Ilustracija: Shutterstock/Gallinago_media/pixabay.com free images
Autor: Erman Jakupi
Često sanjam moju staru pisaću mašinu.
Jedina neprašnjava stvar
u mojoj studentskoj sobi
u Gradić Pejtonu:
čeka me na uglu klimavog stola
da stavim tačku na posljednji stih moje pjesme
o dva fantastična srebrenkasto siva miša.
Jeli su nezahvalni moje sortirane sireve,
davili se u mlijeku i mortadeli “bolonja”
dok sam ja nevoljko guto’
kuhani krompir u paradajz sosu,
hrveći se sa smradom
suncokretovog ulja u nosu.
Uživali su u potpunoj slobodi.
Imali pravo na narodnu nošnju,
bradatog hodžu i obrijanog popa.
Zahtijevao sam jedino
da ne izađu ispod stola
i da ponizno u svojoj rupici čuče
dok moja plavuša gola
preplanula Prijepoljka
nakon seksa,
žešćeg od onog među lavovima
opušteno prede
grize me za obraz
I na uho šapće:
Dede opet! opet dede!
Al’jednom se vratih kući pijan
sa posljednjeg sprata “Grand hotela”
I nađoh miševe moje
kako kolo igraju na mojoj TENK-MAŠINI.
(Ja sam kao Nietzsche vjerovao
da sam topdžija riječi)
Čak su mi i poruku napisali bili:
nadali se od tebe dalmatinskoj slanini
al’ smo našli bugarski sir iz kace!
I oprostio bih ja njima
da mi na koricama Lenjinove knjige
nisu ostavili jedno malo
crno govance.
I nepitajte šta učinih!
Zatrpah im njihovu rupu pod stolom.
I umjesto dvije njuškice
što proviruju svijet da istraže
i da otkriju šta se to u njemu kotrlja
osta da zjapi samo jedna
mrtva i ćorava gipsana mrlja.
Nisam trebao ostaviti
moju pisaću mašinu u Gradić Pejtonu!
(Gdje god da sam bio
ostavio sam ponešto
da imam motiv da se vratim)
Odštampana na njoj i ova moja nepjesma
Imala bi više smisla,
il’ bi zvučala luđe
od nesretne sentence
Terencija Afra:
Čovjek sam ,sve što je ljudsko
nije mi tuđe.
Ponekad pomislim
da u Gradić Pejton
treba da se vratim.
da otčepim miševima rupu,
sebi da priznam:
odzvonilo je lenjinizmu.
Radost da me obuzme
iskrena i pregolema.
A onda se ukorim:
Ne prepuštaj se etnocentrizmu!
Ionako niti jedne riječi napisati uspio ne bi
bez svih onih dragih lica
kojih tamo više nema.