Loading...
Politika

POGLED S KOSA: TITOV TAJNI IMPERIJ (I)

Tito u razgovoru sa lord Mauntbattenom, 1952.

Preporučuje se za čitati, knjige: Tito, neispričane priče i Titov tajni imperij,
autori Denis Kuljiš i William Klinger

*Intervju Denisa Kuljiša za Blic, 17.03.2019. Preneseno sa Kuljiševog bloga žurnalist.online;
razgovarao Ranko Pivljanin.

Za bosanskepoglede.com priredio Nihad Filipović.

Tito, Jovanka, Elizabeth Taylor i Richard Burton, 1971.

Posle dve napisane knjige o Titu, sažeto – ko i kakav je, zapravo, bio taj čovek?

– U prvoj knjizi (”Tito: Neispričane priče”) moj koautor, povjesničar William Klinger i ja, objavili smo originalnu građu do koje smo uspjeli doći i nastojali je interpretirati, a u ovoj novoj, što je kod ”Službenog glasnika” upravo izašla pod naslovom ”Titov tajni imperij”, poslije sedam godina istraživanja i pisanja dali smo biografsku sintezu njegove karijere vlastodršca. Još 1937. stavio je pod kontrolu ilegalnu komunističku partiju u Kraljevini Jugoslaviji (zapravo su bile tri ravnopravne prema šematizmu Kominterne), a zatim se samoproglasio maršalom, zapovjednikom vojske i stvarnim gospodarom države, u Jajcu 1944., što znači da je vladao kao monomah punih 36 godina. Država je mijenjala oblik, a on strane, globalna savezništva i role – sve se tu mijenjalo i ništa nije poprimili definitivni oblik, konstanta je bila samo njegova apsolutna vlast i diktatorska pozicija. Ključno, uvijek je održavao ekvidistancu između svjetskih sila, jer mu je to omogućavalo da samostalno arbitrira na unutrašnjem i vanjskom planu. Na neki način bio je stoga ”čovjek bez svojstava”, lišen identiteta, jer se mijenjao u skladu s nuždom kao onaj lik načinjen od tekućeg metala iz filma ”Terminator 2”. Bio je neopterećen ideologijom, jer nije bio marksist, naime vjernik komunističke sljedbe, nego pragmatični generalni direktor vlastitog poduzeća. Počeo je kao poslovođa u franšizi koju je na Balkanu držala Kominterna, a zatim se osamostalio i umjesto McDonald’s hamburgera prodavao pljeskavicu te konkurirao premium-brendovima po Trećem svijetu. Zato iz najskrupuloznijih istraživanja ne možeš rekonstruirati njegovu privatnu personu – nikad nije iskazivao osobnost. Nije imao ni jednog prijatelja, uopće nije držao do obitelji, sve ih je držao podalje od sebe, a svoje doglavnike koristio dok su mu trebali i uglavnom ih omalovažavao. One koji su mu konkurirali za vlast fizički je uklonio. Energiju i šarm upotrebljavao je jedino u dodiru sa svjetskim državnicima, carevima, kraljevima i povijesnim vođama. Bio je prvi, originalni celeb. Ali, to ne znači da je bio neki površan tip, naprotiv, imao je puno veću političku rolu na europskoj i svjetskoj sceni nego to ovdje itko sluti. Upravljao je za Staljina južnom Europom, vodio ratove poslije rata u Grčkoj i Španjolskoj, kontrolirao Albaniju i veći dio Italije… Zatim je prešao u zapadni savez pa omogućio da se razbije komunistički monolit, zatim se udružio s Hruščovom, pridobio ga za izvoz ”mekog” socijalizma u Treći svijet, te inducirao suesku krizu i rat u Alžiru. Time je uništio britanski i francuski kolonijalni imperij. Omogućio je pobjedu generalske klike u Burmi koja i danas ondje vlada. U doba neostaljinista Brežnjeva i Susulova, vodio je nesmiljenu borbu za prevlast na europskoj ljevici. Njegov aparat kreirao je eurokomunizam i Enricea Berlinguera… Po Klingeru i meni bio je, bez obzira na svoju staljinističku biografiju, najveći antikomunist 20. stoljeća. I kakav je to onda čovjek bio? Zbilja nije lako odgovoriti.

Na osnovu uvida u Titove originalne rukopise zaključujete da je on bio skromnog obrazovanje i nezavidne pismenosti. Kako je takav mogao izrasti u onako moćnu političku figuru?

– Vrlo jednostavno – točno trideset godina radio je za prvu svjetsku korporaciju, Kominternu, koja je pripremala svjetski prevrat i prva djelovala na globalnoj skali (katolička crkva postala je svjetska nešto kasnije, tek pod Pijem XII). To je bila jedina firma na svijetu u kojoj se napredovalo bez obzira na nacionalnost. Počeo je kao subverzivni kadar, podoficir, dvadesetih godina, napredovao na niže operativne funkcije (koncem dvadesetih postaje org-sekretar na liniji OGPU/NKVD), a zatim se školuje u spec-školi u Balašihi kod Moskve, te napreduje u Valtera, Tetejca (T. T., njegov je također pištoljski pseudonim), a zatim u druga Staroga (to je uvijek gensek u svim partijama, Vieho u Španjolskoj, Geros, u Grčkoj). To je kao da trideset godina radiš za Lockheed Martin ili Gazprom, poslije toga možeš voditi svako manje, nacionalno poduzeće ili vladu. Kominterna je bila ono što je danas firma McKinsey, odakle je bio došao vaš bivši ministar financija Lazar Krstić.

Tito, posjeta Indiji 1955.

Da li je politički talenat i instikt mogao nadomestiti nedostatak formalnog obrazovanja?

-Političari su divlje zvijeri, politika je zanat… Obrazovanje je korisno, ali nije presudno za uspjeh političara. Presudno je za uspjeh društva. Ako s tobom upravlja neki politički nadareni klipan, društvo se neće izdići, ali ako ti je vođa Clinton, koji je završio Sveučilište Georgetown u Washingtonu, a zatim dobio beskrajno uglednu Rhodesovu stipendiju za doktorat u Oxfordu, znaš da ima intelektualnu težinu, te da djeluje unutar globalnih formata. Ali, za osobnu promociju političara to nije presudno. Peter ”Pero” Galbraith pričao mi je kako je kao mladi diplomat uvijek mislio da je ON najpametniji čovjek na svijetu, dok se u jednom trenutku nije našao s Clintonom u Ovalnom uredu (doveo je Tuđmana) pa kad je vidio koliko brzo njegov šef sve kopča i kako preuzima stvar u svoje ruke, shvatio je da ima i boljih… Taj respekt nije osjećao prema kolegi i prijatelju Holbrookeu, koji je također bio zvijezda prve veličine. Politička inteligencija je specifično svojstvo čovjeka.

Tvrdite i da je on bio čovek bez ideologije, šta je onda bila priča o diktaturi proleterijata, socijalizmu, samoupravljanju… krinka, dimna zavesa? Hoćete reći, da je on birao sistem koji će mu omogućiti dobar i lagodan život?

-Moj koautor Klinger prošao je sva Titova sabrana djela izdana u gotovo trideset svezaka (govori, intervjui, itd.) i nikad nije naišao na neku marksisitičku tezu ili citat. Domenu ideologije prepuštao je u potpunosti Kardelju, ali to je bio samo dekor za jednu vrstu vlasti koju je uspostavio – svodila se na njegovu apsolutnu institucionalnu dominaciju te na korporativističko (u smislu političke teorije) uređenje svih sfera života koje je Bevc prepisao od talijanskih fašista. Bevc ili Birk završio je moskovski KUNMZ (komunistički univerzitet Kominterne za zapadne zemlje) i pohađao praktikum iz kolektivizacije na Kavkazu, a osim toga znao je samo talijanski… Italija i Slovenija imale su zajednički partijski aktiv, čak i isti novinski organ – ”Delo” je izlazilo na talijanskom kao ”Lavoro”. Fašističko društveno uređenje s poludirigiranom ekonomijom bilo je dobar uzor. Ali, drug Tito nije se usmjerio na dobar i lagodan život, bio je prezaposlen u nastojanju da igra svjetsku rolu koju je odobrao, a luksuz se podrazumijevao, jer je naprosto preuzeo habsburški lajfstajl. On je sebe vidio kao cara. Što i nije tako preuzetno kako se čini – Haile Selasje je bio jedan afrički poglavica, otac šaha Reze Pahlavija kozački narednik – i njemu je u usponu na vlast presudno pomogao Sir Fitzroy Maclean. Car Hirohito – Showa – bio je, među nama, ratni zločinac.

Tito i bliski saradnici – Moša Pijade i Vladimir Bakarić

Da li se u tom ključu može čitati i njegov odnos prema Jugoslaviji i da ispada kako mu je trebala za života a da ga nije bilo baš briga šta će biti posle njegove smrti?

-Njemu je Jugoslavija bila mala i dosadna. Nije mu uspjelo da je 1945-1947 pretvori u veliku državu od 30 milijuna ljudi što je pokušao zauzevši Trst, Klagenfurt, Solun i Tiranu. Poslije je nastojao tu što kraće boraviti. Išao je u državne posjete i primao ih nekoliko desetaka puta godišnje. Motori njegova dva Boeinga B727 s dugim doletom i VIP-enterjierom, nisu se nikad hladili… Itekako mu je bilo stalo što će biti poslije njegove smrti – kao i svi dugovječni autokrati htio je uredovati i iz groba… Uspostavio je kolektivno rukovodstvo države i partije zasnovano na samostalnosti i suverenitetu federalnih satrapija. To podsjeća na Dioklecijana koji je odredio da će poslije njegove smrti vladati kao tetrarsi dva Augusta i dva Cezara, s tim što su se oni, normalno, odmah poklali, pa je prevladao Konstantin. Jedini je Aleksandar Veliki bio pošten, ali on je umro mlad – kad su ga na samrtnoj postelji pitali kome ostavlja helensko cartsvo odgovorio je: ”Najjačemu!”

Doveli ste u pitanje i čuveno “istorijsko Ne” Staljinu 1948. i tvrdite da je bilo obrnuto?

-To je etablirana teza moderne historiografije, koja još nije doprla u ove naše zaostale krajeve. Isto obrazlaže i najveći živući povjesničar komunizma, Stephen Kotkin s Princetona, autor standradne trotomne Staljinove biografije.

Sporazum u pomoći USA Jugoslaviji, 1952.

Ali ispada da je nasamario Hruščova?

-Nije, on i Hruščov su bili partneri, gotovo ravnopravni. Nikita Sergejevič mu je ostavljao prostor inicijative u kreiranju zajedničke vanjske politike u Trećem svijetu, gdje je sve ono što je Tito kao avangarda ugovarao i pokretao, podupirao Sovjetski Savez svojim enormnim resursima. Kina je tome pokušavala dosta neuspješno parirati, a naposlijetku je uspjela izbaciti Indiju iz igre ratom 1961. gpodine. Zatim je propao i Naser, poslije poraza u izraelsko-arapskom ratu 1967. ali dotle je već i Hruščov bio svrgnut pa su u Moskvi zavladali neostaljinisti Brežnjev i Suslov. Oni su opet započeli trku u naoružanju, prišarafili lager intervencijom u Čehoslovačkoj i izvozili tvrdi komunizam u Afriku preko Kube. Tako da se Titov izvorni nesvrstani pokret pretvorio u folklorni festival egzotičnih diktatora ogrnutih u kože velikih mačaka i druge narodne nošnje.

Posle silnih priča i teorija zavere kako Josip Broz i nije bio taj za koga se predstavljao i sličnih spekulacija, jeste li, na kraju, vi utvrdili ko je tačno bio?

-Josip Broz, hrvatski Slovenac ili obrnuto – mama mu je Slovenka iz Podsrede gdje obitelj živi u istoj kući od 17. stoljeća do danas – i sad tu stanuje gđa. Javeršek, to je prezime Titove majke. Sve do drugog svjetskog rata operirao je po tim mjestima – Podsreda, Trebče, Kumrovec, Sevnica, to je jedan mikrokozmos u kojem je imao mnoštvo rođaka i poznanika. I jednu manju kuću je tu za sebe sagradio s vinogradom koju je poslije naslijedio njegov sin, uvijek je u njoj spavao kad bi došao u Zagreb, a nikad nije prenoćio u reprezentativnoj Vili Zagorje, sadašnjim hrvatskim Predsjedničkim dvorima. Zaista, nema nikakve misterije oko toga tko je Tito bio – ono što je ostalo nepoznato jest – ŠTO je bio, a ja mislim da smo mi otkrili veći dio te historije, i to ne kroz priču i hipotezu, nego na temelju izvora – u knjizi ih se citira više od tisuću, a opremljena je i kritičkom bibliografijom od 150 stranica. Ja mislim da je to čvrsto kao beton. Može se polemizirati s našim uvidima, ali je dosta besmisleno, jer je sve jasno, razvidno i logično. Moj partner Klinger uvijek je govorio: ”Komplicirano je dok nisi otkrio sve činjenice i shvatio logiku pa došao do istine – istina je uvijek jednostavna.”

Bez obzira na sve, nije sporno da se Tito “upisao u istoriju”. Kakvo je mesto zauzeo?

-Pa tu je negdje u rangu Dioklecijana i Mehmed-paše Sokolovića, domaći čovjek sa svjetskom rolom u glavnim svjetskim procesima i ključnim mjestom u srazu velesila. No, ono što je za nas najbitnije jest da shvatimo kako je on bio ekstrovertirani diktator jedne nevažne zemlje, koju je pretvorio u pozornicu za svoje nastupe. Postala je švercerski emporijum između Istoka i Zapada, ispisala se iz Europe i priključila Africi i Aziji. Zbog njega i klike koju je kadrovirao pa su ga naslijedili, zaostali smo za svim zemljama Istočne Europe. Po mojem mišljenju Titova Jugoslavija je bila promašaj, kao i Aleksandrova, a to što se već trideset godina ne snalazimo u rolama koje nam po prirodi stvari pripadaju, grozan je problem. Mi smo žrtve te megalomanije. Slovaci nemaju kompleks više vrijednosti, ne misle da su tajni centar Balkana, Europe ili svijeta, pa imaju nacionalni dohodak po glavi stanovnika četiri puta veći od Srbije i skoro dva puta veći od Hrvatske. Ljudi rade, a ne fantaziraju. I distanca se uporno povećava.

 

2 comments
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »