Erman Jakupi
Raja došlo mi danas nešto da se “profesorišem” malo. Mnogo sam posljednjih godina čitao o procesu političke i institucionalne dezintegracije Bosne i Hercegovine i njenoj potrebi za istinskim patriotima koji bi svojim angažmanom i ljubavlju prema domovini (amor patriae) zaustavili taj proces. Ne poznajem dobro političko ustrojstvo Bosne i Hercegovine i ne bih ulazio u konkretne političke probleme moje zemlje, u kojoj uostalom nisam niti prisutan.
Al’ sam se uvijek pitao šta je ta patriotska ljubav prema domovini i kako se ona treba manifestovati da bi se razlikovla od nacionalističke “ljubavi” prema domovini?
Koja je razlika između patriotizma i nacionalizma?
Iz želje da samome sebi teorijski razgraničim ove pojmove proizašlo je moje skromno istraživanje u oblasti filozofsko-političkih koncepcija patriotizma. Predstavljam vam ovdje sažetak tih istraživanja sa nadom da bi vam mogao biti koristan u promišljanju kompleksne bosanskohercegovačkesocijalno-političke stvarnosti.
J.G. Herder, en.wikipedia.org
Riječ nacionalizam pojavljuje se po prvi put u knjizi “Još jedna filozofija istorije za vaspitanje čovječanstva” (1774.) od njemačkog teologa i fiozofa J.G. Herdera (1744 – 1803). Citiramo u cijelosti taj odjelak:
“Kada udaljenost između dva naroda postaje sve veča uslijed preobrazbe nacionalnih tendencija u zasebnu nacionalnu sreću, promatraj onda koja se mržnja rađa u egipatskoj duši prema nomadskim narodima, i koji prezir istovremeno pokazuje prema neozbiljnom Grku. Uvijek je tako kada se jedna ispred druge nalaze dvije nacije, čije se tendencije i svijetovi sreće negiraju međusobno. Počne se onda pričati o predrasudama, plebejskoj vulgarnosti, zatucanom nacionalizmu, al’ predrasuda je, sa svoje strane, dobra stvar jer čini sretnim te narode, steže ih ujedinjene oko vlastitiog centra, čini ih solidnim na njihovom korjenju, više rascvalim shodno zakonima vlastite prirode, više vatrenim u naklonostima, aktivnijim u dosezanju ciljeva, i zbog svega toga sretnijim”.
(Citat preuzet iz knjige Maurizio Viroli: Nazionalisti i patrioti str. 5, editori laterza).
Za Herdera dakle nacionalizam i nacionalističke predrasude nisu negativna stvar. Svaka nacija ima sopstvenu “neizrecivu” individualnost koja se kao njen duhovni identitet održava kroz vijekove. Svaka nacija je zaseban mali svijet sa sopstvenim viđenjem sreće. Činjenicu da svaka nacija treba da slijedi vlastiti put ne mareći za ideje i životne forme drugih nacija Herder uzdiže na neku vrst teološko-metafizičke zakonitosti. Ljubav prema vlastitoj nacionalnoj kulturi se ne uči. To je prirodni fakt iz kojeg slijedi imperativ ljubomornog čuvanja autentičnosti nacionalne kulture i ne mješanja sa kulturama drugih nacija.
Iz ovoga proizilazi Herderova kritika osvajačkih politika. Strana je činjenica da Herder ne shvata da su ekspanzionističke politike praktična konsekvenca nacionalizma ili, što se istorijski pokazalo kao češći slučaj, racizma. Herderov nacionalizam je samo eskluzivan: sve ono što je različito od moje kulture neprihvatljivo je. Bitno je da postoji duhovno jedinstvo zasnovano na jeziku.
Dvije su polemičke mete na koje se obrušava nacionalizam: kozmopolitizam i republikanski patriotizam. U Herderovo vrijeme kosmopolitizam je bio jako raširen u krugovima intelektualne njemačke elite. Tako je, nasuprot nacionalističkom gestu ponosnog busanja u njemačka prsa, pjesnik Christof Martin Wieland (1733 – 1813) definisao samoga sebe kao “beznačajnog izoliranog kosmopolitu”. Kosmopolitski ideal je građanin svijeta koji u svakom obliku nacionalne lojalnosti i patriotizma vidi nešto iracionalno.
Dramaturg i filozof Lesing (1729 – 1781) tvrdi da je ljubav prema domovini “herojska slabost koju je bolje izbjeći” dok se Goethe izjašnjavajući se o domovini poziva na Voltair-a: domovina (patrija, otadžbina) nije ni republika niti mjesto gdje smo rođeni; patrija je bilo koje mjesto na kojemu možemo živiti sigurni i na kojemu je sigurna naša imovina.
Dok je za Herdera nacija najveće čovjekovo dobro, jer ako jednom čovjeku oduzmete naciju oduzeli ste mu sve, za republikance najveće čovjekovo dobro je sloboda koja mu može biti zagarantovana samo u republici. Domovina je dakle politička institucija u kojoj čovjek može realizovati svoje najveće dobro, slobodu. I stoga republikanci ljubav prema domovini definišu kao racionalnu ljubav na koju nas hrabri naš razum: razumno je voliti republiku jer u njoj možemo živiti slobodni. To podrazumjeva da je republika zajedničko dobro kojem treba podrediti egoističke interese. Samo tako se postaje republikanski patriota i u tome nam može pomoći civilno i moralno obrazovanje zasnovano na razumnom principu da je opšte dobro i prosperitet zajednice istovremeno dobro i prosperitet pojedinca.
Dok nacionalista Herder insistira na principu duhovnog jedinstva zasnovanog na jeziku (iz čega proizilazi paranoična praksa čišćenja “duha” od svega onoga što mu metafizički ne pripada) – republikanski patriotizam u ljubavi prema domovini vidi racionalnu ljubav prema političkim institucijama zanemarujući tako realnu egzistenciju sentimenta nacionalne pripadnosti.
Ova protivurječnost ne postoji u političkoj filozofiji Jean Jacques Rouusseu-a koji je uspješno amalgamirao nacionalističku vrijednost nacionalne zajednice sa republikanskom vrijednošću političke slobode. U svojim “Razmatranjima o vladi Poljske” iz 1782-e godine filozof kaže da narod koji želi biti politički slobodan mora odbraniti vlastitu nacionalnu kulturu. Što su slabije političke institucije jednog naroda to nastojanje za ojačavanjem kulturnog, socijalnog i religioznog jedinstva mora biti veče i upornije.
Poljaci da bi dospjeli do političke slobode moraju ostati Poljaci tj. moraju sačuvati svoj nacionalni identitet. Nacionalni identitet je pretpostavka političke slobode koju je moguće realizovati jedino u republici jer samo jedna dobra republika može biti istinska domovina. Jer možemo biti bilo šta po nacionalnosti ako nismo slobodni građani nismo ništa.
Johann Gottlieb Fichte (1762 – 1814) jedan je od osnivača nacionalističke političke misli ili bolje reči mitomanije. Ipak nije bio ravnodušan na republikanski patriotizam. Nacionalna kultura kaže filozof održava u životu sentiment pripadnosti jednoj naciji koji sa svoje strane ojačava tu naciju u njenom obožavanju zajedničke političke slobode.
Čitava Fichte-ova nacionalistička teorija zasnovana je na principu duhovne slobode pod kojom je podrazumjevao sposobnost autonomnog istorijskog, političkog i intelektualnog stvaranja.
Tako filozof kaže:”onaj koji vjeruje i ima povjerenja u duhovnost i isto tako u slobodu i progres ove duhovnosti je naš i slijediće nas ma gdje da je rođen i bilo koji jezik da priča; nasuprot njemu onaj koji vjeruje u generalni zastoj i dekadenciju…on nam je tuđi, nije Nijemac ma gdje da se rodio i bilo koji jezik da priča”. Fichte identifikuje ljubav prema domovini sa ljubavlju prema slobodi i podvlači da je ova posljednja želja jednog naroda da bude ono što jeste. Biti porobljen znaći biti lišen vlastitog originalnog nacionalnog karaktera. Jedan narod koji je duhovno korumpiran i kontaminiran nije slobodan narod. Na kraju u stilu velikog mistifikatora filozof upoređuje patriotski sentiment sa religioznim. Nacija je simbol vječnog koje živi na zemlji samo ako narod kojem pripadamo uspije preživiti u vremenu ne iskvarujući svoj duhovni identitet.
Foto: Giuseppe Mazzini
thearticle.in
Italijanski mislilac Giuseppe Mazzini( 1805 – 1872) je jako dobro shvatio idealni i politički kontrast koji postoji između nacionalizma i patriotizma. ”Ko u svetoj riječi nacionalnost vidi sinonim za zatucani, ljubomorni i suparnički nacionalizam griješi kao onaj ko brka religiju i praznovjerje”, kaže Mazzini u jednom pismu jednom njemačkom dopisniku. Zatucani nacionalizam je pervertirani princip nacionalnosti. Nacionalizam nastaje uvijek tamo gdje se zanemaruje princip da sloboda jednog naroda ne može pobjediti i trajati bez vjere koja objavljuje pravo svih na slobodu.
Ideje Mazzini-jevog patriotizma izložene su u knjizi “O Danteovoj ljubavi prema domovini”. (Dell’amor patrio di Dante 1826). Ljubav prema domovini je bezgranična i bezpredrasudna ljubav koju inspirišu misao o miru i jedinstvu. Istinski patriota dijeli potrebe, nade i tjeskobe sa svojim sunarodnjacima ali ne i njihove mane i slabosti. On ne želi da ih ponižava kako bi se prikazao moralno bolji. On ukazuje na njihovu krivnju za sveopštu situaciju sužanjstva i moralne korupcije. Da bi se ta situacija prevazišla potrebno je širiti ljubav prema slobodi. Prvi korak je pominjanje velčina iz prošlosti kao što je Dante ne da bi se isprazno hvalilo veličinom italijanske nacionalne kulture. Cilj je obožavanje slobode a ne nacionalni ponos. Istinska domovina je isključivo ona koja garantuje svojim građanima socijalna, politička i civilna prava. Tako Mazzini kaže:
”Domovina nije jedna teritorija… Domovina je ideja koja izrasta na njoj; misao o ljubavi, osjećaj zajedništva koji stiska u jedno svu djecu tog teritorija. Sve dok samo jedan od vaše braće nije predstavljen vlastitim glasom u razvoju nacionalnog života – sve dok samo jedan vegetira neobrazovan među ostalim obrazovanim – sve dok samo jedan sposoban i voljan da radi trune u bijedi zbog nedostatka posla – vi nećete imati domovinu koju bi trebali imati, domovinu svih, domovinu za sve”.
Jer domovina nije samo republika, ona je i zajednička radionica. Radeći za domovinu radimo za čovječanstvo. Ljubav prema domovini mora biti oplemenjena njenim proširivanjem na čovječanstvo. Samo ako se žrtvujemo za čovječanstvo činimo da naša domovina bude besmrtna. Ista ona ljubav koja podržava zalaganje za slobodu vlasitog naroda podržava i zalaganje da ljudsko dostojanstvo bude zaštićeno svugdje. To znači da naša nacija zaslužuje našu ljubav sve dok je u službi dobra i progresa čovječanstva. Patriota voli svoju naciju pod uslovom da mu bude dozvoljeno da sve one koji vjeruju u slobodu smatra vlastitim sunarodnjacima. Jer ljubav prema slobodi transcendira kulturne razlike.
Carlo Cattaneo (1801 – 1869) je bio italijanski federalista koji je razlikovao između jedinstva nametnutog odozgo i fuzijom i jedinstva zasnovanog na slobodi i solidarnosti. Samo slobodan ugovor među narodima može biti put ka njihovoj suglasici i jedinstvu. Svaka nasilna fuzija naroda vodi ka razvodu i mržnji. Cattaneo se kao prosvjetitelj zalagao za slobodnu cirkulaciju ideja iz jedne nacionalne kulture u drugu. Zatvaranje u nacionalne granice je početak kulturnog i civilizacijskog opadanja te nacije. Progres se događa uvijek tamo gdje se dešavao fenomen “kalemljenja” dvije ili više kultura”. U okviru ljudskog roda hegemonije su nedopustive. Evo kako Caettaneo formuliše filozofski princip svog federalizma:
”Uvjereni u veliki princip zajedničke prirode svih naroda mi želimo poštovati ljudsku prirodu u svim njenim manifestacijama”.
Patriota teži nacionalnoj autonomiji ali se ne protivi federalnom udruživanju sa drugim nacijama. Šta više autonomija je preduslov federalnog udruživanja a federacija poželjan cilj.
U knjizi “Demokracija u Americi” Alexis de Tocqueville razlikuje racionalni patriotizam od impulsivnog patriotizma koji proizilazi iz čovjekove vezanosti za mjesto u kojemu je rođen. Ova instiktivna ljubav se mješa sa poštovanjem prema starim običajima, precima i istorijskom memorijom. Ljudi koji osjećaju ovo vrstu patriotizma vole svoju zemlju kao očinsku kuću tj. za njih je domovina proširena porodična kuća. Za razliku od ovog patriotizma američki patriotizam je racionalan. On proizilazi iz ubjeđenja američkog građanina da je njegovo individuano blagostanje vezano za blagostanje domovine.
”Američki zakon dozvoljava svom građaninu da doprinese u proizvodnji tog blagostanja, i on se interesuje za prosperitet zemlje, zato što mu je taj prosperitet koristan i zato što je on ujedno i njegovo dijelo”, kaže Tocqueville.
Američki patritizam dakle nastaje iz osjećaja dužnosti prema domovini, ponosa jer se je član jedne velike demokracije i racionalnog egoističkog interesa.
Eto raja za ovaj put toliko!