javnog zdravlja i Državno ministarstvo za parlamentarne poslove – i to može učinkovito voditi jer ima parlamentarnu većinu zajedno sa šijitskom strankom Amal, Aounovim patriotskim pokretom i drugim saveznicima. Oni će to iskoristiti da blokiraju zakonodavstvo koje je u suprotnosti sa njihovim idejama u spoljnoj politici, a ne samo zbog podrške sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.
Kontrola Hezbolaha nad Ministarstvom javnog zdravlja je značajna. To ministarstvo ima četvrto najveće učešće u budžetskom investiranju, i ovo je prvi put da je ta stranka preuzela taj, jedan od ključnih, ministarskih resora. To će omogućiti Hezbolahu da ispuni obećanja svojim šiitskim biračima poboljšanjem zdravstvenih usluga za grupe sa niskim primanjima, zalaganjem za besplatnu zdravstvenu zaštitu za svoje vojnike koji se vraćaju iz Sirije, i dodatno se uvlače u državne institucije.
Ove nove mjere su mač sa dve oštrice, jer će Hezbollah ostati izložen kritikama ako ne uspije. Istovremeno, povećanjem svog uticaja u državi, Hezbollah postaje sve veća i teža meta za Sjedinjene Države.
Prošle godine, Vašington je nametnuo nove sankcije Hezbolahu i zaprijetio da će Libanu nametnuti restrikcije ako Hezbolah preuzme glavna ministarstva. Novi ministar, Jamil Jabak, nije formalno član Hezbolaha, ali je izuzetno blizak pokretu i služio je kao lični doktor njegovom vođi, Hasanu Nasrallahu.
Sjedinjene Države bi imenovanje i eventualnu besplatnu zdravstvenu zaštitu za članove Hezbollaha, ako to ministarstvo obezbijedi, kao primjer “značajne finansijske podrške”, mogle razumjeti kao uvredu, kao pređenu – crvenu liniju koja bi se mogla koristiti za opravdanje smanjenja Američkog finansiranja ministarstva zdravlja, a potom da izvrši pritisak na druge međunarodne donatore da učine isto. (Europska unija i Svjetska banka trenutno su glavni donatori libanskom zdravstvenom sektoru.) Vašington bi takođe mogao da uvede sankcije za bolnice, da spriječi izvoz američkih lijekova u zemlju, ili da prekine vojnu pomoć. Sve te mjere bi prvenstveno ugrozile civile i rizikovale da podriju zemlju koju Sjedinjene Države, zajedno sa EU, žele zaštititi od propasti. Vasington će, dakle, dati Hariri šansu da pokaže svoju sposobnost da obuzda moć Hezbolaha.
Međutim, eventualna žurba da se kazni Hezbolah je opasno odvlačenje pažnje od ključnog izazova. Libanski političari bi trebali držati oči na reformama koje bi pomogle stabilizaciji ekonomije u kratkom roku. Oni takođe moraju uvesti novu i neposrednu pomoć Ministarstvu za zaštitu životne sredine i drugim javnim organima da pomognu u zaustavljanju ekološke katastrofe. Postoji neposredna potreba da se ojača sposobnost države u njenom angažmanu sa ovom krizom, ali donatori bi također trebali pomoći postojećim, ali nedovoljno finansiranim grupama civilnog društva koje promoviraju očuvanje, zaštitu okoliša i recikliranje.
To su urgentni problemi s kojima se suočavaju obični libanski građani. Oni su takođe i oni koji će, u zavisnosti od načina na koji su adresirani, utvrditi da li se neuspjeh države širi sa margina države na njeno jezgro.
Izvor: Foreign Policy