Loading...
FilozofijaKulturaPoezija

Dobroćudni Švejkov unutarnji demon

Photo: Salvador Dali, Street Art
Free images

Autor: Erman Jakupi

1) Sokrat je imao unutarnjeg demona.
Taj se demon obično protivio njegovim odlukama.
I tako jadni ili sretni Sokrat
nije mogao da se miri sa nekadašnjim sljedbenicima
koji su ga jednom iznevjerili.
To mu nije dozvoljavao njegov demon.
Uvijek sam se pitao šta je bio Sokratov demon:
Ptica? Vuk? Lisica? Možda nije bio životinja,
mada vjerujem da jeste. Možda je bio labudovo pero,
drhtaj konjskih nozdrva, kukavičije gnijezdo,
izgubljena misao nekog božanstva
kojemu niko ne prinosi više žrtve…
Možda je Sokratov demon bio čovjek
tamne puti i odjeven kao Persijanac.
Možda je Sokrat sklopio ugovor sa neprijateljem kojeg je smatrao jačim od sebe.
I ja imam demona!
Moj demon je slon sa jedne Dalijeve slike.
Sinoć sam sanjao da se izšuljao iz fotokamere mog mozga.
To i nije neki poduhvat:
Kako bih mogao primjetiti sivog slona koji elegantno iskorači iz sivila mog sna?
(dogodi se uvijek kad zaboravim da uzmem moj psihofarmak!)
Dalijev slon je postao moj demon jednog čudnog dana.
Bio je rat i gorila je gradska crkva.
Ljudi su bespomoćno gledali kako se odronjavaju njene cigle.
Jedna po jedna kao zubi starca kojeg vrijeme osuđuje na smrt.
Dok je crkva gorila pred ulazom jednog solitera
crveni krst je dijelio hranu:
neko je nepovjerljivo njušio engleski sir sa travama,
neko se veselio crvenoj sačivici koja ne raste na našoj zemlji,
neko se tužio na čudni gorko-slatki američki grah
a ja sam bio razjaren jer nisu imali psihofarmake
da me sunovrate u ono malo zdravog “JA” ostalog u meni.
Svi skupa nismo bili dovoljno svijesni
svega onoga što se dešavalo oko nas.
Nije se umiralo nego igralo smrti!
Najednom vidjeh Dalijevog slona na zvoniku gradske crkve:
“O zloduše sa surlom!
Ne pomjeraj zvijezde!
Bog se ne skriva iza njih
kao gola žena ispod jorgana.
Nije te Dalì naslikao da bi izgorio na zvoniku
jedne hercegovačke crkve.
Ja te bodrim da se u leptira pretvoriš,
da sa zvonika u tajne meandre moje svijesti odlepršaš.
Krunisaću te dugom koja se pojavi povrh mog ogledala
svaki put kad se ogledam
I vidim još uvijek nerođeno dijete.
Budi moj demon!
Pritisni tvojim ogromnin dupetom moj mozak!
Protivi se mojim pogrešnim odlukama,
mojoj skromnoj moći rasuđivanja!
Spasi me od sljedbenika
kojima sam dao moć da me odvuku na pogrešan put!”.

2) Sve i svakoga je moguće ismijavati ruljo bezobrazna!
Volter je objavio čitavom svijetu
Da Fridrih pruski ima prljav veš,
a on mu je vratio još gore:
na fasadi kineske kuće
u kraljevskom parku Sansouci
dao je naslikati nekoliko majmuna
od kojih jedan Volterovo lice ima!
I ko je dobio utrku?
Voltera danas niko ne čita
I niko ne zna za usrane Fridrihove gaće.
A Fridrihove majmune na hiljade turista vidi,
al’ako ne znaju za Voltera
kako će znati za majmuna koji na njega liči?
3)Ne plašim se biti zapamćen kao čovjek
koji slona za unutarnjeg demona ima!
Sinoć sam zaboravio popiti psihofarmak
i moj demon je iskoristio priliku da umre u meni.
Svi slonovi idu da ostave kosti na jednom mjestu.
Pa neka mogu i bez njega…
Kad mi je bio najpotrebniji pokazao se kao drug
jer kad sam htio ratovati
on je zakucao na olovna vrata moje pomućene pameti
i istrgao mi oružje iz ruku.
Vječna slava tom heroju
sa surlom što svira kao truba
koja će se čuti
sve do predvorja moje smrti.

Povezani sadržaj :

Nedovršena Švejkova pjesma o dva miša

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »