Preveo: Sanjin Salahović
Napad u New Zealand-u je, dijelom, bio inspirisan djelima masovnog norveškog ubice, Anders Behring Breivik-a. Stvarna prijetnja su usamljeni vukovi koji tumaraju zabačenim prostorima interneta.
U posljednje tri decenije, veliki teroristički napadi motivirani esktremno desnom ideologijom, skoro u pravilu su izvođeni od strane usamljenih individua i malih autonomnih terorističkih ćelija. Razlog je jednostavan. U današnjim zapadnim demokratijama, uz nadzor države, manjak podrške i shvatanja značaja sigurnosti kod građana, nemoguće je održavati ekstremno desne grupe sa terorističkim ambicijama. Skorašnji primjer neuspjeha u pripremama i izvođenju terorističkog napada uz održavanje javnoga profila jeste britanska grupa Nacionalna Akcija čiji lideri i aktivisti služe duge zatvorske kazne. Ekstremno desni revolucionari tako imaju dva izbora – operisati u javnosti, ali odreći se nezakonita ponašanja ili ići u ilegalu.
Ključ razumijevanja prijetnje današnjeg terorizma se nalazi u podzemlju – posebno onome elektronskom. Ono je postaje sve šira platforma suvremenim ekstremistima svakakve vrste uključujući napadača u Christchurch-u. Znakovito, objavio je svoje napade unaprijed na internetskom forumu i čak je podijelio link na Facebook-u s kojim je, uživo, podijelio snimak napada. Kako god, ostaje pitanje, da li jedan stvarni pokret iz podzemlja, mreža posvećenih aktivista koji rade zajedno koristeći kriptirane internetske aplikacije u pripremi budućih terorističkih akata, postoji na internacionalnom nivou. Niko sa sigurnošću ne može reći, ali gledajući prethodne napade, malo toga ukazuje na takvu internacionalnu mrežu kod ekstremne desnice.
Na nacionalnom planu međutim, pokazalo se da više zemalja i ne znajući, daju uslove egzistenciji ekstremno desnih mreža individuao i organizacija zainteresiranih za terorističke kampanje protiv minoriteta, političkih protivnika ili vlade. Mnoge od ovih mreža imaju također internacionalni karakter. Najmarkantniji primjer je njemačko Nacional Socijalističko Podzemlje (NSU – National Socialist Underground) – teroristička ćelija koja je između 2000 i 2006 ubila devet imigranata i jednu policajku te izvršila barem tri odvojena bombaška napada.
Istraga je utvrdila da tročlane ćelije primaju financijsku i operacionalnu podršku od strane široke podzemne mreže. I dalje, dok su policija i javnost sumnjali u kriminalne motive, značajan dio aktivista njemačke ekstremno desne scene znalo je unaprijed da su dogadjaji povezani sa NSU. Čak su pisali i pjesme prije samoga dešavanja i kompromitacije ćelije.
Pored Njemačke, zemlje u kojima su uobičajene ekstremno desne mreže sa terorističkim ambicijama su: Italija, Francuska, USA i Rusija. U stvari, nakon 1990 god., broj smrtonosnih ekstremno desnih napada po milionu stanovnika bio je višestruko veći u Rusiji nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Na Zapadu, zemlje sa najvećim brojem napada bile su Švedska i Njemačka, a prate ih USA, UK, Španija i Grčka. Kako god, većina ovih ubojitih napada nisu bili izvršavani od strane organizovanih grupa ili čak autonomnih terorističkih ćelija. Oni su izvršavani od nepovezanih i organizovanih, malih i neorganizovanih grupa ljudi ili usamljenih aktera kao što je bio napadač na sinagogu u Pittsburgh-u ili islamofob u Christchurch-u.
Zapadne demokratije se suočavaju sa dvije vrste nasilnih prijetnji od strane ekstremne desnice danas. Sa jedne strane, većina napada je spontano i izvedeno od strane neorganizovanih počinitelja motiviranih ekstremno desnom ideologijom. Često pod uticajem alkohola i droga. Najčešće korištena oružja su: noževi, šake, štapovi i željezne šipke. Takvi napadi se, u normalnim uvjetima, ne mogu karakterisati terorizmom.
Na drugoj strani, većina velikih napada sa većim brojem žrtava počinjeno je od strane usamljenih aktera ili malih autonomnih ćelija. Takvi su napadi rjeđi. Uvijek su promišljeni i tipično uz upotrebu vatrenog oružja i eksploziva. Muslimani su postali primarni cilj u novije vrijeme. Iako napadaju slične ciljeve, počinioci operiraju izolovano jedni od drugih, bez direktne komunikacije ili formalne saradnje. Ali to ne znači da se ne inspirišu jedni drugima.
U svome manifestu, teorista iz Christchurch-a pominje Anders Behring Breivik-a kao jedinu istinsku inspiraciju jednoga ubice. 22.jula 2011 god., aktivirao je Breivik auto bombu u centru Osla, u kvartu u kome je bila smještena norveška vlada, ubivši osmero ljudi, a zatim je otišao na mali otok 25 milja od glavnog grada i ubio još šezdesetdevet. Još 158 ljudi je bilo teže ranjeno u napadima. Njegovi ciljevi – predstavnici vlade, podmladak Radničke partije, bili su označeni kao tzv. ”kultur-marksistički” izdajnici koji su ”namjerno” podsticali ”muslimansku invaziju” Norveške.
Breivik-ov teroristički napad je bio svojstven gledajući iz više uglova. Pored visoke smrtnosti, bio je to jedan od rijetkih primjera u kojima se počinioc radikalizirao putem interneta, potpuno sam. Bio je to također jedini kompleksan ekstremno desni teroristički napad u proteklih tri decenije izveden sa kombinacijom upotrebe eskploziva i vatrenog oružja. Obe ove opisane karakteristike podijeljene su od strane napadača u Christchurch-u koji je imao eksploziv u jednom od svojih automobila. Kako se pokazuje sad, bio je radikalizovan sam, na svoju ruku, bez interakcije sa organizovanim eksremno desnim grupama.
Breivik je također prvi koji je proizveo bombu iz razrijeđenog vještačkog đubriva. Nastojanje da se razrijedi koncentracija amonijumnitrata u đubrivu predstavljeno je Europi nakon bombaškog napada u Oklahoma City-u sa namjerom da se spriječi pravljenje sličnih bombi. Breivik je uspio zaobići ovu mjeru, kako je sam rekao, kombinirajući nauk iz stotina recepata za pravljenje bombi koje je skidao sa interneta. Iz operativne perspektive, Breivik-ova dostignuća bi mogla zbilja biti izvorom inspiracije za buduće teroriste.
Izvor: Foreign Policy