Danas, 3. marta godine 2010. objavljeno je da je umro Momo Kapor. Valja se sačuvati od hvalospjeva njegovom ljudskom i književnom djelu koji će nas zasuti narednih dana; ovo što slijedi nastojanje je da samu sebe sačuvam od svega toga i preduprijedim misli koje će njega, Momu Kapora, odvojiti u dvije cjeline, pisca i čovjeka.

Kad je o piscu riječ, kao klinka sam u Zagrebu čitala njegove „Beleške jedne Ane“ u izdanju HIT Biblioteke (i danas postojećim knjigama na mojim zagrebačkim policama) i priznajem, jednom smo mi klinci u hrvatskoj provinciji polupali jaja na fasadu obližnje kuće, nešto ljuti na vlasnika, iako su ta jaja bila predviđena kao sirovina za neke tada praznične kolače.

Kapora sam upoznala sredinom 80-ih godina u Zagrebu, onomad kad je „Vjesnik“ iz pera tad svog vrhunskog novinara Saliha Zvizdića objavio tekst „Naš pisac na četničkom pikniku“. Vrijeme je još starojugoslavensko (iz naše perspektive), još jurimo vještice i nezakonito čitamo emigrantske novine, bez obzira na to što je riječ o glupavim biltenima. Za mnoge koji se ne sjećaju, Kapor je tada otišao u Kanadu, na Nijagarine vodopade, na kojima su tada svake godine svoj piknik radili četnici u rasejanju, koje su domaće Službe vidjele kao glavne neprijatelje srpstva, hrvatstva i vaskolikog bratstva i jedinstva, svoj njihovoj komičnosti usprkos. Navodno je tamo bivao i Momčilo Đujić, onaj koji je ostao u novijoj povijesti znan kao tip koji je zvanje četničkog vojvode dodijelio i Vojislavu Šešelju, pa mu ga potom oduzeo, što ovoga – Šešelja, naime – nije baš impresioniralo, pošto mu je prvo uzeo par stotina hiljada dolara.

Momo Kapor je tad presavio tabak i tužio Zvizdića za klevetu, istom građanskom parnicom kakva je i danas posrijedi kad je o kleveti riječ. Slijedila ga je gomila advokata, ne sjećam se svih, ali znam da su tu bili i dan-danas moji prijatelji, zagrebački advokat Silvije Degen i tad beogradski Slobodan Perović. Tih smo se dana družili: moji prijatelji i ja posve počašćeni što smo upoznali Kapora, od kojeg je – iako su ga zvali „lakim piscem“ – legendu napravio Zlatko Crnković, Kaporovi prijatelji Arsen Dedić i legendarni režiser Mario Fanelli, u čijem je stanu u tadašnjem Prilazu JNA u Zagrebu Kapor stalno i odsjedao. Ne samo tamo, nego i u Fanellijevoj vikendici na moru, pa smo slušali priče o plovidbama njegovom barkom u kojoj je Momo, sa bilo kime koga je htio povesti na te plovidbe, bio dobrodošao.

Kako god: cijeli taj cirkus sa tom klevetom je završio i Kapor je, uz veliku podršku javnosti, ispao dobar i naivan – u Zagrebu bi se tada reklo kit – koji je one Đujićeve četnike na čuvenim vodopadima gledao iz radoznalosti, ne znajući što će nas sve zajedno snaći. I, mora se priznati, suđenje se tada pretvorilo u optuživanje Kapora za „nenarodnu djelatnost“, usprkos tome što je Kapor za klevetu tužio Zvizdića, ali ta je priča imala po Kapora sretan kraj: „lakog pisca“ su podržali mediji, imao je već karizmu u svim bratsko-jedinstvujuščim republikama, bio je tu i Zlatko Crnković koji je doštampavao tiraže tadašnje HIT-biblioteke.

E, onda je krenuo rat, najprije onaj smiješni slovenski, potom krvavi hrvatski i još krvaviji bosansko-hercegovački. Momo Kapor je stao na stranu onih koji u ratu nikad nisu učestvovali, pa je hodao po srpskom moru u Karinu (Hrvatska), kao da je riječ o putovanjima i iskustvima koje je ranije dijelio s legendarnim Zukom Džumhurom, na kojega se do kraja života pozivao, iako je tog istog Zuku 90-ih stavio u muslimanske neprijatelje srpstva, kojih nije šteta i koji su tek otpadnici od srpskog naroda. S tim istim Zukom Džumhurom popio je po Počitelju i Konjicu da preplivati ne bi mogao.

Rodno Sarajevo je pljuvao, kao i Bosnu i Hercegovinu: sebi je na rodni grad ostavio tek pogled sa Pala, onih zločinačkih i ratnih i nikada nismo čuli da mu je bilo žao onih ljudi koji su u sarajevskoj kotlini stradali od paljanskih granata; kako Bošnjaka, tako ni ostalih. Sve je to bilo za „zaštitu Srba“, govorio je Momo i pisao u tadašnjoj beogradskoj  „Politici“, da bi nakon 1995. i Daytona, kad je ostao bez karinskog mora i paljanskog pogleda na mjesto rođenja, stupio u red nekakvog Senata kojem je zadatak braniti zločince Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ine koji su klali i ubijali po Bosni, po Sarajevu, Srebrenici, Ovčari…

Taman negdje nakon tog vremena, u julu 1996. godine u Beogradu, preko puta zgrade „Politike“, srela sam Momu Kapora. Stajao je s jednom od svoje dvije kćerke (ne znam kojom, onom iz Rima ili onom iz Moskve i još s nekim). Mijenjalo se svjetlo na semaforu, od crvenog preko žutoga do zelenoga i tako nekoliko puta. Ja sam stajala i gledala u ta semaforska svjetla s one strane apoteke i „Grmeča“ i s grčem u želucu razmišljala: da li da mu priđem i da mu kažem, ili da pređem ulicu i da mu nikada više ne kažem ništa. Ipak sam prišla u nekom trenutku. On je, prepoznavši me likom ili time što sam mu rekla tek: „Tanja Tagirov“, krenuo ka meni onim svojim šarmerskim osmijehom, pitanjem gdje sam, pokušavajući pružiti mi ruku i izljubiti se – dvaput, triput, otkud znam, nije se dogodilo – kao što je red. Odgurnula sam mu grubo ruku i rekla: „Nisam ti prišla da se pozdravimo, prišla sam ti zato da te pošaljem ravno u tri pičke materine“. Njegovo društvo bilo je konsternirano, a on je pitao : „Zašto?“; ja sam mu rekla: „Zbog rata, zbog Hrvatske, zbog Arsena i Marija Fanellija koje si pljunuo i nazivao ustašama, zbog svega onoga što si u Zagrebu navodno volio, a što si htio pregaziti tenkovima“. Kapor, iznenađen, kaže u tom času: „Ma daj, Tanja, nećemo valjda sada o tome“, ja mu kažem: „E, sad ćemo o tome i nikada više ni o čemu nećemo“; u tom trenutku s druge strane, od zgrade „Politike“ pretrčava Vican Vicanović nanjušivši neku frku, pozdravljam se s Vicanom kojega također znam odranije (bio je fotoreporter zagrebačkog „Danasa“. „Starta“ i još koječega), ostavljam ih sve zabezeknute, na semaforu je zeleno svjetlo, prelazim ulicu i odlazim u stan prijatelja Vukana koji me tad ugostio, leptiri su mi u želucu, budim čovjeka svog života i kažem mu: „Budi se, rekla sam mu sve, rekla sam mu da mi se gadi“.

Nisam Momu Kapora otad vidjela. I Vicana sam tada vidjela posljednji puta, on je već odavno rajski fotograf. Nisam ih, usput, poželjela vidjeti u tom vremenu: o Momi sam čitala u dnevnim novinama, o tome kako je i dalje branio i Mladića i Karadžića i zločince slične njima. Čitala sam i njegovu tužaljku u NIN-u u kojoj kuka da ga Sarajevo i Zagreb više ne vole, a da on ništa nije kriv; naprotiv: oni su. Čitala sam i pismo Zlatka Crnkovića koji mu je pristojnije i bez ovakvih detalja rekao zašto ga je volio kao „lakog pisca“ i nije onomad pristao na njega kao „četnika-početnika“ kako su ga davnih 80-ih napadali; i znate što: nikada Zlatku Crnkoviću nije odgovorio.

Normalnom čovjeku žao je kad netko, pogotovo netko koga je znao, umre. Meni je žao što je umro Momo Kapor. Sjećat ću ga se, iz nekog vremena kao sjajnog duhovitog pisca i slikara, iz vremena kad mi nije bilo žao da ga branim zbog znatiželjnog posjeta Nijagari. Sjećat ću ga se, međutim, najviše po tome što je na sve te lične odnose, na Arsena i Marija, na Jadransko more (koje nije Karinsko) pljunuo, po tome što mu se nije gadio paljanski pogled na ranjeno Sarajevo i ljude koji su, baš kao i on, rođeni u tom gradu.

I nemojte od mene tražiti da odvojim pisca od čovjeka. Ovaj se pisac u mojoj glavi, od one Ane i njenih beleški, potpuno sjedinio sa nečovjekom u kojega se pretvorio: čitajte njegove putopise objavljene u „Politici“ 90-ih, onda mi kažite da je bio samo pisac i čovjek, a ne ratni huškač.

Izvor: Peščanik.net