Loading...
EsejiHistorija

KRALJEVSKA GRADINA KLJUČ

Piše: Nihad Filipović

(Izvadci iz neobjavljene knjige Zapisi iz dobrih i poganih vremena)

Stari grad, kako smo u Ključu i onda i danas zvali kamenitu utvrdu iznad ovovremenog grada Ključa, ima posebno mjesto u mojim, a rekao bih i dječačkim uspomenama svih Ključana. Izbrojati se ne može koliko puta sam se uspentrao gore birajući sve moguće i nemoguće prilaze. Ima jedan dio, posred one kamene gromade, kojemu se prilazi odozdo, od Blaževića. Sada je to gore na vrhu kamenom zazidano pa se tuda više ne može pentrati na grad, ali ja sam kao dijete, igrajući se i istražujući, kako to već djeca znaju, (uh da zna mati i danas bi me zbog toga ružila), eto tuda, tom strmoglavom, nimalo bezazlenom, dapače opasnom padinom, znao sam se ispentravati na grad, izlazeći u onaj najstariji, donji dio grada, pa se onda odozdo, sa druge strane Lubice, (tako Ključani danas zovu Stari grad, a što se izvodi od Ljubica, navodno kraljeva (kojeg kralja?) žena, u čast koje je kuli dato ime); nejse, jednom sa te strane “pristupivši” na Stari grad, onda sam se penjao na središnji plato, onim uskim nogostupom, pored, kako legenda u narodu kaže, i to, jedna varijanta kaže, Pejgamberove stope i štapa, a druga, Kraljeve stope i štapa, dok je zapravo riječ o prirodnim tvorevinama u kamenu, nalik na oveće stopalo i rupicu, kao štapom ubodenu u “mehki kamen“, gdje je, mašta narodna – k’o mašta, nema granica, izmaštala -u ta mitska vremena biva, kamen tečan bio kao voda i tek “okrenuo” na učvršćavanje i uvezivanje u kamenu masu. Otud osta – Pejgamberova stopa.

        Udubljenje u kamenu u kompleksu kraljevske gradine Ključ, za koje se u narodu prenosi da je Pejgamberova, a u drugoj verziji, Kraljeva stopa.

Helem, sa te strane prilazio sam i tim nogostupom-strmostupom, penjao se onda gore na onu zaravan gdje su i podignute kraljevske kule, na koje mislimo kada kažemo Stari grad. Iznad tog dijela, na uzvišenju i brdu Briščica, ima još jedan viši dio sa kulom na vrhu, odakle “puca” fenomenalan pogled na grad Ključ i šire okruženje. Narod je tu kulu gore, u svoje vrijeme, jednostavno zvao Petokraka, jer je u razvalinama te kule bila podignuta konstrukcija ogromne petokrake sa sijalicama koje bi se palile za proslave Prvog maja. A zapravo, riječ je o ostatcima originalnog dijela kule Ljubica (vremenom će narod to Ljubica, prevrnuti u Lubica, što je i sinonim za cijeli kompleks tvrdine Ključ). U narodu tu kulu još, doduše rijetki, samo oni najstariji, nazivaju Šekambetova kula; (zašto Šekambetova, ne znam. A i ne nađoh nekog da zna da mi pojasni, pa da vam prenesem). Ta je kula i najstarija u kompleksu gradine Ključ. U nauci, njen nastanak smještaju od 13 stoljeća (Ćiro Truhelka), do 15 stoljeća (Ivo Bojanovski).

Međutim, hronološki gledano, gradina Ključ je puno starija. Vlajko Palavestra u knjizi “Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine”, (Buybook-Sarajevo, Most Art-Zemun, 2004.), bilježi narodno predanje, (str.296), da se gradina prije nazivala Prolom, radi toga što je “crna kraljica” otvarala liticu i kako je otvarala liticu da otsječe jezero, gdje je sadašnji Ključ, sve je mećala starce da rade, ako voda hukne, da odnese starije ljude. I poslije je voda otišla Sanom”. Kada je pak tvrdina Prolom, prevrnula i preimenovana u Ključ, o tome nema izvora.

Kompleks gradine Ključ je iz nekoliko dijelova, tako svrstanih prema vremenu nastanka. Najstariji dio je Rimski dio. To je onaj dio gradine najbliži rijeci Sani, ali s te strane je nepristupačan. Odozdo, od Sane, samo je strma, i zvjeradi, a kamo li ljudima nepristupačna stijena. Nepristupačan je pristup tom dijelu gradine i odozgo, kada se ispnete na centralni plato tvrdine Ključ, pa se spuštate k tom donjem, najstarijem dijelu. Dođete tako do jasno uočljivih zidina tvrdine i ne može se dalje, dole prema tom dijelu zidine neposredno iznad rijeke Sane; odozgo vidite zidine, ali im ne možete prići; odnosno mogu oni mlađi i hrabriji, ali i tada uz naglašen rizik, jer nema nogostupa, nema pristupne staze, ništa, pa vam je, želite li tamo, ostavljeno snalazite se kako znate.

Nema historijskih izvora iz kojih bi se dalo naslutiti vrijeme podizanja prve utvrde u kompleksu Starog grada. Utemeljitelji su, mogli biti, i vjerovatno i jesu, ilirska plemena, tada dominantna na tom području, najprije Mezeji, a možda i Dicioni. Poznato je naime da su Rimljani podizali utvrde na ilirskim gradinama, ali je moguće da su Rimljani izgradili utvrdu i neovisno od toga, jednostavno kao zaštita rudarskim nalazištima (glina, željezna i bakarna ruda) u dolini rijeke Sane.
Drugi dio kompleksa je tzv. srednjovjekovni Stari grad Ključ i sačinjavju ga Podgrađe ili Podgrad, kula Ljubica, vojni dio i dvori gospodara.
A treći dio kompleksa sačinjavaju Tabor kule sa dvorišnim dijelom izgrađenim za Osmanskog perioda dominacije Bosnom.

Neznano je koliko je star Stari grad, samo je znano da je star. Izvjesno je da je ta gradina i taj dio Bosne dugo bio krunska zemlja ugarsko-hrvatskih kraljeva i plemenitaša iz dinastije Arpadovića (13 stoljeće), a kada padaju Arpadovići a u Ugara se vazdiže kralj Karlo Robet Anžujski (rođen 1288., kraljem postaje 1301., vlast konsolidira zaključno sa 1308.; umire 1342.), onda će, iz razloga koji nam ostaju historijski nedokučivi, ali će najprije biti da se radilo o još jednom od tih feudalnih poklona kojima se kupovala i nagrađivala lojalnost lokalnih plemenitaša, tvrdinu Ključ, pod njegovom krunom, kralj pokloniti nekom Ysanusu iz roda Nelipića, s nadjevkom de Clavis (tj. od Ključa). Kasnije Ključ završava u posjedu moćne kuće bosanskih vojvoda Vukčića, pa tako i čuvenog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, graditelja Jajca, što bijaše njegova rezidencijalna gradina.

Stipan II Kotromanić, (rođen u Srebreniku, 1292., smrt ga zateče u Bobovcu, 1353.), banom bosanskim postaje 1322., a to je godina gdje povijest bilježi poklon i listinu koji mladi kralj, “V ime otca i sina i svetoga duha“, izdaje “knezu Vlkosavu, sinu kneza Hrvatina Ključkog, jer ostavi hrvatskog gospodina i Bapšiće”. Tom listinom, ban daruje mladom Vlkosavu (Vukosav, današnjom sintaksom kazivano), dvije župe, Banicu (danas Banjica) i Vrhbanju, “od meje do meje, i u niju dva grada, Ključ i Kotor… dokole je naše sime u Bosni i dokole je viran nam Vlkosav.”
Ban u listini posebno naglašava da je darovanje izričito Vlkosavu, “a ni jednomu jegovu bratu ne dasmo, ni sinovcu jegovu, razvje knezu Vlkosavu“.
Tomu daru bile svjedoci, ovako nanizani u listini:
Dobri Bošnjani – tepčija Radoslav i s bratijom,
knez Dragoš i s bratijom,
župan Krkša i s bratijom,
Ot Zagorija – župan Poznanj i s bratijom.
Ot Rame – knez Ostoja i s bratijom.
Ot Uskopja – Hrvatin Vlković i s bratijom.
Ot Usore – vojevoda Vojko i s bratijom, Vranoš Čeprnjić i s bratijom
Ot Soli – župan Budos i s bratijom, čelnik Hlap i s bratijom.
A k tomu i pristav ot dvora – Vlk Štitković, vojevoda bosanski, a drugi Vitanj Tihoradić.
A siju knjigu pisa Priboje, dijak velikoslavnoga gospodina, bana Stipana, na Mileh.

Dakle ovdje se susrećemo sa još jednom od tih feudalnih deklaracija zahvalnosti vladara kojim njemu vjerne plemenitaše dariva držići ih tako lojalnim njegovoj stolici i njegovom vladarskom interesu; trampa: ja tebi župe i u njima gradove ti meni vjernost. Tako i ban Stipan od Vlkosava ne traži ni dio prihoda od zemlej koju mu poklanja. Traži samo jedno: „Da služi gospodinu oružijem, kako može najbolje“.

Prvi prikaz Ključa, crtež Benedikta Kuripešića
iz 1530. godine; iz njegovog čuvenog putopisa (dnevnika) Itinerarium.

Prvi poznati crtež srednjovjekovne tvrdine Klutsch, bilježi austrijski opat slovenskog porijekla, Benedikt Kuripešić, 1530., objavljen 1531. u Ausburgu, u njegovom čuvenom putopisu (dnevniku) Itinerarium. Kasnije, puno kasnije, za našeg vakata modernog, negdje iza Drugog svjetskog rata, 1950-ih, 1960-ih ili kojih već godina, taj će crtež biti mnogo puta reproduciran, prenesen u likovnoj obradi i u prezentacijama u bakru i drvetu. Ključani doživljavaju taj Kuripešićev prikaz njihovog Starog grada kao viđenje sa Jaričke i Ćurćićke strane, odnosno one strane sa koje se danas, u podnožju kamenih Ljubičkih litica i Starog grada, razvio moderan grad Ključ, ali je to zapravo prikaz sa Humićke i Zgonske strane. Na to jasno ukazuje kamena strmina i pozicioniranje grada s druge njene, one pristupačne strane. Na crtežu je jasno uočljiv i prilazni put tvrdini.
Tvrdini se prilazilo dakle sa Humićke strane. I danas ima, uska kao kozija staza i tek širine nogostupa, jedna staza koja direktno iz Humića vodi na kompleks Starog grada, a onda odozgo pravo u ključku čaršiju. Taj su puteljak od starina Humićani koristili za vezu sa Ključem, kada Sana poplavi put usječen u njen kratki kanjon kod Ključa, pa se tim pravcem nije više moglo do čaršije. E onda se išlo tim obilaznim putem, do čaršije, po fasungu, na posao i nazad. A ide se i danas. Rijeđe, kada se desi, pa put poplavljen, ali ide se.
Inače, kada se krene putem od Ključa za selo Humići, u kanjonu Sane, s lijeve strane toka rijeke, (Ključani taj dio, iznad kojega je izgrađen kompleks Starog grada, zovu Sklop), ima jedno mjesto, jedno udubljenje u zemlji i u kamenu, kroz koje se moglo provući, pa bi se “ušlo” u sam kamen. U narodu postoji legenda da je to bio usjek kojim se sa grada izlazilo na Sanu, po vodu, a u opsadi kao, bio je to tajnoviti izlaz u slobodu.

Konačno, da ostane nepomenuto i da mi ne zamjere, jer znam za taj lokalni rivalitet, kada već pominjem Humiće, red bi bio kazati riječ dvije i o Zgonu. Zgon je seoska nastamba uz rijeku Sanu: s ovu, lijevu stranu vodotoka rijeke su Humići, a preko vode, s onu, desnu stranu vodotoka, smjestio se Zgon, tako nazvan što se zgonila stoka u polje pod selom; polje močvarno, jer ga često plavi Sana, ali zato izvanredno rodna zemlja, trava za ispašu stoke nemere neg’ naka; riječju, a baš tako u njegovoj, u ovom odjeljku Zapisa, već citiranoj knjizi, Palavestra kaže, odnosno prenoseći rašireno narodno mišljenje za zgonsku zemlju, kaže: – U državi nejma bolje.

Vraćajući se staroj gradini Ključ, vidim, ovo iza rata 1990-ih, uređuje se Stari grad i malo po malo izgleda zaokružuje u atraktivnu turističku destinaciju. Ne može biti da se prilaznim putem prođe priđe i prođe Ključ, a da se ne primjete gore u visini ponad grada, ni na nebi ni na zemlji, one bajkovite, već dijelom sanirane kamene srednjovjekovne kule. Mnogi će putnici namjernici sigurno i poželjeti otići gore i pogledati izbliza, a danas ima i moderan asfaltni prilaz, pa to i nije, kao što je bilo, dok nije bilo asfalta, neki poseban problem. Taj asfalt je unekoliko umanjio mistiku i osjećaj nekakva umjerena avanturizma, koji sam, bar ja, imao kada bih se ono ljeti, prilaznim, neuređenim putem “penjao na grad”, a ono nigdje nikog, samo vrelo Sunce iznad tebe i u uhu onaj “mediteranski” zvuk cvrčaka iz borika oko tebe. Asfalt olakšava pristup i kao da upitomljuje okoliš. Na Starom ste gradu, a niste se zadihali penjući se, pa vam onda i sam Stari grad izgleda “manje star”; kao da dijelom izgubi patinu kojom ga obilježi vrijeme i trajanje u vremenu.
Vrijedni Vinko Blažević, jedna krasna, pitoma bosanska duša, predsjednik “Udruge Ključana i prijatelja Ključa”, ovako se sjeća i na internet stranici Udruge prijatelja Ključa opisuje Stari grad Ključ, kakvog pamte generacije nakon Drugog svjetskog rata, sve do otpočinjanja uređenja prilaza i restauracije grada:
– Drevni grad prilegao uz stijene Lubice kao da je izrastao iz kamena. Priroda ga je bolje utvrdila nego što bi to uradila ljudska ruka. Nekad slavan, moćan i prkosan na svoju povijesnu ulogu, a sada oronuo kao starac koji traži da mu se odahne duša i vrati u život koji mu pripada uključujući ga u suvremene tokove turizma i kulture. Grad je bio prepušten zubu vremena koji ga je nagrizao, vjetar šibao, mraz stezao, sunce peklo, rastinje ga rastakalo jer niko nije vodio računa da ga zaštiti. Usnule kamene ljepotice ćutke su samovale u sjeni borove šume zaboravljene od ljudi. Svuda naokolo je bila tišina, samo se čuo cvrkut ptica i žubor Sane kao da je i ona oplakivala njegovu sudbinu.
Sve ima svoju cijenu pa i progres i unaprijeđenje “stanja stvari“, a moderniziranje i omogućavanje lakšeg masovnijeg pristupa onoj i onakvoj ljepoti, sigurno to jeste. Dio mistike se izgubi, ali ipak, hvala onima koji se pobrinušen i onako lijepo urediše prilaz Starom gradu.

Legenda o Djevojačkoj
pećini

Konačno evo, potsjećanja radi, još nekoliko dodatnih historijskih referenca. Smatram ovo značajnim, zbog niza, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili ne, iskrivljenih interpretacija, posebno onih ideološki intoniranih interpretacija naše srednjovjekovne prošlosti. A budući je taj dio naše bosanske starine, sudbinski vezan za grad Ključ, potrebno je da se u Bosni zna šta i kako se zbivalo, kako bi Bosanci što manje bili podložni lažima te znali odgovoriti onima, koji iskrivljeno i iz moderne nacionalističke vizure tumače zbivanja što su se dogodila pola milenija unazad.

Kao što je poznato srednjovjekovna bosansko kraljevstvo je 1463. palo pod Osmansku vlast. O tome postoje mnoge verzije i književne “istine”, pa se i u narodu prepričavaju romantizirane legende, koje se u osnovi svode na to da se posljednji bosanski kralj Stipan Tomašević, predao Osmanlijama u Ključu, usput simbolično predajući i “ključe bosanskih gradova”. Biva, po tim ključevima je i sam grad Ključ dobio ime.
Povijesna istina je međutim prozaičnija i realpolitički determinirana razvojem situacije i odnosima moći u vremenu zbivanja. Naime, kralj Stipan Tomašević je 1462. godine, na nagovor ugarskog kralja Matijasa Korvina, da li iz pohlepe, da li iz gluposti, a najprije će bit ii jedno i drugo, jednostrano prekršio, preuzetu obavezu plaćanja danka (poreza) u zlatu Osmanskom sultanu. Bila je to obaveza koju su bosanski vladari decenijama plaćali Ugarskoj, a potom Osmanskoj kruni, prividno na taj način čuvajući samostalnost spram velikih ondašnjih sila, održavajući i na taj način i dalje razvijajući bosansku državnost.
Međutim, kada je Stipan Tomašević naprasno prekinuo plaćanje poreza, odluči sultan Mehmed II Fatih, kazniti svojeglavog kralja. Nakon što je čuo da sultan podiže vojsku na Bosnu, kralj Tomašević šalje izaslanstvo sultanu. Izaslanstvo prenosi kraljevo zamolbu za mir i njegova uvjeravanja da će porez redovno plaćati, a vraća se u Bosnu sa uvjeravanjem Porte u Carigradu na Bosforu, da se Bosni jamči petnaestogodišnji mir, kao neki, što bi se danas kazalo gratis period, u kojem će se pratiti spremnost bosanske strane na poštivanje ugovora. Međutim, kivan na kralja kojega je već jednom, nakon pada Smedereva 1439., imao u zarobljeništvu, pa carskom dobrotom ga otpustio, čvrsto riješen da kazni neposlušnog kralja, sultan Mehmed II, samo što je otpremio bosansko izaslanstvo natrag u Bosnu, za njima pošalje vojsku…


Ukratko, suočen sa daleko nadmoćnijom silom, bosanski kralj se dao u bjekstvo. Nakon što je kralj  bježeći sa Bobovca prošao gotovo pa cijelu Bosnu, sultan, goneći ga, zastaje u Jajcu, a u potjeru za kraljem šalje Velikog vezira Mahmut-pašu Anđelovića. Ovaj u potjeri stiže do Ključa, gdje od lokalnog stanovništva dobiva pouzdana obavještenja da se odbjegli kralj sklonio u kamenit gradinu uzdajući se u njenu nepristupačnost. Mahmut paša pravilno procjeni kako se gradina Ključ ne može uzeti ni vojskom ni topovima, nego jedino iznurivanjem branitelja glađu i žeđu, a to traži vrijeme. Zato on izađe sa pismenom ponudom i garancijom kralju Stipanu da će i njemu i njegovim plemenitašima život biti pošteđen, ako preda utvrdu.
Kralj Tomašević opet, shvatajući dugoročnu neodrživost položaja u kojemu se našao, odluči prihvatiti uvjeravanja Velikog vezira Mahmut-paše Anđelovića, te se predade, zajedno sa svim zatečenim plemenitašima i stricem, u narodu i u predaji ostao poznat, jer je bio izrazito lijep i ženskaroš, kao lijepi Radivoj. Radivoj se predade, a želeći spasiti kćeri od Osmanlijskog ropstva, prema legend koja i danas živi u narodu, sakrije ih u jednu pećinu iznad Sane. Kada su ipak otkrivene, ne htijući se predati u ropstvo, skoče u Sanu, “te tako od svoje volje poginuše, a od ovog vremena, još i danas se širi oko pećine i ponora miomiris ruža”; tako to ispisuje Vlajko Palavestra, u već citiranoj knjizi “Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine”. Nejse, nisam siguran da ta pećina uopće postoji, ali bilo kako bilo, u narodu je ostala legenda o Djevojačkoj pećini.

Historijska građa o zarobljavanju, pogubljenju i grobu posljednjeg bosanskog kralja Stipana Tomaševića jako je oskudna i svodi se na mješavinu starih hroničarskih zapisa, usmenu narodnu predaju, gdje je teško razlučiti što je fakt, a što narodna mašta i misaone konstrukcije istraživača na temelju raspoloživih historijskih artefakata. Najstarije predanje o zarobljavanju kralja nalazimo u citiranom putopisu (dnevniku) Benedikta Kuripašića iz 1531. O tome Palavestra u njegovoj citranoj knjizi, prenosi Kuripešićev zapis:
– Putopisac Benedikt Kuripešić je putujući kroz Bosnu, između Ključa i grada Sokola, došao do nekog carskog bunara (Keysers prunnen), “koji je tako nazvan zato štro je turski car, otprilike prije 74 godine, kada je napao Bosnu i sa cijelom svojom svitom došao do tog bunara, tu zastao i dalje nije išao, već je poslao svoje paše s vojskom protiv grada Ključa. Oni pobijediše bosanskog kralja koji se bio zatvorio u gradu Ključu i uzeše Ključ i Kamengrad”.

Mit i legend su jedno, ali prema raspoložvoj historijskoj građi, izvjesno je da je nakon zarobljavanja, daljnji tok događaja bio slijedeći; pošto se predadoše, kralja i svitu otpremi Mahmut-paša u Jajce, do utaborenjenog sultana Mehmeda. Sultan, nezadovoljan Mahmut-pašinim garancijama koje je neovlašteno dao u njegovo ime, a čvrsto riješen kazniti nevjernog bosanskog kralja, zatraži šerijetsko mišljenje i tumačenje mufti-hodže carskog, koji je uvjek pratio vojsku i sultana, a ovaj izda fetvu caru gdje rastumači kako on, sultan, nije obavezan držati se neovlaštenih obećanja svojih potčinjenih. A đe će i biti. Sultan je to, jel'de. Dobivši što je tražio, oboružan teološko-pravnim tumačenjem, sultan Mehmed naredi pogubljenje kralja i sve njegove pratnje.

Prema historijskim izvorima, opisani slijed zbivanja je ono najbliže punoj historijskoj istini, pa prema tome odpadaju povijesne mistifikacije o ponosnom kralju i nevjernom Turčinu. Istina je da je kralj Tomašević, na poticaj ugarskog kralja Matije (ili Matijasa) Korvina, vidjeli smo, odbio plaćati ugovorenu obavezu prema sultanu u Konstantinopolju (Carigrad), postoje neke historijske špekulacije da je kralj bio nepopularan u narodu, koliko zbog progonstva kristjana Crkve bosanske, toliko i zbog toga što je moguće došao glave i sopstvenom ocu, kralju Tomašu, koji je, kako se to u nas u Bosni kaže, pehlivanio, tj. diplomatski lavirao između pape i Vatikana, gdje ga je vukao osjećaj lojalnosti i, sila Boga ne moli, sultana i Porte u Carigradu, ostajući međutim, (kralj Tomaš), realpolitički trijezan i sve vrijeme poštujući obavezu plaćanja danaka (harač, taksa, porez, doprinos jednog feudalca drugom, moćnijem feudalcu); tako da je odluka o pohodu na Bosnu i njena Osmanska okupacija, s jedne strane, koliko politički motivirana (Osmansko carstvo je u osnovi bila vojna mašina koja je u uvjetima tzv. agrarne ekonomije imala jedan cilj i zadatak: stalno širiti se, povećavati i održavati osvojeni prostor i time prihod sa tog prostora za carstvo), toliko s druge strane, ako ne i više, ta je odluka bila motivirana povrijeđenom sujetom sultana Mehmeda II Fatiha, kojem, moćnom kakvim je sebe doživljavao, a kakav je i bio, eto tamo neki bosanski feudalac, usudio se odbiti plaćanje preuzete obaveze danka.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »