Loading...
FilozofijaKulturaPoezija

Nedovršena Švejkova pjesma o dva miša

Ilustracija: Shutterstock/Gallinago_media/pixabay.com free images

Autor: Erman Jakupi

Često sanjam moju staru pisaću mašinu.
Jedina neprašnjava stvar
u mojoj studentskoj sobi
u Gradić Pejtonu:
čeka me na uglu klimavog stola
da stavim tačku na posljednji stih moje pjesme
o dva fantastična srebrenkasto siva miša.
Jeli su nezahvalni moje sortirane sireve,
davili se u mlijeku i mortadeli “bolonja”
dok sam ja nevoljko guto’
kuhani krompir u paradajz sosu,
hrveći se sa smradom
suncokretovog ulja u nosu.
Uživali su u potpunoj slobodi.
Imali pravo na narodnu nošnju,
bradatog hodžu i obrijanog popa.
Zahtijevao sam jedino
da ne izađu ispod stola
i da ponizno u svojoj rupici čuče
dok moja plavuša gola
preplanula Prijepoljka
nakon seksa,
žešćeg od onog među lavovima
opušteno prede
grize me za obraz
I na uho šapće:
Dede opet! opet dede!
Al’jednom se vratih kući pijan
sa posljednjeg sprata “Grand hotela”
I nađoh miševe moje
kako kolo igraju na mojoj TENK-MAŠINI.
(Ja sam kao Nietzsche vjerovao
da sam topdžija riječi)
Čak su mi i poruku napisali bili:
nadali se od tebe dalmatinskoj slanini
al’ smo našli bugarski sir iz kace!
I oprostio bih ja njima
da mi na koricama Lenjinove knjige
nisu ostavili jedno malo
crno govance.
I nepitajte šta učinih!
Zatrpah im njihovu rupu pod stolom.
I umjesto dvije njuškice
što proviruju svijet da istraže
i da otkriju šta se to u njemu kotrlja
osta da zjapi samo jedna
mrtva i ćorava gipsana mrlja.
Nisam trebao ostaviti
moju pisaću mašinu u Gradić Pejtonu!
(Gdje god da sam bio
ostavio sam ponešto
da imam motiv da se vratim)
Odštampana na njoj i ova moja nepjesma
Imala bi više smisla,
il’ bi zvučala luđe
od nesretne sentence
Terencija Afra:
Čovjek sam ,sve što je ljudsko
nije mi tuđe.
Ponekad pomislim
da u Gradić Pejton
treba da se vratim.
da otčepim miševima rupu,
sebi da priznam:
odzvonilo je lenjinizmu.
Radost da me obuzme
iskrena i pregolema.
A onda se ukorim:
Ne prepuštaj se etnocentrizmu!
Ionako niti jedne riječi napisati uspio ne bi
bez svih onih dragih lica
kojih tamo više nema.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *