Piše: Azur Delić
Iz Rusije u Bosnu i Hercegovinu ne dolazi samo plin nego i zavidne količine lažnih vijesti. Javni prostor u Bosni i Hercegovini je skoro u cjelosti okupiran „medijskim jedinicama“ iz Rusije i Srbije, a akademska zajednica i nadležni u državnim institucijama o tome – šute.
Uprkos tome, Bosna i Hercegovina je ispred Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Kosova, Albanije, Makedonije po stepenu medijskih sloboda – pokazao je to najnoviji izvještaj nevladine organizacije “Reporters without borders”. Ova pozitivna informacija nije odjeknula u javnosti zbog, nadamo se, pandemije koronavirusa. S druge strane problemi (napadi, ucjene, niski prihodi) sa kojima se suočavaju medijski radnici mogući su razlog zašto ta informacija nije postala viralna. U najgoroj opciji, radi se o još jednoj pobjedi pesimizma u odnosu na optimizam; zašto ne znamo slaviti i isticati svoje pozitivne korake?!
U izvještaju Reportera bez granica navodi se da su verbalni napadi, nacionalistička retorika, govor mržnje, instrumentalizacija medija, kao i netransparentno vlasništvo najveći problemi u bh. medijskoj stvarnosti. Također, u izvještaju se ističu i istraživačke priče novinara (afera izdavanja lažnih diploma, pokušaj Hrvatske da prikaže BiH kao terorističko središte, itd.) koje nažalost nakon novinarskih otkrića nisu rezultirali adekvatnom reakcijom Tužilaštva.
„Lažne vijesti“
Osim spomenutih problema, ključna odrednica novomedijske stvarnosti sa kojom se suočava kako naša zemlja tako i cijeli svijet jeste pojava „lažnih vijesti’“. Sam termin „lažne vijesti“ jeste problematičan. Odnosno, nešto je ili laž ili vijest, ali vijest ne može biti ono što je laž.
O pojavi „lažnih vijesti“ u bh. javnosti u proteklom periodu priča se sve više, ali se u narativu o lažnim vijestima u našoj zemlji rijetko otkriva i spominje osnovni izvor lažnih vijesti i glavni tokovi njihovog kretanja.
„Lažne vijesti“ imaju svoju svrhu – one mogu biti segment propagande. Nisu tu samo, kako se često u javnosti čuje, zbog zarade. Iako jedna lažna vijest ne može dovesti do velikih društvenih promjena, kontinuirano plasiranje laži dovodi do iskrivljene percepcije stvarnosti i legitimisanja najcrnjih političkih narativa.
Sjetimo se pravila nacističke propagande: „Važno je izabrati nekoliko ključnih tačaka i ponavljati ih ponovo i ponovo…“. Bitno je istaći da se 60% obmanjujućeg sadržaja objavljenog u BiH odnosi na političke teme, navodi se u publikaciji „Dezinformacije u online sferi: Slučaj BiH“.
Podudarnost medijskih dezinformacija i političkih interesa prema autorima navedene publikacije ukazuje na postojanje ciljanih kampanja dezinformisanja. No, u publikaciji se poentira: „Svijest o mogućnosti takvih prijetnji je slabo prisutna među predstavnicima/cama medijske i akademske zajednice i relevantnih institucija, uprkos tome što su generalno veoma svjesni problema medijskih dezinformacija“.
„Sputnik“ kao spona medija u Srbiji i Bosni i Hercegovini
Lažne vijesti se prema tipologiji (Tandoc, Zheng, Ling, 2018: 141-146) koriste kao: satira, parodija, fabrikovane vijesti, fotomanipulacija, reklame i promotivni sadržaji, te kao propaganda.
U bh. iskustvu sve vrste su prisutne, ali su izražene fabrikovane vijesti – vijesti koje nemaju činjeničnu osnovu, a plasiraju se kako bi promovisali i legitimisali određenu politiku, dok je uočljiva i propaganda – organizovana aktivnost na predstavljanju, ali i širenju političkih sadržaja kako bi se pridobila podrška za određenu ideologiju, politiku i svjetonazor.
Mediji koji plasiraju lažne vijesti dobro su povezani te na taj način vrše svoj uticaj na javno mnijenje u našoj zemlji. Autori navedene publikacije koji su proveli opsežno istraživanje navode da se dva javna servisa RTRS i SRNA izdvajaju kao najčešći izvori političkih dezinformacija. Spomenuta mreža dezinformatora proizvodi sadržaje koji su antizapadni. Tako je u ovoj mreži 15 medija iz susjedne Srbije, a 14 ih je u BiH, dok se Ruski državni medij Sputnik pojavljuje kao osnovna poveznica između medija u Srbiji i medija sklonih dezinformisanju u Bosni i Hercegovini.
Dezinformacije su bile jedna od „tehnika“ koje je koristio SSSR za vrijeme hladnog rata, a Larry Martin bivši direktor odjela za dezinformacije KGB-a, kaže da su dezinformacije: „ciljano iskrivljene informacije koje se tajno puštaju u proces komunikacije sa namjerom da manipulišu i obmanu“. Kampanje dezinformisanja vode se tako da se u određenom trenutku označi meta i tema – većina targetiranih aktera su institucije i političari.
Bitno je kazati da mreža dezinformatora djeluje antibosanski, na fonu je negiranja genocida, relativizacije zločina, podrivanja institucija države, uporno projicira sliku „svi su žrtve zlog zapada i Amerike“, te podgrijava međuetničke tenzije. Ogledan primjer, a oni su brojni, za to je informacija da je u selu Matuzići otkrivena mala količina oružja i municije zaostalih iz ratnog perioda. SRNA je odmah napisala: „Skladišta oružja blizu džamije“, što su automatski pokušali predstaviti kao „dokaz“ da se „paravojne formacije naoružavaju za napad na RS“. Ova informacija se odmah proširila unutar mreže: vijest su prenijeli Sputnik, Informer, Blic, RTRS, Bljesak, ATV, Glas Srpske, Srpska info, Nezavisne novine, itd. Portal Raskrinkavanje tu vijest je ocijenio kao Dezinformacija; Manipulisanje činjenicama; Pristrasno izvještavanje
Akademska zajednica u BiH ne prepoznaje hibridne prijetnje
Dezinformatori žele uticati na mišljenje javnosti, da bi u diskursu dominirao narativ koji je u službi njihove ideologije i svjetonazora. Ove hibridne prijetnje u Bosni i Hercegovini nisu dovoljno prepoznate i to zabrinjava, ali i začuđava s obzirom na ratno iskustvo i tadašnje propagandne kampanje.
Naime, u sklopu istraživanja za publikaciju „Dezinformacije u online sferi: Slučaj BiH“ autori su obavili intervjue sa predstavnicima relevantnih državnih institucija, regulatornih i samoregulatornih tijela, medija, te akademskih institucija. „Dezinformacije nisu prepoznate kao problem koji se razvija u kontekstu hibridnih prijetnji. Uloga velikih internet kompanija u stvaranju i rješavanju problema dezinformacija, kao i potreba za učešćem BiH/država regije u takvim razgovorima, također nije istaknuta kao jedan od prioriteta u ovoj sferi.“ – zaključak je autora nakon obavljenih intervjua.
Dakle, akademska zajednica i predstavnici državnih institucija nisu svjesni hibridne prijetnje, te tako niko od intervjuisanih nije naveo mogućnost stranog uticaja kao mogućeg faktora povećanog broja dezinformacija u medijskoj sferi. I to je alarmantno!
Zapadne zemlje su odavno prepoznale opasnost od dezinformacija te su u skladu sa tim i djelovale, dok dezinformacijama pristupaju samo kao djeliću kompleksnije pojave hibridnih prijetnji.
Navest ćemo primjer Švedske koja je prije više od pet godina osnovala Agenciju za nepredviđene civilne situacije (MSB) koja se bavi neprijateljskim informacijskim kampanjama iz drugih zemalja. Predstavnici ove države se prema dezinformacijama odnose kao pojavi koja može uticati na nacionalnu bezbjednost. No, svjesni smo povezanosti medija iz mreže i antibosanske politike koja bi kočila uspostavljanje ovakve agencije. S druge strane, ne postoji opravdanje za medijske radnike, akademsku zajednicu što u javnosti ne ističu opasnost od hibridnih prijetnji.
Dobar odgovor na akcije dezinformisanja daju fact-checking portali. Dugoročno gledano, od iznimne je važnosti medijsko opismenjavanje koje bi najlakše bilo provedeno uvođenjem predmeta „Medijska pismenost“ u škole. Tako bi mladi znali prepoznati dezinformacije, znali bi tragati za činjenicama – ne bi olako prihvatali servirane „istine“. Šutnja ide u prilog onome ko dezinformiše jer su takvi po pravilu neprijatelji medijskih sloboda. Rusija je tako 149. na listi, dok je Srbija 93. Bosna i Hercegovina je, uprkos razvijenoj mreži dezinformatora, na 58. mjestu jer postoje mediji i novinari koji svoj posao obavljaju profesionalno, svjesno ili nesvjesno se stavljaju na onu bolju stranu svijeta koja za istinom traga i teži joj. Ipak je riječ o dva svijeta i dva kvaliteta.
Izvor: bosanskamisao.ba