Foto: andrewprokos.com
Piše: Jill Filipovic – pravnik i novinar iz Washington-a. Autorica knjige “H-punkt: Feministička potraga za srećom. CNN, 27. februar 2019
Preveo: Sanjin Salahović
Demokratski entuzijazam raste kako se bliži 2020
Građani Čikaga biraju gradonačelnika. Njujorčani javnog branioca, u slobodnom značenju – “ombudsmena”, prvoga po važnosti u upravi do gradonačelnika. U oba grada, baš kao širom cijele zemlje, politički događaji privlače mnoštvo ljudi, a kandidature se mjere dvocifrenim brojevima – 14 (od toga četiri žene) za gradonačelnika Čikaga, sedamnaest za javnog branioca u New York-u. Kada smo zadnji put imali takav interes ljudi koji žele da budu lideri u svojim gradovima?
Kako se bliži 2020 god., ako iskustva ove novije historije mogu biti pokazatelj, sasvim je moguće da imamo rastući val kandidata koji žele zauzeti vodeća mjesta u zemlji. Mnogi će vjerovatno biti žene, baš kao što su međuizbori pokazali. Možda će rekord biti i oboren?!
Zaključak koji se nameće je da su ljudi zainteresirani za demokratiju i uključeni u nju jer još uvijek vjeruju da je ona taj put koji može voditi promjenama.
Zaista, najuzbudljivija tema Amerike u ovome trenutku nije ko se kandidira nego koliko ljudi je spremno da učestvuje. Logično objašnjenje je da je Donald Trump erodirao naše institucije i naše povjerenje u instituciju predsjednika. Ali on je u isto vrijeme, paradoksalno, ojačao kolektivnu posvećenost demokratiji kod mnogih Amerikanaca.
Ovo izvlačenje iz apatije je uočljivo od vrha do dna. Na primjer, demokrati imaju uočljivo mnoštvo kandidata koji, svaki za sebe, predstavlja unikatnu viziju Amerike. Od socijaliste Bernie Sandersa do pragmatičnog umjerenjaka Amy Klobuchara. Već sad je deset demokrata oglasilo svoje kandidature, a trinaest drugih najavljuju mogućnost za to.
Umjesto da rezignirano oglase da je Trump napravio previše štete za popraviti, izgleda da svaki odlučan demokrat pita sebe:”Šta ja mogu učiniti?” Vidjeli smo to dobro u međuizborima sa rekordnim brojem žena – 117 je ušlo u trku i pobijedilo širom zemlje.
Demokrati su uglavnom dominirali procesom, a izazivali su republikance i u njihovim najtvrđim uporištima. A i neki republikanci su odlučili da se pokrenu. Ima primjera koji ukazuju na nastojanja republikanaca da uvedu više žena u utrku za funkcije, u želji da poreknu narativ o svojoj partiji napravljenoj od bijelaca i namjenski za njih.
Godina “zločestih” žena šalje jasnu poruku republikancima (GOP). I to sve prevazilazi angažmanom i same kandidate. Niti jedan od njih ne može pobijediti sam. U međuizborima se pokazalo enormno učešće velikog broja volontera i pomoćnika u samim izbornim štabovima koji su se odlučili angažirati u politici po prvi put. Opet da naglasim ovdje učešće žena. Agitatori su probili sve rekorde koristeći svoje mobitele i pozivajući potencijalne glasaće širom zemlje.
Teška su vremena. Posebno za progresivce. Nije samo u pitanju to da ne volimo predsjednikovu politiku. Radi se o tome da je on frontalno napao sve što nam je drago i bitno. Od naših zakona, preko normi, do naših institucija koje su sam fundament demokratiji kao takvoj. Zaustavljanje migracije iz većinskih muslimanskih zemalja u USA dočekali smo sa bijesom. Sada je to potpuno normalno. Predsjednik je podrivao povjerenje u FBI, doslovno ciljao na kritičare iz CIA. Oduzimao je iskaznice novinarima. Kada mu politički procesi nisu bili na volju oglašavao je stanje nacionalne krize s ciljem da sprovede svoju volju i izgradi zid. Bilo je teško, šokantno i srceparajuće gledati Republikansku stranku (GOP) kako dozvoljava predsjedniku da iskazuje većinu svojih anti-demokratskih impulsa, koncentrirajući moć u nestabilnoj izvršnoj vlasti, koristeći svoj uticaj u svijetu novca, a na uštrb dobrobiti zemlje. Kao da je učio iz priručnika za diktatore dok su ga, čudnovato mnogi od njegovih stranačkih kolega podržavali ili mu pomagali u tome.
S obzirom na situaciju lahko je zamisliti scenario u kome ljudi većinom odustaju i povlače se u rezignaciju. Ko bi mogao kriviti Amerikance ukoliko jednostavno bace peškir na pod. Ali nismo to učinili. Umjesto toga, tako mnogo nas se zapitalo šta sami možemo učiniti?! Mnogi su zaključili, kako smo vidjeli u prilogu utrke za gradonačelnika u Čikagu i ostaloga, da je izborna politika najbolji put u boljitak.
Ima li grlatijeg glasa u slavu snage američke demokratije i obečavajuće budućnosti našega političkoga sistema?! Kako je predivna ta negacija nihilizma i cinizma oličenih u Trump-ovoj administraciji. Kako lijepe vijesti za obe partije i zemlju u cjelini.