Loading...
KulturaPolitika

HISTORIJA UPOZORAVA

Madeleine Albright u knjizi Fašizam: Upozorenje

Madeleine Albright u saradnji sa Bill Woodwardom
Prikaz uredio: Nihad Filipović

Pad Berlinskog zida prouzrokovao je euforiju na političkom zapadu. George H. W. Bush izjavljuje: “Kraj Hladnog rata je pobjeda čovječanstva”, A Vaclav Havel najavljuje novo europsko vrijeme gdje moćni neće silom potčinjavati slabe, a sporovi će se riješavati bez upotrebe sile.

Kako daleko danas izgledaju ti dani iza nas? Šta se dogodilo s optimizmom Novog vremena? Zašto je usporen tok demokratizacije i zašto nanovo počinje priča o fašizmu?

Ko je pozvaniji da progovori na temu fašizma od Madlen Albright čiji je život direktno afektiran fašizmom i čiji je doprinos promociji demokratskih vrijednosti, kao diplomate i građanke, unikatan. U knjizi – Fašizam: Upozorenje, Albright čitaocima prenosi njena razmišljanja filtrirana kroz njeno osobno (porodično) iskustvo, iskustvo političarke na poslovima u vladi USA i iskustva izvučena iz njenih predavanja i razgovora sa Georgetown studentima, a vezano za aktuelnu politiku, opasnosti novih izazova u svijetu i kako na iste reagirati.
Prevlađujući narativ i motivacija knjige vidljiva je već na samom početku gdje Albright konstatira: “Ako mislimo  o fašizmu kao teškoj rani prošlosti koja je zacijelila, onda je izbor Donalda Trumpa kao kada pokidate zavoje sa rane i zagrebete krastu”.
S tim u vezi Albright primjećuje da je krilatica Benita Musolinija drenare la palude, prevedeno u značenju “isušiti močvaru”, korištena kao jedan od udarnih slogana u izbornoj kampanji predsjednika Trumpa. Paralelizam je više nego transparentan: Musoline je bio gluh na argument sagovornika (poor listener) i nje se obazirao na mišljenje suprotno njegovom. On je takođe rutinski ismijavao i omalovažavao novinare posebno strane dopisnike i kao Trump, bio je germofobičan, nije pio, niti pušio. 

Općenita konstatacija uz ovu njenu knjigu bi mogla biti: I dok, u političkom smislu njen moralizam može biti podvođen pod pitanje (npr. njeno dosljedno insistiranje u knjizi da je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništavanje, što je suprotno utvrđenim činjenicama ili njen doprinos odluci o američkom povlačenju trupa iz Ruandske krize 1994., unatoč posjedovanju informacija da je u pripremi genocid nad Tutsi narodom), njeno ogromno životno i političko iskustvo i znanje insidera (onaj koji vidi pojave, stvari, događaje iznutra), čini njeno upozorenje tim značajnijim.

U knjizi Albright polazi od analize situacije u Europi i Americi, od Prvog svjetskog rata do modernog doba uz referiranje na neke historijske ličnosti iz prošlosti (Benito Musolini, Adolf Hitler, Francisco Franco) i neke ličnosti iz sfere politike danas (Donald Trump, Recep Tayyip Erdogan, Viktor Orban, Vladimir Putin, Kim Jong un). Tim slijedom, u  međuratnom periodu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, Albright uočava izvjesnu mustru (uzorak, primjerak, šablon, model), tipičnu u vremenu pojave fašisoidnih tendencija. Najprije, fašizam fermentira i cvijeta paralelno sa rastom ekonomnskih, socijalnih i političkih dubioza i haosa.
Dakle, evo situaciju u Njemačkoj i Italiji između dva velika rata u dvadesetom stoljeću: Weimarska republika je grcala pod teretom osjećaja poniženosti zbog teškog poraza u Prvom svjetskom ratu, zbog tzv. Velike depresije, ogromne inflacija i agresivnog ultra lijevog i desnog komešana na političkoj sceni, prouzrokovanog ekonomnskom i krizom društvenih odnosa. U Italiji je paralelan tok: država je paralizirana pod gotovo dvogodišnjim generalnim štrajkom i blokadom društvenih tokova, pod jakom inflacijom, enormnom nezaposlenošću i krvavim sukobima ekstremnih lijevih i desnih bandi na ulicama njenih gradova.

U takvim okolnostima raste strah građana, njihov očaj pred neizvjesnom budućnošću.

Albright registrira sličnu “dinamiku” zbivanja danas: u Venecueli, uspon Hugo Cháveza na vlast generiran je lomom društvenog i ekonomskog reda što je dovelo do porasta nejednakosti u društvu. U Mađarskoj, Viktor Orban se uspeo na vlast takođe na tragu krize uzrokovane financijskim lomom 2008. g., kao što je i pojava i rast političke moći Vladimira Putina u Rusiji, koincidirala ekonomskom i dubokom društvenom krizom u postsovjetskoj Rusiji. (Tokom 1990-ih, ruska ekonomija – BDP, je više nego upolovljena u odnosu na prethodnu deceniju).

To bi dakle bio prvi moment sličnosti onda i danas koji uočava Albrightova, a koji je popločio put pojavi i usponu fašizma: duboka ekonomska kriza i na njenom tragu kriza društvenih odnosa, koja, što dulje traje, sve više i više vodi narastanju političkih tenzija.

I naravno, kao i u međuratnoj Njemačkoj i Italiji, problem sa kojim se politički zapad danas suočava jeste nemoć, nesnalaženje i neiznalaženje odgovora na izazove vremena sa strane političkih elita nacije; a to je onda društveni kvasac na kome fermentira politički radikalizam, pa i fašistoidne tendencije.

To je taj drugi moment sličnosti i paralelizam onda i danas, koji Albrihghtova naglašava: nemoć elite društva i slabosti podijeljene demokratska opozicija u sučeljavanju s narastajućim radikalnim (i fašistoidnim) tendencijama, populističkim liderima i snagama.

U međuratnoj Italiji, dok je zemlja klizila u haos, dvije najveće stranke, Socijalistička partija Krišćanska demokratska partija su se više bavili odbranom i zastupanjem interesa njenih posebnih izbornih jedinica (izborne jedinice u kojim su dobile podršku glasača) nego odbranom sistema i demokratije kao takve.
U Njemačkoj, najača stranka, Socijal-demokratska partija je bila više posvećena odbrani slobode i demokratije nego je to slučaj sa Italijom, ali i tamo je došlo do povlačenja demokratskih političara uslijed rasta ekonomske krize i stalnih napada agresivnih antidemokratskih ekstremno lijevih i desnih snaga.
I dok su njihovi demokratski oponenti trošili energiju u sukobima između njih, fašisti su građanima nudili lako razumljive odgovore i brza riješenja na problema s kojima su se nacije suočavale: krivca za nacionalne nevolje su pronalazili u proizvodnji neprijatelja, bilo da su to neke manjinske grupe (Hebreji, Cigani, rasno inferiorni onda, a danas su to apriori imigrantski talas iz manje razvijenih i nerazvijenih dijelova planete ka bogatim zapadnim destinacijama u Europi, USA, Canada) ili su to strane sile (USA, EZ na jednoj, i kao opozit Rusija, Kina, Iran, Sjeverna Korja, na drugoj strani).
Izlaz iz takve situacije je takođe jednostavan: zamjena tromih, neučinkovitih demokratskih sistema organizacije vlasti i društva sa učinkovitim liderima i diktaturama koje će korespondirati sa narodnom težnjom. Zvuči pozato: brza i simplificirana rješenja za kompleksne društvene problem. Lider njemačkih nacista, Adolf Hitler će to ovako kazati:
“Kazaću vam šta me dovelo na poziciju na kojoj se nalazim. Naši politički problemi su izgledali komplicirani. Njemački narod nije nalazio za njih rješenja. Ja sam stoga probleme interpretirao u jednostavnim narodu razmljivim terminima. Narod je razumio i podržao me.”

Sličan tok Albright uočava i u nekim drugim slučajevima.

U njenoj rodnoj Čehoslovačkoj, nakon Drugog svjetskog rata, liderska slabost predsjednika Edvarda Beneša, direktno je uvezana sa komunističkim preuzimanjem vlasti.
U modernoj Mađarskoj, korupcija i slaba vlada vladajuće Socijalističke partije, popločili su put na vlast Viktoru Orbinu. (Za Orbana Albright smatra da se ne može kazati kako je Mađarsku uvezao direktno u luđačku košulju fašizma, ali ohrabruje komotno osjećanje građana u onome što ona označava kao “loose ultra nationalist shirt” (komotna ultra-nacionalistička košulja)
U Rusiji, nemoć Borisa Jeljcina da spriječi ekonomski kolaps i oligarhijsku pljačku društvenog bogatstva, prokrčili su put Vladimiru Putinu na vlast. (Opisujući prvi susret sa Vladimirom Putinom, Albright piše: Putin je malen i blijed, hladan poput gmizavca. U nastavku piše da je rusko hakiranje i upotreba društvenih mreža kao oružija u političkom natjecanju, ne samo vještina ili sposobnost koja je kulturološki determinirana nego je direktno refleksija Putinovog iskustva kao agenta sovjetske tajne službe (KGB), koja se bavila širenjem dezinformacija koliko kao profesionalnim manevriranjem, toliko je to za njih bio stil i “načinom života” i, kako piše Albright – art, tj. vještina do perfekcije razrađena. Razmišljajući o motivima aktuelne ruske vanjske politike, Albright piše: “Pretpostavljam da je to diskreditacija demokratije, podjele Europe, slabljenje transatlantskih savezničkih veza USA i Europe i kažnjavanje onih vlada koje se usude suprotstaviti se službenoj Moskvi”).

Pod njenom kritičku opservacijom se našao i turski predsjednik Recep Erdogan (koji je nanovo izabran nakon publiciranja ove knjige). Njega Albright podvrgava kritici zbog spuštanja starosne granice braka na 15 godina i zbog preporuke da optuženi silovatelj može biti pošteđen kazne ukoliko pristane da oženi žrtvu silovanja. (Erdgoan je cementirao svoju vladavinu restrikcijama u obrazovnom sistemu – zatvaranje 15 univerziteta i “čišćenjem” 6.300 nastavnika. Štampa se takođe našla na udaru sa preko 2.500 otpuštenih novinara i 180 likvidiranih medijskih kuća; na taj je način prostor djelovanja ostavljen faktički samo režimskim medijima).

Treći moment ili činilac koji je omogućio rast fašista jeste popustljivost demokratskih političara -konzervativaca i liberala.

U obe zemlje, i Njemačkoj i Italiji, konzervativci (političari i krupni industrijalci, moćni i utijcajni u društvu) su vjerovali da ustupcima i popuštanjem mogu kontrolirati fašiste i na onda, tom populističkom valu ostvarivati sopstvene ciljeve i ambicije.
U Italiji, kralj Victor Emmanuel III i u Njemačkoj predsjednik Paul von Hidenburg, su savjetovani da dopuste preuzimanje vlasti Musoliniju i Hitleru, iako ni prvi ni drugi nisu na izborima dobili većinsku podršku.

I koje onda pouke možemo izvući iz njemačkog i talijanskog primjera između dva rat i gdje smo danas?

Iako situacija nije ni blizu onoj dramatičnoj situaciji u međuratnom period u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, primjećuju se izvjesni paralelizmi.
Najprije, na tragu lomova financijskog sektora ekonomije iz 2008. godine, zapadne demokratije su se postepeno i sve naglašenije suočavale i suočavaju se i danas sa ozbiljnim izazovima. Ako se grudva koja je zavaljana želi na vrijeme zaustaviti, Albright se nada da će antifašisti, liberali i progresivni ljudi učiti iz historije, šta i kako raditi, a šta i kako ne raditi. U USA ovo znači da Demokrati i Republikanaci moraju raditi zajedno na rješavanju narastajućeg problema infantiliziranja politike, a republikanci specifično se moraju suprotstaviti napasti upadanja u Trampovu zamku jeftine retorike populizma.

Dalje, u period između dva rata, europski problem su dobili na dinamizmu zbog američke tendencije povlačenjua sa svjetske pozornice. Albrigh smatra i upozorava da Trumpov izolacionizam, protekcionizam, fascinacija i sklonost prema diktatorima, umanjuju američku sposobnost liderstva na svjetskoj sceni, produbljava podjele među zapadnim saveznicima USA i ojačava antidemokratske snage i tendencije.

Ipak, usprkos svemu, Albright je optimistična. Njen je zaključak: Tekući problem sa kojima se suočavaju zapadni demokratski sistemi mogu biti prevladani, samo ako prepoznamo i usvojimo lekcije historije i nikada ne uzimamo demokratske sistema kao nešto zajamčeno. Snažna su iskušenje da zatvorimo oči i čekamo najgore da prođe, ali historija nas uči: da bi sloboda preživjela mora biti branjena, a ako se laži žele zaustaviti, moraju biti eksponirane.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »